Ja živim s ove strane Schengenskoga zida, a to vam je hard core verzija negdašnjeg Berlinskog zida i Čelične zavjese. Međutim, ja ne želim biti građanin devetog reda Europske unije, nego, što i Vama od svega srca želim, sjediti u prvim redovima!


Piše: Michele BOCACCI

Poštovani ministre unutarnjih poslova Republike Hrvatske,

Pjesnik bi kazao – ne stiglo Vas ovo pismo... Zapravo, iskreno govoreći, obraćam Vam se bez imalo nade da ćete mi pomoći, ali pošto ste Vi na vrhu zapovjednog lanca, nemam kome drugom pisati. Nažalost, nisam ja pukovnik koji nema kome pisati, nego običan državljanin Hrvatske (Europske unije!), bez vojnoga čina, a golema nevolja me navela na ovaj očajnički čin.

Znate što? Ja osobno mislim da je hrvatska administracija opasno nesposobna. Ne mislim za Europsku uniju nesposobna, ima tamo i gorih

Ja živim s ove strane Schengenskoga zida, a to vam je hard core verzija negdašnjeg Berlinskog zida i Čelične zavjese. Međutim, ja ne želim biti građanin devetog reda Europske unije, nego, što i Vama od svega srca želim, sjediti u prvim redovima!

Moja je putovnica istekla u prvoj dekadi kolovoza, a zahtjev za izdavanje nove (tzv. biometrijske) podnio sam u Konzulatu Republike Hrvatske u Mostaru, pedeset dana prije isteka važeće putne isprave. Na web stranici Vašeg ministarstva jasno stoji: Zahtjev za izdavanje putovnice rješava se u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

Također Vam želim spomenuti da je iznimno šarmantna i nadasve profesionalna dama koja je zaprimila moj zahtjev za izdavanje putovnice na moj upit – Kad mogu očekivati da će biti završeno? – srdačno odgovorila: Teško je precizno kazati, ali u svakom slučaju prije isteka postojeće.

Moram dometnuti kako sam bio zadivljen lakoćom i brzinom rješavanja posla koji je ovoj nasmijanoj dami dopao, jer nisam siguran kako bih se ja ponašao da ispod prozora mog radnog mjesta danima čekaju stotine nervoznih građana, s nadom da će to čekanje na kraju polučiti končan cilj – dobivanje putne isprave.

Nakon što sam dobio umirujući odgovor glede rokova za dobivanje nove putovnice, s velikom sam radošću otišao sedam dana na bolovanje, kako bih se oporavio od sunčanice koja me je pogodila toga dana dok sam, na pedesetak stupnjeva, četiri sata čekao u redu od ćoška slastičarne Aldi do prijemnog pulta Konzulata. Jer, ča je pusta sunčanica kontra nove putovnice...
Vi sada pretpostavljate da ja ovdje ipak moram parafrazirati velikog Cesarića: Ali biometrijske putovnice nema, a morala bi doć', a stara mi ističe, spušta se Schengenska noć. I nema je mjesec, i nema je dva...

Ne znam volite li Cesarića i biste li njemu izdali putovnicu na vrijeme, ali ja sam vam isto tako jedan ubogi književnik, a što god iza mene ostane napisano, ući će u baštinu hrvatske književnosti. Čak i ako samo jedna točka od moga djela bude povijesno verificirana kao relevantna umjetnost, ona će moći pripasti samo hrvatskoj književnosti. Ali, do hrvatske putovnice eto (još) ne mogu...

Ne kažem ja da biometrijska putovnica nikad neće doći, ne želim vjerovati u tako crn scenarij, ali meni ona treba sada. Sjetite me se i ubrzajte proces, zdravi i živi bili, gospodine ministre. Može mi se, u suprotnom, dogoditi da stigne tek koji tjedan prije njezina isteka (a znano je da vrijedi deset godina)... Ali, razmišljam... Tko smije garantirati da će tako dugo (po)živjeti!?

Toliko je ekspresnih putovnica podijeljeno ljudima koji Hrvatsku vole kao Bajro mater, pa zašto ne bi i meni moglo malo brže!?

Ne znate za uzrečicu – Volim je k'o Bajro mater?

To vam je ovdje jedna mostarska (i hercegovačka) floskula koju je teško jasno recenzirati, ali najbolje ćete je razumjeti ako Vam navedem Halidov primjer dobivanja hrvatske putovnice.

Siroti Halid u žurbi ili iz uvjerenja ja sam Halid, svi me znaju, nije predao potpunu dokumentaciju za putovnicu pa mu je zahtjev vraćen na dopunu, odnosno trebao je kompletirati dokumentaciju i putovnica bi mu bila uredno uručena. Međutim, ne stigavši između silnih koncerata, snimanja i putovanja kompletirati dokumentaciju, Halid je u međuvremenu čuo da je uveden bh biometrijski pasoš, dobio svoju šaru, s kojom sada može putovati kuda mu duša želi. U tom je trenutku odustao od hrvatske putovnice, jer mu ona više nije trebala...

E, to Vam znači – Voli Hrvatsku k'o Bajro mater...

Znate što? Ja osobno mislim da je hrvatska administracija opasno nesposobna. Ne mislim za Europsku uniju nesposobna, ima tamo i gorih, nego općenito je organizirana kao u ranim radovima Miloša Formana, ako razumijete što želim kazati. Ne baš?

Znate, ima kod Škutora u Hercegovini jedna anegdota koja kaže da je tata Škutor išao na Sveučilište sinu srediti fakultet, pa mu se najviše dopala ideja o medicinskom (da sin postane doktur). Na tu njegovu ideju sređivači su kazali: Previše je rizično, velika je opasnost, ako dobije diplomu bez znanja, može koga ubit' nestručnim radom, bolje neki drugi fakultet... No, naš se Hercegovac ne da lako smesti s naum: Bogare ti, ne mora on ličit', nek' sidi u kakvoj komisiji...

Tako meni nekako izgleda cijela avantura s izdavanjem putovnice, odnosno čekanjem dva mjeseca plus.

Kao da su ljudi koji to rade školovani da sjede u kakvoj komisiji, a ne da liječe.

Eto, nadam se da sam i ovaj put bio dovoljno nejasan, ali da ćete bar jedno shvatiti: Nama Hercegovcima nije putovnica (samo) sredstvo pomoću kojeg se lakše putuje, nama je to osjećaj pripadnosti nečemu. Stoga se nadam da ćemo Vam i mi s mostarskoga ćelopeka jednoga dana biti jednako važni kao Sammir, Emir, Halid, Pešalov, Eduardo i drugi, koliko god oni golova dali, tereta podigli ili spotova u Hrvatskoj snimili.

A put od tisuću milja, znamo, započinje prvim korakom. Učinite ga, treba mi putovnica.
bitno.ba









Rate this item
(3 votes)
Read 8734 times Last modified on Kol 26, 2013

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top