Nakon što je i službeno potvrđeno pisanje našega Portala o upućivanju gotovo svih radnika Kapisa-TKT na Zavod za zapošljavanje i , za sada, zatvaranje Tvornice kabela na tri mjeseca, donosimo tekst koji je na naš e-mail stigao 9. veljače ove godine, a koje tada nismo objavili sve se nadajući boljemu!

 

Nažalost, što je vrijeme više odmicalo, stanje u TKT bivalo je sve teže i sve gore, pa sada objavljujemo to pismo, ustvari, povijest Tvornice kabela i analizu stanja u njoj početkom ove godine!

Dakle, evo toga teksta, onako kako je napisan!

Duvanjska Tvornica kabela podignuta je 1979. godine i, evo, nakon nešto više od tri desetljeća počela je njezina eutanazija, a sve u ime naroda.
Prvi čavao u njezinu balzamiranu lešinu zabio je Andrej Kolarič, banjolučki trgovac vrijednosnim papirima, njezin 26% vlasnik i direktor Akcionarskog društva Čajavec-Mega, tvrtke proizašle iz negdašnjeg banjolučkog giganta Rudi Čajavec.
Tvornica je privatizirana 2001. godine, a njezinim vlasnikom postaje Iztok Pikl, slovenski trgovac elektromaterijalom iz Celja. Tijekom prve tri godine trebao je postupno upošljavati radnike, sve do magične brojke 219, a potom ih zadržati još tri godine. Što je traženo, to je i učinjeno! Drugi uvjet bio je da u tvrtku investira preko 5 milijuna KM. I to je učinjeno, a o tomu zorno svjedoči potvrda koju je izdala županijska Agencija za privatizaciju. Zbog svega navedenog nerijetko se tvrtka Kapis u medijima navodila kao primjer uspješne privatizacije.

No, kako svaka medalja ima dvije strane, tako ima i ova. Od 2007. godine, kad Tvornica postaje 100% vlasništvom gospodina Iztoka Pikla, počinju problemi: otpuštaju se radnici koji ni izdaleka nisu stekli uvjete za mirovinu ili im se sustavno umanjuju plaće. Pod krinkom globalne krize stanje postaje još dramatičnije, a radnici se dovode do ruba egzistencije. No, svemu tomu anakrona je činjenica da godine 2007. gospodin Iztok Pikl iskazuje jasne ambicije u vezi s kupovinom Energoinvesta, a 2009. u slovenskim se tiskanim i elektoničkim medijima pojavljuju napisi kako će Društvo Kapis 2010. godine početi s izgradnjom nove „tovarne kablov“ u Savinjskoj dolini kraj Celja, a u koju namjerava uložiti od 25 do 30 milijuna eura. Dakle, pretpostaviti je da ovakve ambicije moraju imati i kakvo-takvo uporište u akumuliranom kapitalu Društva.

Da bi sama priča o žili kucavici duvanjske privrede bila jasnija, moramo se vratiti njezinu početku. U kraju, koji je mahom gastarbajterski, postojala je jasna želja da se njemački kruh sa sedam kora zamijeni domaćom pokvom ispod sača. Stoga Mate, Vlado, Ilija i njima slični odlučiše u izgradnju Tvornice kabela investirati po deset tisuća maraka (tadašnjih!) da njihovi potomci ne bi, baš poput njih samih, morali u tuđinu trbuhom za kruhom.
Sav trud i entuzijazam duvanjskog čovjeka obesmišljen je onog trenutka kad je Tvornica gurnuta u žrvanj podivljaloga neoliberalnog kapitalizma. Naime, 2001. Tvornica je prodana za mizernih 200,000,00 KM, što je daleko manje nego što su u nju uložili Mate, Vlado, Ilija i njima slični. Ne možemo nagađati odakle su pritjecala ostala sredstva uložena u tvrtku i jesu li namaknuta stavljanjem Tvornice pod hipoteku, ali je naše sumnjati i pitati se, ako je tako, je li takva praksa zakonski utemeljena.
Zbunjuje nas i članak 6. Ugovora o prodaji dionica Tvornice kabela Tomislavgrad, sklopljen 22. 8. 2001. između Iztoka Pikla i županijske Agencije za privatizaciju, a u kojem stoji, citiramo: „Ovaj se ugovor može mijenjati s vremena na vrijeme prema dogovoru dviju strana.“ Pitamo se ne ostavlja li ovakva formulacija previše prostora za manipulacije i raznorazna mešetarenja. I, naravno, je li ugovor mijenjan „s vremena na vrijeme“.
Dalje, Tvornica je gospodinu Piklu predana kao posve zdrava tvrtka; ne samo da nije imala dugovanja nego je na skladištu imala robe, vjerojatno, u milijunskoj vrijednosti koja, koliko nam je poznato, nije ušla u isti paket s tvrtkom, dakle nije ni trebala biti privatizirana. Što je bilo s robom, ne znamo, ali znamo da je užad natovarena na brod u Splitskoj luci i otada u zraku visi pitanje gdje je novac od prodaje, a koji je, podsjetimo, obećan radnicima.

A zašto sve ovo pišemo?

Zato što su Andrej Kolarič i Iztok Pikl odlučni u namjeri da bez kruha ostave 50 duvanjskih obitelji, a sve sinove i unuke Mate, Vlade, Ilije i njima sličnih.
Zato što u Hercegovini, Hrvatskoj i u Srbiji u zadnje vrijeme niču nove tvornice kabela, a naša se gasi. Od predratnih 400 spade na stotinjak radnika.
Zato što smo tijekom rata, ostavljajući zdravlje po gudurama, čuvali Tvornicu i doslovce je darovali, uzdajući se samo u svojih deset prstiju i u pošten rad.
Zato što su se sve nadležne institucije oglušile na naše apele rekavši da “privatnik može što hoće“. Gospodo, i naša su auta u našem 100% vlasništvu, ali nam zakon ne dopušta da pijani sjednemo za upravljač neregistriranog automobila i na zebri udarimo prvog prolaznika. Ili možda nismo znali da je to posve legitimno? Tko zna, mi smo ionako neprosvijećeni seljaci, radnici koji tuku noćne smjene za 400 maraka.
Zato što je nekoliko radnika u nekoliko godina oštetilo Tvornicu za skoro 4 milijuna maraka, a samo ove godine iznijeli su čak 77 tona bakra! I sve ove godine, unatoč osiguranju i kamerama, nitko ništa nije primijetio, a inventura je svaka tri mjeseca!? Počinjemo vjerovati da Tvornicu tijekom noći pohode duhovi.
Zato što ćemo sutra poput radnika Finvesta pokucati na jedina vrata koja su uvijek otvorena, ona fra Đokina.
Zato što se ne možemo oteti dojmu da se ne bismo našli u ovakvoj situaciji da su svoj posao pošteno radili oni čija mjesečna zarada premašuje našu godišnju.
Zato jer nam je dozlogrdilo.

Dalje...??? ??? ??? ??
Ivan Dilber,  Samostalni sindikat Tvornice kabela Tomislavgrad, 9. veljače, 2013. godine/www.tomislavnews.com

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top