U društvu si od kojih ti poneki prijatelj u rukama drži uže o kojem ti visi život, a ti se smiješ i ni trenutka ne pomisliš na išta loše, jer si sanjar.


PIŠE: Željko Sabljić-Kiki, planinar iz Slavonije, porijekom iz buškoblatskog kraja
Negdje 2000g sam prvi put otišao planinariti i zarobilo me. Da me je barem zarobilo ranije. Ali kako ono kažu, ne triba žalit’ za propuštenim, jer bi to ujedno značilo i živit’ u prošlosti, a od toga naravno nema vajde. Nisam odmah postao član planinarskog društva.  Moj kum Mikac, koji me je i skuv’o da odem na prvi planinarski izlet, rekao mi je da u Đakovu postoji i planinarsko društvo i prostorije u kojima se oni okupljaju četvrtkom. Mislio sam si u sebi, koji će mi đava planinarsko društvo?  Ali , s druge strane, pa čovik je društveno biće, a ja pogotovo. Dobiješ novu ekipu. Ekipu istomišljenika s kojom diliš lipe trenutke, a diliš bogami i troškove puta, dakle i dobro i zlo.
 

Nikad neću zaboravit’ šta mi je rekla mater kad sam prvi put išao na planinarenje:
"Svašta ćeš vidit, ja se rodila u Dobrićim’ na 900 metara. Proklinjala ovčurine što sam čuvala i one koji mi ih dadoše da ih čuvam, a on sad ode u planinu. Pa jel ti potriba moj sinko?"
"E pa mama, ne iđem ja ovce čuvat’ u planinu. To ti je bona hobi. Bit je u putovanju i druženju."
Ajde moj sinko, samo džabe pare trošiš...
Eee da je džabe mislim si, ne’b’ se ja ni vrn’o kući.


Ubrzo sam više puta u prvoj godini boravio na Velebitu, a jednom prilikom  sam tamo upoznao prijatelja s kojim sam se, zamisli, dogovorio za godinu dana unaprid,  obići B i H planine koje okružuju kraj iz kojeg vučem korijene. To mi je od tog prvog dana bila želja. Obići kraj o kojem su mi mater i ćaća toliko pričali da mi je nekad i na uši izlazilo. Tako je i bilo. Za godinu dana sam se u Dobrićima našao s tim Splićaninom i obišli smo Cincar i Vran, a potom Kamešnicu i Tušnicu, a obe su se vidile kroz prozor rodne kuće mog ćaće i mojih sestara u Vrilu. S livog Kamešnica, s onog prema jezeru Tušnica.
Di god se okreneš, planine.Nema više tih prozora, ostale su samo slike…

Sljedeće godine, s istim tim prijateljem Leom, koji me zamisli, nije na spavanju u šatoru ni zakl’o, ni silov’o, što je čudno, s obzirom da je za mene zapravo bio potpuni stranac, obiš’o sam Troglav, Čvrsnicu i Čabulju. Nikad neću zaboraviti prekrasan pogled s Čabulje, koji mi je zauvik osvojio srce. Poslije nekoliko godina ponovo sam ju posjetio s đakovačkim društvom.

Koja “normalna” bena bi se dogovorila za višednevno planinarenje s čovikom kojeg si upoznao na jednom vikendu i s njim sidio tek par sati? To bi učinila samo jurbudala. Tako mi je jedan Bugarin rekao da u Bugarskoj nazivaju planinare…
Maločas dobijem poruku od cure: "Jedva čekam pivkana u društvu."
Nasmij’o sam se slatko na to. Odma' su mi kroz glavu proletili svi razlozi zašto mi je četvrtak već  preko 10 godina najvažniji dan u tjednu. To druženje u planinarskom društvu, uz pivo i čips. Ta basanja, trkeljanja, ideje, projekcije, priče o proteklim izletima i maštanja o novim, bliskim i dalekim putovanjima... To te zarobi.  Jer sanjariti je divno, a što smo mi planinari drugo doli sanjari? Zarobljavamo se u onim lipim trenucima, koji ostalim, „normalnim“ ljudima, prođu već negdi krajem srednje škole. Ubrzo se prestane ići i taj jedan put godišnje na noćenje s ekipom za prvi svibanj/maj. Neki se tu i tamo još neko vrime bore, nastoje skupit' staru ekipu za nekakvo druženje u prirodi, al' ništa od toga. Život te okupira za tren, i prestanu sva ona sjajna druženja u prirodi, uz vatru, roštilj, pokoje pivo i barem malo šetnjice po čistijem zraku, daleko od zadimljenih kafića i kojekakvih špica. 

Nikad neću zaboravit kad smo se Toza, Yovo i ja sreli kod Šare prije 8-9 godina i uz pivo se za tren dogovorili i sutra otišli na Durmitor.
To možeš samo sa ekipom sanjara iz planinarskog društva, sa ostalima? Možeš samo pit i to je (za njih) Amerika. Nije ni to loše, ali nećeš vidjeti dalje od svog nosa s naglašenim kapilaricama.
Često sam se u ovih desetak godina uhvatio u nagovaranju ljudi da dođu u društvo, da se učlane u planinare, da planinare, da sanjare. Nisam nikog nagovorio. Svako tko je došao, došao je sam. U životu zapravo nikoga ne možeš nagovoriti na ništa. Ama bilo to pozitivno ili negativno, ako to čovjek sam ne odluči. I upravo zato si je svako sam kriv za svoje uspjehe i neuspjehe.
Puno je lipih druženja u planinarskom društvu prošlo od te 2001 od kad sam se učlanio. I usput, kad sam već planinario, osim Hrvatske i B i H, obišao sam i neke zemlje koje nemaju tako jeftin i dobar vajkrem ko Mađarska, ali nije ih loše proputovati i doživiti.
Slovenija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Francuska, Italija, Švicarska, Njemačka, Nizozemska, Crna Gora, Grčka, Argentina, Peru, Čile, Tanzanija, Kenija. S obzirom da mi to uopće nije bila potriba i nije tako loše. Obišlo se to prije svega zahvaljujući   “ I have a dream“ duhu, dobroj ekipi i dragim ljudima koji su mi pomogli. Jer kad si već tako lud da iđeš negdi di ti nije potriba ić', onda će ti i ostali pomoć', samo da te ne vide.
I tako… često mi glavom prostruji BAŠ to materino pitanje: „Jel ti potriba moj sinko?“
Je mama, potriba mi je. Da mi nije potriba, ne bi ni Iš’o.
... Jedva čekam sljedeći četvrtak. Druženje u planinarskom društvu. Jedva čekam novi Šemsov vic. Novi Zijin film sa izleta...  Jedva čekam sljedeći izlet i svaki proživljeni trenutak u planini, proveden u dobrom društvu. U društvu od kojih ti poneki prijatelj u rukama drže uže o kojem ti visi život, a ti se smiješ i ni trenutka ne pomisliš na ništa loše, jer si sanjar. A u snu se ionako ne može dogoditi ništa loše. I briga te za sve dnevnike, stranke, politike…
Samo želiš ponekad, na koji dan, pobjeć' od ovog grada. Ne zbog samoga grada. Ne zbog ljudi koji čine ovaj grad. Nego da bi doživio nešto novo. Da bi ositio da si živ i da negdi tamo dalje vrime ne stoji kao u ovom gradu. A možda zapravo i stoji... ako netko tamo, baš kao i ovdje, samo stoji i čeka da se nešto dogodi.
Posvećeno mojim prijateljima s kojima planinarim i bez kojih bi mi život bio puno prazniji.

www.tomislavnews,com

NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!

Rate this item
(1 Vote)
Read 6362 times Last modified on Ruj 06, 2013

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top