TKO JE BIO NAJUSPJEŠNIJI POLITIČAR NA PODRUČJU OPĆINE TOMISLAVGRAD U 2017. GODINI?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
 
 

Obitelj je odnos, odnos ljubavi. Barem je Bog to tako zamislio. Brak bi trebao nastajati iz ljubavi zaručnika, djeca bi se trebala rađati u ljubavi muža i žena, trebali bi rasti okruženi ljubavlju.

Na kraju, kada čovjek dođe svome kraju, kada svijeća našega života hvata zadnje proplamsaje, što li čovjek može na zemlji više poželjeti nego da umre okružen ljubavlju svojih bližnjih, nadajući se i Božjoj ljubavi kada prijeđemo vrata smrti kada i najveća ljudska ljubav postaje nemoćna?   

Kaže nam Sveto pismo da nakon što je stvorio preduvjete, Svemogući Bog stvori čovjeka. Ženu i muškarca. I njih dvoje stvaraju obitelj. Prva institucija koja se stvara je obitelj. Prije hrama, prije nacije, prije bilo čega drugoga.

Ipak, od samoga početka stvaranja, obitelj se nalazi na meti različitih zala. Sami Bog je nedodirljiv, ali nisu nedodirljivi oni koje on voli: ljudi. Samo u jednom slučaju je Božji plan poražen: kada se neka obitelj raspada. Kada se umjesto mjesta ljubavi obitelj pretvori u zatvoreni krug nesnošljivosti, prijezira i inata. 

Svi ćemo se složiti da riječi kao što su dom, obitelj, zavičaj, otac, majka, dijete već u sebi sadrže neku neobičnu toplinu.  No, nažalost, odavno je trojanski konj ušao u taj Božji grad i načeo ga iznutra, već od prvih ljudi kada su između njih počeli klijati sumnjičavost, nepovjerenje, međusobno okrivljavanje.

Na vjeronauku smo učili da su takozvane bogoslovne kreposti vjera, nada i ljubav. To su ujedno i poveznice obitelji. Vjera ne znači nekoliko rečenica istinitim. Ona je povjerenje – djetinje – da me otac neće ispustiti iz ruku, da sam uz njega siguran, povjerenje da mi Bog želi dobro, da su njegovi zakoni, iako često teži put, najbolji putokazi koje mogu slijediti.

Svi mi danas svjedočimo okretanju trendova koji pravu, običnu, svakodnevnu obitelj podrivaju kao nešto primitivno, zaostalo, nadiđeno.  Doduše, trebala su proći stoljeća, utrošile su se tone papira i bačve tinte, stotine kilometara filmskih vrpci i milijuni gigabajta digitalnoga prostora da se i u srca dobronamjernih posije sumnja i skepticizam.

Naime, nije lako ljude uvjeriti u nešto što se protivi zdravom razumu - ali izgleda da se nakon dugo vremena taj trud isplatio. Počelo se sumnjati u ono što je priroda postavila i što je razum uvijek bez problema shvaćao. Kriza vjere je povukla sa sobom i krizu nade. Nadu je zamijenio optimizam i jeftine fraze koje kažu bit će bolje i da se sve treba uložiti u napredak, ali bez jasnoga cilja - gdje to trebamo napredovati? Ako želimo ići naprijed, valjda bi trebali imati u vidokrugu gdje trebamo doći.  Čak su i mnogi plemeniti ljudi počeli vjerovati da je najvažnije da svojoj djeci ostave neku imovinu i nasljedstvo, a trud da im prenesu ljudske i kršćanske vrline izgleda kao unaprijed izgubljena bitka, pa mnogi i ne pokušavaju.

Ako svoj život promatramo očima vjere, nije nam teško primijetiti kako je čovjekovo srce ranjeno grijehom i lako ode u pohlepu u kojoj nikada nije sito i koje traži sve više da bi bilo zadovoljno. Ako ne postavimo sami sebi granice, ništa normalno nam neće biti dovoljno. 

Bez vjere i bez nade srce se pretvara u bezdan koji je uvijek gladan i nikada sit, koji je spreman sve i svakoga žrtvovati da udovolji svojim željama. Naravno da to ranjava ljubav i hrani sebičnost.

Tada nam postane normalno da više ne možemo podnositi svoje bolesne pa tražimo načina da ih se riješimo, i to u najbogatijim društvima. Ne možemo podnositi ni vlastitu djecu, pa ih usmrtimo i prije nego imaju priliku biti rođeni. Tamo gdje smo izgubili pojam o dobru i zlu, gdje se čovjek ne pita je li dobro nešto napraviti, nego gdje ide linijom da samo udovoljava sebi i svojim željama, brzo će ga to dovesti do toga da strast preuzme mjesto ljubavi. Iako se ponekad pokušavaju prikazati da su jedno te isto, strast i ljubav su suprotnosti. Strast uvijek traži ono što meni odgovara, a ljubav u sebi uključuje spremnost da žrtvujem dio svojih želja, svoje komotnosti za nekoga koga volim.

Ivan Pavao II. je rekao da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego želja za posjedovanjem drugoga. Nekoga doista voljeti, znači biti spreman njemu se darivati, za njega se žrtvovati, a ne nekoga posjedovati i za svoje želje upotrijebiti. Ako hoćeš imati sretan brak, morat ćeš puno puta suzbiti svoje prohtjeve, da bi zajedno mogli ugodno živjeti. Ako hoćeš imati djecu, morat ćeš žrtvovati i svoj san i puno materijalnih dobara, i jako puno svoje komotnosti i pomiriti se s tom činjenicom ako želiš da ti djeca budu radost a ne patnja.

Uvijek moraš upamtiti da nema savršene obitelji. Nema savršenih roditelja, niti savršene djece. Možeš pronaći dobroga muža ili ženu, ali nema savršenih. Ako to tražiš nikad nećeš pronaći. Nema sretne obitelji tamo gdje se ne zna praštati, gdje se ne zna o problemima razgovarati, nema sretne obitelji tamo gdje netko misli da u obiteljskim sukobima može biti pobjednika. Ako i postigneš ono što si htio, a to rodi ogorčenost, mrzovolju, prijezir – zar se to stvarno može nazvati pobjedom?

Sveta nas obitelj uči međusobnom uvažavanju, poštovanju, ljubavi i požrtvovnosti, vjernosti i povjerenju u Boga. Hrvala se i sveta obitelj sa problemima koji su dio i naših obitelji. I sa sumnjom i sa siromaštvom, i sa progonstvom. Ali nisu prestajali vjerovati u Boga: Bog će pomoći, on je s nama, neće nas ostaviti same.   

Mnogo bi se toga moglo, a možda i trebalo reći o obitelji, no sve to znate i bez da ja izgovorim. Iako je srce grijehom ranjeno, i dalje je u njemu prisutno ono što je Bog od početka postavio, prisutan je osjećaj što bi i kako trebali činiti. Bog nam je dao i putokaze i snagu da činimo ono što treba, ali nitko to neće provesti ako mi nećemo sami. Imamo moć svoju obitelj pretvoriti u mjesto sreće i u mjesto nesreće. Na nama je što ćemo učiniti.

Na kraju bih želio reći dvije stvari.

Prvo, hvala svima koji su otvoreni životu, koji u ovim čudnim vremenima prihvaćaju i stvaranje obitelji i dar djece. Za to je potrebno mnogo ljubavi i nesebičnosti. Hvala svima koji djecu i dalje nastoje odgojiti ispravno ljudski i kršćanski, koji ih odgajaju kao članove ovoga naroda i svoje Crkve. Posebno želim izraziti zahvalnost onima koji još uvijek imaju volje i hrabrosti svoju budućnost graditi ovdje. Ako bude Božja volja da Šuica imadne budućnost, to će biti njihova zasluga.

Drugo, svi vidimo da su mnogi odlučili svoju budućnost stvarati u inozemstvu. Svatko od nas kroz život traži sreću, i ide tamo gdje misli da će ju najlakše naći i ostvariti. Iskreno bih volio da svi uspiju u toj potrazi, bez obzira jesu li ovdje ili negdje drugdje. Hvala i svima onima koji iako daleko pomažu i ovdje koliko mogu. Koliko god mi teško pada i osipanje našega naroda, i nestanak naših župa, kao kršćanin duboko sam svjestan da ništa na zemlji nije vječno: Ni jedan čovjek, ni jedna nacija, ni jedno mjesto, ni jedna župa. Sve što u vremenu nastaje, s vremenom i nestaje. Može nam biti žao, i jest mi žao, ali to po sebi nije tragedija. Tragedija je pak kada se u tom spletu povijesnih okolnosti čovjek izgubi. Doista bi bilo tragično kada se ostvari ono što je kazao jedan iseljenik: Njemačka mi je sve dala, ali mi je uzela dušu. Nadam se da vi koji ste otišli pazite na svoju dušu. Kada čovjek izgubi dušu, on je mrtav, bez obzira što još diše i bez obzira koliko eura ima. U zadnjem danu ove kalendarske godine, zahvaljujemo Bogu za sva dobročinstva koja smo primili u protekloj godini i molimo da njegova milost nas i naše obitelji prati i u danima pred nama.

(Misna propovijed fra Mate Logare, župnika Župe Šuica, na Dan Svete obitelji i Dan iseljenika, 31.12.2017. godine, u Župnoj crkvi u Šuici)

www.tomislavnews.com / Foto ilustracija

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top