Dugo smo planirati intervju sa Silvijem Pranjićem, rođenim u Tomislavgradu, gdje je i završio gimnaziju, a potom diplomirao dvopredmetni studij povijest umjetnosti i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zadru...

Silvije je nakon diplome želio raditi u rodnom gradu, pa je pripremio i jednu izložbu svojih kiparskih radova, a onda smo mu izgubili trag. Misleći kako negdje radi kao profesor, te da se intenzivno bavi kiparstvom, željeli smo s njim razgovarati kao  s upješnim kiparom. Međutim...

Kada smo ga, napokon, pronašli, pitali smo ga, među inim,  gdje živi i što radi, bavili se kiparstvom, što misli o stanju u Hrvatskoj i B i H, o budućnosti mladih ljudi, o iseljavanju, o rodnom kraju...

Silvije, gdje ste „nestali“ iz Tomislavgrada nakon nakon svršetka studija?                                     

Nakon završetka studija, krajem 2000. godine, bio sam godinu dana u Tomislavgradu, a onda sam se vratio u Zadar. Privremeno sam radio kao turistički vodič, a potom sam se zaposlio (isprva kao honorarac a onda kao stalni konzervator-restaurator kamene plastike) u jednoj zadarskoj privatnoj tvrtci. Tu sam radio do 2011. godine, kada s dvojicom kolega osnivam Tvrtku Travej d.o.o.

Tko su vlasnici Tvrtke Travej d.o.o.?                                               

Tvrtku Travej, koja se bavi konzervatorsko-restauratorskim i kamenoklesarskim poslovima  osnovali  smo dvojica kolega/prijatelja : Alen Ljubić, Šime Glavan i ja, pa smo i njezini su-vlasnici.

Jesu li Vas studij umjetnosti i darovitost za kiparstvo kvalificirali za konzervatorsko-restauratorske i kamenoklesarske poslove ili si trebao ići na još neka usavršavanja?

Samo donekle. Uz senzibilitet prema kulturnoj baštini i formalno obrazovanje važnije je iskustvo, tj. praksa. Ja sam u studentskim danima honorarno radio u jednoj zadarskoj konzervatorskoj tvrtci gdje sam ovladao klesarskim i konzervatorsko/restauratorskim zanatom. U vrijeme kada sam ja počinjao nije postojao studij konzervacije kao danas već su se konzervatori novačili iz srodnih struka: klesarstva, kiparstva, povijesti umjetnosti, arhitekture, arheologije,... Princip je bio da se uz starije kolege izučiti zanat: od klesanja, modeliranja do konzervacije i čišćenja kamena. Nakon savladavanja konzervatorske metodologije spremao se stručni rad i polagao stručni ispit u Odjelu za kulturnu baštinu Ministarstva kulture. Kada sam položi ispit stekao sam zvanje konzervatora-restauratora kamene plastike i dobio licencu Ministarstva kulture RH-a za samostalni rad na izučavanju, zaštiti i prezentaciji kamenih spomenika kulture.

 Konzervacija je interdisciplinarna struka i traži stalno usavršavanje i učenje?                           

Točno tako. Učenje traje cijeli radni vijek. Uz umjetničku struku, klesarski i zidarski zanat, potrebno je poznavati materijale s kojima se radi pa struka dotiče graditeljstvo, geologiju, kemiju. Važno je poznavati povijesnu pozadinu nekog spomenika pa je potrebno proučiti arhivske podatke, stručnu i znanstvenu literaturu. Ako je išta sigurno to je da neću umrijeti od dosade na svom poslu.

Imate li dovoljno posla i što najčešće radite, restaurirate?                                                     

Posla ima dovoljno. Radimo najviše na sakralnim, profanim i fortifikacijskim spomenicima kulture. Uz konzervaciju, bavimo se i komercijalnom obradom i građenjem kamenom na suvremenim građevinama za privatne investitore tako da uspijemo popuniti godinu s poslom.

Kako i gdje pronalazite posao, javljate li se na natječaje ili vas pozivaju, već prepoznaju investitori?                                                                                                                                                                             

Sve od gore navedenog. U početku je bilo poteškoća. Kao i u svakom poslu konkurencija je velika i teško se dobivala prilika za dokazivanje. Uz to, trebalo je opremiti radionicu skupim alatima i različitim strojevima. Prihvaćali smo poslove koji drugima nisu bili zanimljivi. Srećom, imali smo par kolega i prijatelja koji su vjerovali u nas i povjerili nam nekoliko poslova u Šibeniku koji su nam otvorili vrata. Njima možemo zahvaliti što smo danas tu gdje jesmo. Poslovi dolaze i odlaze, ali prvi se pamte.

Koliko taj posao ima veze s umjetnošću, konkretno s kiparstvom i slikarstvom?                

Zaštita spomenika ugrubo se dijeli na konzervaciju i restauraciju. Konzervacija je sanacija postojećeg stanja tj. spašavanje ugroženog spomenika u onom stanju u kojem je zatečen. Restauracija uključuje rekonstrukciju uništenih dijelova ili cijelih spomenika. Tako da se u restauraciji klešu, modeliraju ili oslikavaju dijelovi koji su uništeni a za koje postoji jasna predodžba kakvi su bili (fotografija, nacrt, arhitektonski snimak,...).Tu se traži vrsnost restauratora da ponovi zanatski postupak starih majstora. Pritom se ne smije pretjerati  već pridržavati etičkog kodeksa da „restauracija prestaje ondje gdje počinje pretpostavka“. Također osmišljavamo razne uporabne predmete: kamenice za maslinovo ulje, lavaboe, rukohvate, klupe, fontane, nadgrobne spomenike, reljefe, crkveni namještaj (oltare, ambone, tabernakule,...). Tu se nama prepušta puna umjetnička sloboda. Osmislim ideju, napravim skice i umanjen model u plastelinu ili gipsa. Ako investitor pozitivno reagira, po modelu isklešemo u kamenu predmet u naravnoj veličini. Eto, ja se od vrtića do danas igram plastelinom.

Gdje ste, u kojim gradovima, do sada radili? Radite li i u B i H ili samo u Hrvatskoj?                                

Lista gradova, mjesta i lokaliteta je podugačka. Radimo duž cijele naše obale, od Istre do Dubrovnika. Tu se ističu radovi u Umagu, Jurjevu, Udbini, Ninu, Zadru, Šibeniku, Kornatima, Dugom otoku, Silbi, Pašmanu, Benkovcu, Kninu, Primoštenu, Rogoznici,...  Međutim, sjeverna Dalmacija je naš matični prostor i tu najviše radimo. 

U BiH, točnije u Hercegovini, radili smo dva puta: u Posuškom Gracu na sanaciji ranokršćanske bazilike i u Stocu na konzervaciji polomljenog srednjovjekovnog reljefa.  Imali smo razgovore za obnovu jednog reprezentativnog stećka u Kiseljaku, ali nije došlo do realizacije suradnje. Šteta, jer već odavno mi je želja napraviti „Grand Tour“ po srednjoj Bosni i to bi bila sjajna prilika.

Je li restauracija i fizički naporan posao, dosadan ili je često i izazov za restauratora?                          

To je fizički vrlo naporan posao. Ljudi obično zamišljaju restauratore sa špatulom kako strpljivo „čačkaju“ po umjetninama. Međutim to je samo „crem de la crem“ zanata. Većina posla nije tako glamurozna i sastoji se od niza građevinskih i obrtničkih radnji: od podizanje radne skele, prenašanja građevinskog kamena, štemanja, uklanjanje šute, do zidanja, piljenja i klesanja kamena. Uz sve to stalno ste u prašini i izloženi suncu i vjetru. Stradavaju kralježnica, zglobovi i vid. Nakon što ste sve to obavili možete preći na špatule i četkice. A onda nakon osam-devet sati gradilišta doma navečer sređujete dokumentaciju. Ako i dalje to volite i shvaćate svoj posao kao poziv, prednosti su velike. Putujete, upoznajete mnoga malena mjesta  i kreativne ljude raznih profesija, uživate u lokalnom kulinarstvu i vinima, stalno ste na čistom zraku, lovite ribe i lignje, berete šparoge i gljive, skupljate puževe. Mogao bih ovako nabrajati do sutra.

Dakle, najčešće restaurirate sakralne objekte a jeste li restaurirali i neke privatne objekte?                                                                                                                   

Sakralni spomenici su dominantni, ali kao što sam rekao uz konzervaciju bavimo se obradom i ugradnjom kamena. U Dalmaciji se kamen cijeni i nikada ga nisu potisnuli suvremeni građevinski materijali. U zadnjih desetak godina trend je obnove starih kamenih kuća i tu nalazimo dosta posla. Znamo ozidati tradicionalnu dalmatinsku kamenu kuću, s balaturom (vanjskim stubištem) i krovištem od pločastog kamena. Uz to surađujemo s par lucidnih arhitekata koji projektiraju suvremene vile za odmor uz potpuno novo poimanje kamena kao građevinskog i dekorativnog medija. Takvi poslovi predstavljaju dodatan izazov za nas.

Možete li izdvojiti neki zanimljiv posao, neku restauraciju koja je i Vama bila otkriće?

Ima toliko toga. Ali evo, zahtjevno je bilo obnoviti derutni zvonik crkve sv. Ivana Krstitelja u Šibeniku visok 30 metara, tu su radovi na šibenskoj katedrali, obnova brojnih skulptura naših najvećih srednjovjekovnih majstora: J. Dalmatinca, N. Firentinca, I. Pribislavića, Bokanića ... Mene osobno najviše raduje kada ispod naslaga stoljetne prljavštine i kalcita zasja skulptura izvorno osmišljena u srednjem vijeku. Tako smo na skulpturi sv.Jakova (skinuta sa sjev. portala šibenske katedrale) nakon čišćenja otkrili tragove različitog klesarskog alata Jurja Dalmatinca, a time i način na koji je taj genije radio.

Znate li koliko ima tvrtki iste ili slične djelatnosti u Hrvatskoj, a ima li ih u B i H?                    

Zanat je dobro pokriven stručno osposobljenim pojedincima i tvrtkama. U Hrvatskoj sigurno ima tridesetak firmi za konzervatorske radove u kamenu, a barem deset puta toliko onih koje izvode različite obrtničke konzervatorske radove. Nisam upoznat sa stanjem u BiH.

Je li taj posao isplativ i ima li problema s naplatom urađenog?                                                       

Od posla se može pristojno živjeti. Kako se osiguravamo ugovorima i surađujemo s ozbiljnim investitorima nemamo nikakvih problema s naplatom. Kamen je luksuz, a on uvijek prolazi.

Ostane li vam vremena za kiparstvo, slikarstvo, nešto za svoju dušu raditi?                   

Nažalost ne. Kao student sam se bavio kiparstvom koji je skup hobi i traži dosta prostora. Svako malo bi zakrčio podstanarski prostor skulpturama, te su mi one postale teret pa sam prestao. Jedno vrijeme sam se bavio izradom autorskih suvenira. Čak sam izradio nekoliko duvanjskih koje je moj vrijedni prijatelj Vinko Jurčević uporno i uspješno plasirao. Danas više nemam vremena. U ono malo slobodnog vremena spremam jedan veći znanstveni rad o Kamenarstvu na zadarskom području od antike do baroka i prikupljam građu za Glosarij kamenarskih pojmova na našoj obali.

FOTO GALERIJA

Mlad ste čovjek, što Vam se čini kakva je budućnost mladih školovanih ljudi u Hrvatskoj i B i H i jeste li, možda, i Vi planirali do Švicarke, Njemačke, Austrije?                                          

To je teško pitanje na koje nema lakog odgovora. U svakom slučaju treba mijenjati svijest mladih ljudi o tome kakvu težinu pojedina diploma ima na realnom tržištu. Nažalost, očita je diskrepancija između upisnih kvota na fakultetima i stvarnom stanju na tržištu rada. Ponekad mi se čini da proizvodimo nezaposlene prekvalificirane kadrove. Realnost je da nas napuštaju potpuno izgrađeni, školovani, ljudi u naponu snage. Ljudi željni rada i dokazivanja, normalnog života neopterećenog prošlošću za sebe i za svoje obitelji. No i vani nije lako, tako da svatko za sebe treba odvagnuti što gubi a što dobiva i donijeti racionalnu odluku. Ja osobno ne planiram ići dalje. Ali tko zna što nosi budućnost.

Silvije, koliko često dolazite u Tomislavgrad i što Vas veže za rodni grad?                                  

Ne koliko bih htio. Četiri-pet puta godišnje. Kao i svi, tako sam i ja upao u „žrvanj“ brojnih dnevnih obaveza. Uz moj kraj me veže sve. Prije svega obitelj, prijatelji iz djetinjstva i školskih klupa, surovi i krasni krajolici, mirisi djetinjstva, prvi izlasci. I dan danas nigdje se ne mogu bolje naspavati kao u svojoj staroj, svježe okrečenoj sobi. U sebi čuvam mali, privatni, imaginarij: Gaj, Kologaj, Gradina, Vranića Dolac, Seget, Ostrožac, Rudine, Latice, vrtić, zelena zgrada, bijela zgrada, crvena zgrada, igralište, livadica, Likuša, Hazna, Tabašnica, Park, Duvanjsko polje, Šuica, poljoprivredno dobro, Glibine, Karaula, Duboki Put, Matića Pazarište, Gornji i Donji Brišnik, ograda, gumno, šljivik, pčelinjak, Dešnjevača... Zavičaj nije samo zemljopisno mjesto odrastanja. On je sve ono lijepo i ono manje lijepo što nas je oblikovalo u osobe kakve jesmo. Kao i brojni Duvnjaci, ja čak mislim da nikad nisam ni otišao odavde.

I za kraj?

Za kraj pozdrav svim Duvanjkama i Duvnjacima, gdje god  bili, Vašim čitateljicama i čitateljima posebno!

www.tomislavnews.com/ Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: privatni album

 

 

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top