Mara-Duša: Bila je to ljubav na prvi pogled, a već na drugi, nakon 15 dana poznanstva, vjenčali smo se, hvala dragom Bogu.

U ljubavi i slozi živimo zamalo 40 godina, a nije bilo lako, pogotovo prvih godina u tuđini. Da, Vama je, možda, čudno, 17 godina sam skupljala gliste i dobro zarađivala! Tomislav Radoš-Ćivo: Moja Duša je uistinu vrijedna žena, ništa joj nije bilo teško raditi, a naša najveća sreća je petero odrasle djece i troje unučadi. Sada smo u mirovini, živimo u Kanadi, ali svake godine netko od nas dođe u zavičaj, ili netko od rodbine dođe kod nas...

Sreli smo ih u ove predbožićne blagdane u Tomislavgradu: bračni par Radoš-Maru(60), zvanu Duša, rodom iz Borčana (djevojačko Matić-iz roda Papušića) i Tomislava (70), zvanog Ćivo, iz Seonice, od roda Perotića. Umirovljenički par djelovao je zdravo, sretno i zadovoljno. Bili su upravo krenuli u Split (Podstranu) na promociju nekoga od brojne rodbine, a po njih je stigao Dušin brat Milan, profesor koji je jedno vrijeme radio u Tomislavgradu, pa odselio u Split i građevinski je poduzetnik. Nakon upoznavanja, uz kavu smo čuli doista zanimljiv životnu priču Duše i Ćive, pa bi bio grijeh ne objaviti je. -Ja sam iz Borčana, Matića-Papušića, najstarija sam od nas devetero sestara i braće, a ima nas svukuda, samo u Borčanima nitko nema, prazna kuća, žalosno je, ali tako je. No, sreća je ipak pa smo se svi snašli u životu, da znamo jedni za druge, da se posjećujemo, ma kako udaljeni živjeli jedni od drugih-počinje svoju priču vedra i nasmiješena Duša, dok njezin Ćivo sluša, potvrđuje njezine riječi i gleda u nju zaljubljeno! -Ja sam davne, 1968. godine otišao raditi u Austriju, kao i brojni Seoničani, Duvnjaci. U duvanjskom kraju teško je bilo preživjeti, neimaština je bila, a ja sam želio bolji život. Radio sam dvije godine u Austriji, a potom , preko konzulata sredio papire i stigao u Kanadu, za mene obećanu zemlju. U početku je bilo teško, ali dobio sam posao na građevini, zatim kredit za stan i počeo se prilagođavati. Bio sam, za naše pojmove, već stariji momak, trebalo se ženiti, a ja sam sebi ponavljao da ću samo oženiti „našu djevojku“, kako se kaže.

Negdje početkom 70-te dolazio sam kući, ali nisam imao sreće, nisam našao djevojku koja bi mi pasala. Nakon tri godine opet dođem iz Kanade i tada mi se stvarno posrećilo: upoznao sam Maru-Dušu i znao sam da je to ta, za mene prava djevojka. Ali, bio je problem jesam li i ja za nju, bio sam stariji, ali, hvala Bogu, pa sam se i ja njoj svidio, i evo, već 39 godina živimo sretno i zaljubljeno, kao prvih dana braka-kaže Ćivo, škrt na riječima, ali širokog osmijeha. -Čim sam ga vidjela svidio mi se, bila je to ljubav na prvi pogled, ali i na drugi, treći…I tako, nemojte se smijati, zabavljali smo se, hodali, silili, kao se sve kaže, punih 15 dana. Nakon petnaest dana smo se vjenčali, Ćivo se vrati o Kanadu da sredimo papire, i zakratko, bila sam gospođa Radoš u Kanadi-priča razgovorljiva Duša i nastavlja: -Bila je teško prvih mjeseci: imaš uši, a ne čuješ, imaš jezik, ali ne znaš govoriti, pomišljala sam vratiti se, bilo mi je teško, ali uz razumijevanje i ljubav mog Ćive, nekako sam izdržala. Čim sam rodila prvo dijete, manje sam mislila na rodni kraj, a nakon drugog, već sam se privikla, sve rjeđe spominjala povratak, a sve češće mislila kako se tu moramo kućiti. I jesmo, uzeli smo veliki kredit, napravili veliku kuću u Hamiltonu, rodilo nam se još troje djece, a ja sam, kad su djeca malo poodrasla, počela raditi i zarađivati i to dobro, a dobro je zarađivao i Ćivo radeći građevinske poslove, a kasnije vozeći građevinske velike strojeve i kamione, pa smo za pet godina otplatili kredit.

 

A što sam ja radila: pa malo u tvornici cipela, malo u staračkom dom u kuhinji, pa u tvornici papira, ali najdulje sam radila i najviše zarađivala u farmaceutskoj industriji. Što sam radila? Slušajte, znam da će Vam sada želudac proraditi: skupljala sam kišne gliste! Evo čim to pričam, vidim Vi okrećete glavu, a meni toplo oko srca i na dlanovima, jer tu se odlično zarađivalo. Radila sam punih 17 godina taj posao i da mi daju djeca i Ćivo, još bih to radila,haha-smije se Duša, a mi je znatiželjno gledamo i potičemo da priča o „berbi glista“, iako nam u želucu nije ugodno. -Tako je i meni bilo kad sam prvi dan otišla i gledala što drugi rade, gadilo mi se, fuj. A kad sam jednu gospođu upitala koliko je zaradila za dva sata i kad je rekla oko 300 dolara, gađenja je odmah nestalo. Za mene je to postao pravi posao: radilo se po sat dva, plaćeno po komadu, a ja sam ih najviše mogla skupiti, iskopati. Najčešće se radilo i najlakše je bilo skupljati gliste na golf igralištima, i , naravno, poslije kiše. Radilo se od svibnja do rujna, dakle, oko pet mjeseci, a mi smo morali zaraditi i za preostalih sedam. Bila sam osigurana, malo radila, mnogo zarađivala i što je bilo najvažnije: bila sam puno vremena sa svojom djecom u kući, odgajala ih, Ćivo je radio po cijeli dan. I hvala Bogu, naših petero djece: Pere, Ivan, Kata, Mijo i Josip su završili dobre fakultete, zaposleni su, kćer je udata i jedan sin oženjen, imamo troje unučadi, pa naravno da sam sada sretna, Bogu bih griješila da se na nešto sada žalim-kazuje, gotovo u dahu, Mara-Duša, a priča zanimljivo, rječnik joj je bogat kao da je pročitala stotine knjiga.

-Znate, u našoj obitelji u Kanadi uvijek se, pa i danas, govorilo samo hrvatski ili ako hoćete po duvanjski. Izvan kuće, u školi, na poslu, u društvu, priča kako tko hoće, ali u kući-hrvatski. To nam je jako važno. Moja djeca su uvijek išla u dopunsku hrvatsku školu, danas želimo da i unuci govore hrvatski. Ja sam radi toga i otišla u prijevremenu mirovinu, da mogu biti s unucima i odgajati ih. Živimo udaljeni jedni od drugih, ali se redovito posjećujemo. Ćivo i ja smo najčešće s unucima, odlazimo kod njih, čuvamo ih i to nam je najveća radost. Svi oni koji imaju unuke, znaju o kakvoj radosti govorim-raznježila se Duša, a Ćivo samo klima glavom u znak odobravanja. -Čim sam došla u Kanadu vezala sam se za crkvu i hrvatski klub, 34 godine sam nastupala u folkloru, i mislim da tomu možemo zahvaliti za uspješnu obitelj. Istina je da, mada nismo imali, niti imamo mnogo novca, sebi priuštimo gotovo svake godine doći u zavičaj. Dolazimo obično za svadbe brojne rodbine ili krštenja, evo i promocije, pa dok sve to obredimo, vrijeme nam brzo prođe. Ćivo ima brata u Seonici, i kao tu im je stanište, ali budu i u Rijeci, Splitu, Zagrebu…ma stignemo na sto mjesta. I rodbina, posebice mlađi, dolaze nama u Kanadu, tako da smo upućeni u sve što se događa-govori Duša i gurka Ćivo da i on štogod kaže o svom hobiju u Kanadi. -Istina je, ja sam napravio sušaru, ognjište, sušim meso na posebnom drvetu, kao u Seonici, a Duša je ovdje u Tomislavgradu kupila sač (peku), ožeg , komaštre i sav taj pribor i unijela u zrakoplov, carinici se čudili, ali sada spremamo odlične specijalitete ispod sača. I sada sam baš uspoređivao cijene ovdje u Tomislavgradu i Kanadi i iznenadio sam se da je svinjsko mesu jeftinije u Kanadi, da je gorivo jeftinije u Kanadi, dakle, ima u Kanadi, bez obzira na standard, mnogo robe jeftinije nego ovdje- škrto priča Ćivo i napominje da se redovito sastaju s Hrvatima u klubovima, organiziraju turnire, piknike, mladi se zbližavaju. Pitamo za neke rođake u Kanadi, Duša i Ćivo ih sve poznaju, iako žive stotine kilometara udaljeni jedni od drugih, jer bude prigoda kada se Hrvati u Kanadi skupljaju sa svih strana. Raspričali se mi tako o rodbini, zajedničkim poznanicima i prijateljima, a tada nam Duša ispriča zaista zanimljivo priču, koju bismo nazvali „Svijet je zaista mali“.

A priča ide, otprilike, ovako. Milan Radoš, čiji su roditelji porijeklom iz Seonice, spremao se na specijalizaciju u Kanadu, u Montreal. Kad se pozdravlja s ukućanima, baka mu veli:“ Milane, kad ideš u Kanadu, a tamo je iselio i naš Ćivo, sigurno ćeš ga vidjeti, pa ga pozdravi“. Milan je rekao da hoće, misleći kako je teško objasniti baki kolika je Kanada i da je nemoguće da on pozdravi baš tog Ćivu, kojega nije ni poznavao. Milan stigne u Montreal, useli u zgradu gdje su stanovali specijalizanti, i nakon nekoliko dana on na ulazu u zgradu vidi poštanski sandučić na kojemu piše K. Rados. Ode do vlasnika zgrade i zamoli ga da promijeni napis na sandučiću, jer on nije K. Rados, neko M. Rados. -Ali, gospodine, to nije Vaš sandučić, jer mi Vi niste ni rekli da postavim i za vas sandučić. To je neka druga osoba!- odgovorio je vlasnik. Zaintrigirao taj sandučić Milana, pa „vrebao“ tko će uzimati poštu iz njega. I jednoga dana vidi kako poštu iz „promatranoga“ sandučića uzima djevojka! Priđe joj, upoznaju se, a nakon nekoliko rečenica shvate da im je porijeklo zajedničko, seoničko! -E, vidite, kolegice, ja imam obvezu pozdraviti nekog Ćivu koji je isto iz Seonice, a davno odselio u Kanadu! -Imate sreću, kolega, meni je Ćivo ćaća! Obadvoje su se slatko nasmijali, a bila je to uprava Ćivina kćerka Kata, koja je bila također na specijalizaciji u Montrealu i na Milanovo inzistiranje, odmah je nazvala ćaću i prenijela pozdrave Milanove bake! Pa da svijet nije mali?!

I tko zna do kada bi mi slušali zanimljive priče bračnog para Radoš da Dušin brat Milan svako malo nije požurivao sestru i zeta kako im valja prije noći stići u Split. Govorimo Ćivi i Duši da će ovaj razgovor biti objavljen na duvanjskom portalu i dajemo im adresu da jave djeci u Kanadu gdje mogu vidjeti roditelje i pročitati priču.

TN

Rate this item
(1 Vote)
Read 1530 times Last modified on Sij 28, 2013

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top