I tisuću suza u grlu. I tisuću damara želje da se ko čovik isplačem za tom curom i s tom curom.
Vukovi su počeli vijati, doista.


PIŠE: Marina Radoš/www.tomislavnews.com


(Sjećam se jednog hladnog nedjeljnoj jutra. Stajao je pokraj prozora i pušio prvu cigaretu.
Ugasio je cigaretu i vratio se u krevet. ''Što je to vani?'' – upitala sam formalno.
Reče mi on: ''Vani vukovi viju.'')

Jutros sam se vraćala nekom bezveznom linijom iz Mostara u Tomislavgrad. U čekanju autobusa pridružila mi se jedna djevojka, čiji je pogled pratio neke teške misli negdje daleko. Držala je paketić umotan u smeđi papir i grčevito stiskala torbu na ramenu.
Njezina je bunda izašla iz mode, pa se opet bila vratila u modu, i sada opet izašla. Njezine su čizme duboke i tople, i ako ćete upitati trendsetterice sa instagrama – veoma ružne.
Tople su i njezine sametne hlače.
''Hoćeš zapaliti jednu sa mnom?'' – pokušala sam započeti razgovor, dok vozač popije rakiju i otvori nam autobus.
''Neću, 'fala ti. Ne pušim.'' U njezinom sam naglasku shvatila da je moja, malo više nego ove ostale.
''Jesi s Kupresa?'' – upitala sam.
''Kako znaš?'' – dobacila mi je neki umorni osmjeh. Kladim se da joj je to bio prvi osmjeh u zadnjih tjedan dana.
Rekla mi je da je u paketiću kemoterapija za njezinog tatu, koji ima rak kostiju. Dat će paketić ovom vozaču da ga njezina mama preuzme u Kupresu, jer su Bosanci dobri i suosjećajni ljudi. Uvijek će pomoći.
Pojavio se vozač i napisao mi kartu.
Ona mu je pružila paketić i rekla: ''Unutra je kemoterapija, hoćete li molim vas, čekat će mama u Kupresu?''
''I ako vam nije problem samo da ga stavite na sjedište, da se ne pregrije?''
A onda se u Bosancu probudio vuk.
''Sestro, za take stvari imaš kurire, imaš brzu poštu! Ja ni za čije pakete ne odgovaram!!''
Uzeo je paketić s kemoterapijom i ubacio ga među neke šarafcigere, kao da je u paketu motorno ulje.
A ona je otišla.
Poslala bi ona to brzom poštom da ima 17 maraka viška.
Sjela bi njezina majka u auto i došla u Mostar po to, da ima za gorivo.
Nikada mi se tako srce nije skupilo, kao jutros.
I tisuću suza u grlu. I tisuću damara želje da se ko čovik isplačem za tom curom i s tom curom.
Vukovi su počeli vijati, doista.

(Upitala sam ga što da radim s vukovima, i kako da se branim? A on je rekao: Marina, ako si s vukovima – vij! Inače si gotova. Ne možeš sama protiv svih. Progutat će te. Moraš vijati.)

Vuk nas je vozio.
Koliko je samo rođenih vukova i koliko se samo dobrih ljudi pretvorilo u vukove.
Početkom devedesetih boljelo je srce jer nismo imali domovinu.
Početkom novog tisućljeća počela je boljeti glava jer nemamo državu.
Danas je počeo boljeti želudac od gladi. Tuče policija. Sprema se revolucija.
A vukovi viju i kad imaju plaću od autoprijevoznika. Svih 13 godišnje.

Po mene je došla moja mama, u toplom autu. Imale smo i za goriva, i za ručak. Imamo i za bundu.
Ali ja ne mogu vijati.

Ja ne mogu vijati. Ja ne mogu prestati misliti na Kuprešku. Ja još živim u mašti u kojoj bi ja onaj paketić pazila kao zjenicu oka do Kupresa.
I onda se odmaknem, i pokušavam spavati kada su vukovi budni.
Navečer ih nema.
Ostajemo ja i moje riječi s kojima se igram. Moje rečenice koje nižem u neke staromodne ogrlice, i nije me briga kome se sviđaju, a kome ne.
A vijati ne mogu. Možda će ti vučji očnjaci biti bezbolniji ako me ugrizu dok sam van svijeta. U nekoj svojoj desetoj dimenziji.
Vani vukovi viju.
Umiru ljudi na kemoterapijama.
I gladuju njihove kćeri.
Ja ne mogu vijati i mene će vukovi progutati.

(Kupreška, ako ovo čitaš, molim te javi se :))

NAPOMENA TN: Tekst nije lektoriran,jer bi to bio grijeh prema tekstu i autorici!

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top