Svratila nedavno do matere. Odnila malo smokava, pitala triba li joj što... Ne triba ništa. Samo, da je se oće Bog spomenuti, odgovara krijući suze. Žalosno mi gledati ju tako tužnu, tako bolesnu i na smrt usamljenu.

 

Poput kakva vanzemaljca kome se srušio brod na nepoznatu planetu, baulja sirotica po skučenom sobičku na koji se, tjeran usudom, sveo cijeli njen život. Sve one puste njive, ledine, šuma, pomno ozidani vrtli i vrtlići... tumaraju još jedino u srcu, opustjelu od te tjesnoće, bolesti, samoće i još mnogo toga što ne umije izreći, niti se ima kome... Barem tako ona osjeća. Osjeća li tako, onda tako jest.

Sobičak vonja na vlagu. Sav prostor ispunjava razvučeni kauč, baš k'ošto i njezin život onaj jedan vapaj. Uokolo nehajno odložene njene sitnice: krunica, kipići, maramica, sveta voda, vaza sa suhim cvijećem, svijeća, čaša vode... Preko stolice, uza zid, poneko crno aljinče... Boja u koju, odavno, umata i tijelo i srce.

Cijelom dušom osjećam njenu tugu i njenu nevolju... Kadkad mi se doima kao najusamljeniji i najtužniji stvor pod suncem. Zbog toga što se tako ponekad i ona sama osjeća.

Poželim je zagrliti kao malo, na smrt preplašeno, dijete, što i jest u svojoj nutrini. Jadima izranjeno, uplašeno, ucviljeno dijete u odjeći odrasle osobe. Zagrliti je i plakati s njom, plakati nad njom... samo plakati i isplakati sve tuste naslage jada koje dosežu do nebesa, a ipak, samo njoj vidljive.

Dobrano okađena tugom koja izvire iz svega uokolo, spremam se poći. Zadržava me još malo, po svom običaju. Samo još časak da mi ništa pokaže.

Drhtavom rukom otvara poklopac šarene limenke za bombone i vadi malu kutijicu sa zlatnim lančićem. Lančić davno pokojnog sina. Davno za druge, za mene... kao da je bilo jučer. Njojzi sada i ovdje. Događa se svakoga trenutka. I nikad ne prestaje. Nikada.

Zagrlim je, pa obje plačemo. Riječi utjehe ne postoje. Niti ih tražim. I mene boli gotov isto nakon svih tih godina... a samo sam sestra.

Ni zamišljati neću kako je njoj. Ni zamišljati!

Podiže malko limenu kutijicu, koja se osjetno trese njenim drhtajima, pa kroz jecaje, jedva sriče:

- Škuta. Čuvam škutu jer mi je to moja 'ćer dala... Moja 'ćer koje više nema.... I u njoj, evo, lančić sina koga isto nema!

Planina reske boli sruči mi se na srce i po tko zna koji put preplavi ga udruženom tugom kojoj nema lijeka.

Kada bi ga bilo i svoj bih dio darovala njoj - mojoj, sirotoj, sritnoj, sritnici.

www.tomislavnews.com / Piše: Nada Beljan/ Biralo me

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top