Nazvali su me desetog i rekli su mi da tebi nije dobro. Ovoga u mjesecu. Nazvali su me desetog rano nekako, u pet se to dogodilo kažu.

Nazvali su me i pričali o tebi. Nema te. Otišao si jer ti nije bilo dobro, tako su rekli.
 
PIŠE: IVANA SKOČIBUŠIĆ

Desetog u pet sam vrisnula. U sred grada u ranu zoru. Negdje na krovu. Čulo se, naravno da se čulo. Grad je umuknuo. Jer tebe tada više nije bilo.

Desetog u svitanje, u pet.

A ja sam još jednom htjela s tobom na plažu, u gradu u kojem smo se rastali. Obećao si mi puno toga kada dođem, obećao si mi i planinu. Zapravo ovaj put nisi obećao, rekao si mi da samo dođem, da ne nosim ništa. Zamolio si me da ovaj put samo dođem. Evo došla sam.

Došla sam ti desetog, u pet sam ti došla. Samo popodne. Ali je isto bilo desetog, isto u pet. Tamo gdje smo se zadnji put rastali. Tamo gdje si me poljubio i zagrlio. I nisi htio otići dok ti nisi bio siguran da sam ja sigurna. Ja sam ti se smijala, a ti si mahao. Dugo je to trajalo. Gubio si se u daljini. Da se čuvam rekao si. Sretno. Pa još jednom iz daleka. Nisam čula, ali sam ti s usana vidjela. Namignuo si i nestao. U petom ove godine.

U petom ove godine, skupa smo u more gledali. I zavrnuli hlače dokud se moglo, pa se smijali. U brodove gledali. Šutjeli pa se smijali.

Desetog u pet te više nije bilo. A ja sam htjela da još jednom s tobom šutim i da ti dopustim da me nasmiješ do beskraja. Jer si to jako dobro znao. I ja sam to dobro znala. Htjela sam ti još jednom napraviti kavu, i pustiti tebi da narežeš za doručak. Htjela sam te obradovati za tvoju promociju, da otpjevamo i tvog Gaudeamusa. Čekalo je mjesto u regalu i na tvoju tubu. Onu zadnju. Onu zadnju Vinkovu i Kajinu.

Desetog u pet sam vrisnula. U sred grada u svitanje. Kao tebe tada više nije bilo. Baš čudno. Kako čudno. Jer ja i ti nikada nismo bili bliži.

Desetog u pet ti si otišao a ja sam došla. Ti si poletio a ja sam sletjela. U ovom gradu u kojem smo se rastali. Negdje smo se mimoišli. Negdje između prašnjavih oblaka. Onih koje smo skupa u petom gledali. Šutjeli pa se smijali.

Možda smo se i okrznuli, možda si mi nešto i šapnuo. Negdje među oblacima. Na pola između vrha i dna. Na pola između neba i tla. Možda. Ne znam. Sada baš ništa ne znam. Ali sada baš ništa ne moram ni znati, i to su mi rekli.

U petom smo se rastali, onda kada si me otpratio da ja poletim. Paraj oblake sestro – rekao si. Evo sad je tvoj red.

Desetog u pet nikada nismo bili bliži. I jutri i popodne. 
Desetog u pet. Negdje između prašnjavih oblaka.

Desetog u pet. Baš tada, jer jedino ta dva broja i pašu uz tebe.
Čista desetka. Čista petica.

Boli me taj deseti. Raskida me. Para me i to u pet. Uništava me u pet. Okrutno reže. Boli me ovaj grad u kojem smo se rastali. U kojem smo zavrnuli hlače dokud se moglo i u brodove gledali. Pa šutjeli.

Ne boli samo deseti ovoga. Nego boli deseti svakog idućeg. Parat će me. Raskidat. Uništavat. Pogotovo u pet.

Da je bar samo meni tako. 
A nije!

 

www.tomislavnews.com/Piše: Ivana Skočibušić

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top