Kada je saznao da djevojka iz susjedstva, koja mi je pomagala oko djece, čeka njegovo dijete, pobjegao je u Njemačku. Dobio bogatstvo na lotu, sve mi dao, ali moju ljubav  nije oživio, ubio ju je!

Prije godinu dana iznanada mi je umro suprug, premda bi bilo iskrenije reći da je umro otac moje troje djece i čovjek kojega sam nekada davno voljela, tako davno da se toga jedva i sjećam, možda i stoga što se ne želim sjećati. Ni nakon godinu dana nisam sigurna je li Mirkova iznenadna smrt u pedeset trećoj godini života bila za mene gubitak ili veliko olakšanje, kao da sam neki teški teret skinula s leđa, ali i sa srca. Nisam plakala niti sam osjećala tugu. Ali sam zbog djece i rodbine obukla crninu. No, u posljednje vrijeme od kada je moj jedini sin sa svojom ženom  i djecom preselio u svoj stan, sve češće razmišljam o životu koji sam proživjela, o godinama koje bi trebale biti najljepše u životu svake žene, a koje su za mene bile teške, bolne, užasne. Ponovno često zapadam u depresivno stanje, koje me pratilo dvadesetak godina i mislila sam, kada sam ozdravila, da se više neće ponoviti. Sada je to stanje još i teže jer su i moje dvije kćeri, koje su prije uvijek bile uz mene, sada u svojim kućama, sa svojim muževima i djecom.
     Nedugo po Mirkovoj smrti prodala sam našu ogromnu kuću i kupila četiri stana - po jedan svakom djetetu i meni. Svoj sam lijepo uredila i mislila da ću u njemu mirno provesti ostatak života, jer tu me na prošlost neće podsjećati ni velika kuća ni stvari koje sam s Mirkom zajednički kupovala. Na pragu šestog desetljeća htjela sam život početi iz početka, izbrisati prošlost, vjerujući u svojoj naivnosti, kako je moguće sve dosada proživljeno izbrisati kao slova pisana kredom na ploči. Nažalost, prevarila sam se! Što se više trudim zaboraviti prošlost, sve više se utapam u njoj, gubim se, patim. Nekada sam silno željela biti sama, pobjeći od svakoga i svih, ali nikada nisam željela u zemlju propasti, nisam pomišljala da me nestane, da mi ne svane. Sada, nakon što sam pola godine sama u stanu sve više o tomu razmišljam. Istina je da me djeca često posjećuju, ali ne onoliko koliko bih željela. Moje kćeri koje su uvijek bile uza me osjetile su da sa mnom nešto nije u redu posljednjih mjeseci, ali ni one, kao ni ja, ne žele vjerovati da me ponovno uhvatilo...
     A prije trideset pet godina, u mojoj rodnoj Hercegovoni, mlada i zaljubljena, bila sam najsretnija djevojka na svijetu i vjerovala da se cijeli taj svijet vrti oko mene. Susjed Mirko osvojio je moje srce, ne iznimnom ljepotom već onim nečim što se riječima ne može opisati. Oboje smo bili iz istog grada, a Mirko je završio i srednju školu i dobio posao u našem gradu. Od rođenja smo se poznavali, pa ne bih mogla reći koliko smo "hodali", ali znam da od prve ljubavne izjave do prvoga poljupca nije prošlo dugo, a do vjenčanje još manje, jer bili smo sigurni u svoja osjećanja i nismo ništa prepuštali vremenu.
Mirko je odmah dobio stan u gradu, nepredovao je u svom poslu i zakratko postao upravitelj poduzeća. Svi su mu zavidjeli na zgodnoj i simpatičnoj ženi, koja se odlično uklapala u svako društvo, iako sam prekinula školovanje  u sedmom razredu. Bila sam svjesna svoje ljepote, ali strogo kršćanski odgojena bila sam još svjesnija da je moje ljepote, mladosti, života, vrijedan i dostojan samo moj Mirko. Riječi izgovorene pred oltarom za  mene su bile uistinu vječna zakletva.
     Istu sam vjeru, ogromno povjerenje imala i u Mirka i nikada, ni u podsvijesti nije se javila sumnja u njegovu vjernost. Bili smo veseli, skloni šali, voljeli društvo, sijela, a nije nam bilo dosadno ni kada smo ostajali sami. A sami smo bili samo godinu i pol, do rođenja prve kćerke. U naredne tri godine rodila sam i drugu kćer, a potom i sina. Djeca su nam bila zdrava, željena, a nas dvoje brižni roditelji. Doduše, o djeci sam najviše brinula ja, jer je Mirko odlazio na posao, mnogo i dugo radio ne želeći da  u bilo čemu oskudijevamo. Rijetko sam izlazila iz kuće, a i prijatelji su sve rjeđe dolazili, jer gdje su nejaka djeca nitko ne želi smetati. Zabavljena oko djece sve manje sam pažnje posvećivala sebi, svome izgledu, odijevanju, često se događalo da cijeli dan provedem u spavaćici preko koje je nemarno bila prebačena kućna haljina. Nikada na Mirku nisam primjetila kako mu to smeta, više mu je smetalo kada bi zatekao nered u kući, neoprano posuđe, neizglačanu košulju, mrlje na odijelu... Više puta mi je na to skrenuo pozornist, a ja sam se uvijek opravdavala kako ne stignem sve uraditi, jer se zabavim oko djece.
     Našem sinu moglo je biti oko godinu dana kada je Mirko potpuno neočekivano predložio da mi u kućanskim poslovima pomogne čistačica iz njegovog poduzeća. Bila je to mlada, simpatična djevojka, zgodna, ali ne i pretjerano lijepa, jedna od onih vrijednih, simpatičnih Romkinja kojih ima u svakom gradu. Na moju preporuku, Mirko ju je i zaposlio u poduzeću, a ona je bila puna zahvalnosti. Rijetko bih je sretala, ona bi ponekad donosila meni ono što bih Mirku rekla da mi kupi. Kazala sam Mirku da nema potreba da mi pomaže Mirela, no on je inzistirao da barem dolazi subotom, kada nije imala posla u poduzeću. Nevoljko sam pristala, jer je to značilo priznati kako sama ne mogu voditi kuću, a sve druge žene to mogu. Vidjela sam da i susjede podsmješljivo gledaju  Mirelu,  ali i mene, posebice kada bismo subotom zajedno prale rublje, istresale tepihe... I Mirko bi, sada se toga prisjećam, češće subotom bio kod kuće  otkad nam je dolazila Mirela. On bi, a što ranije nije činio, kuhao kavu, šalio se,  zabavljao nas.
     Potrajalo je to pet- šest mjeseci, a  onda se jedne subote Mirela nije pojavila kod nas. Pitala sam Mirka što je s njom, a on mi je, šaleći se, rekao:"Kazao sam joj da više ne dolazi. Za ovo vrijeme naučio sam i ja sve kućanske poslove, pa gospođo, izvoli, samo naređuj!" Bila je to, koliko se sjećam, njegova posljednja šala, bio je to posljednji dan u našem životu kada smo bili raspoloženi.
Nakon toga, Mirko je bio sve zabrinutiji, sve je rjeđe izlazio iz kuće, a sve češće mislima bio  daleko od mene, od djece, od kuće. Nevečer bi, kada bi djeca polijegala, stavljao pred sebe neke papire, našto kao računao, ali ja sam shvatila da na taj način samo izbjegava razgovarati sa mnom. Počeo se žaliti da mu je teško raditi, poduzeće ide u gubitak, plaće su sve manje i da se plaši kako meni i djeci neće moće osigurati udoban život, što je oduvijek želio. Znao je dobro da nisam velikih prohtjeva, nikada nisam tražila previše, pa me takva njegova bojazan iznenadila.
     "Ne trebaš za to biti zabrinut! Možemo i skromnije živjeti, a ako zatreba mogu se i ja zaposliti. Želim samo da ponovno budeš raspoložen. Ne sjećam se kada si se smijao ili s djecom poigrao. Reci, ili si bolestan ili te nešto drugo muči, posao, sigurna sam, nije u pitanju!?", započela sam jedne večeri razgovor, želeći podijeliti teret sa suprugom, ma o čemu da je riječ.
"Jest, Anice, posao je u pitanju i ja ne želim više ovdje raditi! Imam dobru poslovnu ponudu iz Njemačke i želim je prihvatiti, ali ne znam kako ćeš ti ostati sama s djecom. Kad bih otišao samo godinu dana u inozemstvo, i s ušteđevinom koju sada imamo, mogli bismo napraviti kuću u većem gradu. Uskoro će i djeca u školu i dobro bi bilo da iselimo iz ove provincije", govorio je Mirko mirno kao da već dugo o tome razmišlja i kao da je već odlučio. Bila sam zatečena! Nikada o tome nisam razmišljala i često sam govorila kako ne razumijem žene čiji su muževi Njemačkoj. Znala bih reći da nikakve marke nisu vrijedne zajedničkog, obiteljskog života. Mirko me u tome uvijek podržavao i zato mi njegov iznenadni prijedlog nije bio logičan, nisam ga mogla prihvatiti.
     "Dao sam otkaz u poduzeću i prekosutra idem u Njemačku. Ako želiš, idemo svi zajedno, imamo od čega živjeti, a i ja ću početi raditi. Do sutra razmisli, ali ja idem i ne pokušavaj me zaustaviti!", bile su Mirkove riječi umjesto "laku noć". Otišao je spavati, a da nije ni sačekao moj odgovor. Prvi put sam osjetila da je zbog nečega jako ljut, a ne samo zabrinut.
Sjedila sam sama bez želje otići u krevet, ali ni misli, ma koliko se trudila, nisam mogla usredotočiti na problem. Nisam mogla shvatiti da Mirko govori ozbiljno. Svitalo je, a ja sam još sjedila u naslonjaču, u nekom polusnu. Pitala sam se kako to da Mirko nije došao po mene i je li uopće primjetio da nisam pored njega u krevetu? Kako može spavati pred ovako važnu životnu odluku? Skočila sam se i naglo otvorila vrata  spavaće sobe: Mirko je šetao po njoj! Krevet uopće nije bio raspremljen, samo zgužvan na jednoj strani. Po podočnjacima sam zaključila da nije ni on spavao. Bez riječi sam legla u krevet i vjerojatno zaspala. Probudila sam se i zavapila: "Bože, budi u pomoći mojoj djeci, mome Mirku i meni. Odagnaj nemir iz moje obitelji!"
    Ili me Bog nije čuo ili sam zakasnila s molbom, tek, djeca su mi rekla kako je "tata otišao s torbom u ruci", da ih je poljubio i rekao da slušaju mamu, dok se on ne vrati. Ništa mi nije bilo jasno: kako se Mirko nije sa mnom pozdravio, što sam mu učinila, zašto se naljutio, zar je uistinu otišao u Njemačku ne mogavši dočekati sutrašnji dan, redala su se pitanja bez odgovora. Okolišala sam pitajući djecu je li im još što rekao, no, sudeći po njihovim jasnim odgovorima - nije. Nikomu ništa nisam govorila tjedan dana, nisam ni znala što reći, a na pitanja susjeda ogovarala sam da je Mirko na službenom putu. Isto sam govorila i djeci, što nije bilo neobično, jer je često putovao na više dana.
     Osmi dan stiglo je pismo od Mirka, iz Zagreba. Brzo sam ga otvorila, strepeći.
"Draga Anice, na putu za Njemačku svratio sam u Varaždin kod rođaka Ante. On upravo prodaje svoju staru kuću koja bi nama dobro došla za početak. Ne moramo odmah sve isplatiti, on nas može čekati. Spremite se, a Ante će ubrzo doći po vas. Iz stana ne dovozi nikakve stvari, Antina je kuća namještena. Nemoj paničariti, nemoj se brinuti, sve će biti dobro. Kada se smjestite, doći ću u Varaždin, a dolje više ne mislim dolaziti. Sve vas volim! Mirko." Pročitala sam pismo nekoliko puta, ne vjerujući vlastitim očima u ono što piše. Adrese nije bilo, nisam mu mogla pisati, nisam se mogla dogovoriti, doveo me pred svršen čin. Bez dogovora sa mnom, Mirko je donio tako važnu odluku. To nikada ranije nije učinio!
     Bila sm sigurna da se s njim nešto čudno događa, no što, nisam mogla dokučiti: nisam čula da se s kime posvađao, da je bilo što pronevjerio, a i među nama nije bilo nikakvih problema. Nisam se mogla nikomu povjeriti, nikoga za savjet pitati, jer nisam znala razlog Mirkovog, a sada i našeg odlaska iz grada. Djecu sam spremila za putovanje rekavši im da idemo stricu Anti u Varaždin, u kratak posjet. Spakirala sam najnužnije stvari, i četvrti dan po Mirkovom pismu, stigao je Ante. Bez mnogo priče, ali uz poglede puna pitanja bez odgovora, smjestili smo se u auto i krenuli u Varaždin, u nepoznato. Tijekom vožnje Ante je malo pričao, ja sam bila zamišljena, ali nisam plakala. Više nisam imala snage ni razmišljati, pomirila sam se sa sudbinom, vjerujući da Mirko zna što radi, a da ću ja jednoga dana saznati zašto.
     Kuća u Varaždinu bila je stara, ali čista, s lijepo uređenim vrtom, odisala je toplinom obiteljskog doma. Sve potrebno bilo je u  njoj tako da smo se djeca i ja u njoj osjećali kao u malom skromnom hotelu. Kao gosti, jer Antina žena bila nam je stalno na usluzi. Čini se nevjerojatnim, ali nakon dva dana u tom domu bila sam sretna i pomislila da je preseljenje najljepši dar koji je meni i djeci Mirko mogao darovati.
Nova sredina na mene je zaista djelovala čudesno, kao da sam se prepodrodila: stalno sam nešto radila u kući ili u vrtu, a smijeh djece bio je najljepša glazba. Imali smo i telefon pa se Mirko javio negdje treći dan po našem dolasku. Glas mu je u početku drhtao kao da se plašio moje reakcije, a kada je čuo moj mazni glas, kada sam mu počela zahvaljivati na ovom iznenađenju, pričati mu u detalje kako je lijepo meni i djeci te da što prije dođe, Mirko nije znao što bi rekao. Osjetila sam da je zanijemio, da nije očekivao ovakvo moje ponašanje, jer u glasu mu se i dalje osjećao strah. Nisam znala zašto, jer sam mu rekla da se za nas ništa ne brine, da smo dobro, da sam zadovoljna i da samo čekamo da on dođe. Rekao je da će doći drugi vikend.
     Bila sam sretna i željela sam da za moju sreću znaju i moji stari prijatelji i moja rodbina u Hercegovini. Uostalom, malo je njih znalo gdje sam nestala s djecom. Odlučila sam se svojima javiti i tako ispuniti vrijeme do Mirkova dolaska, koji se oduljio ili sam ja bila nestrpljiva da podijelimo sreću, nakon toliko neprospavnih noći, nakon neizvjesnosti što će biti s nama. Nekima sam napisala samo razglednicu, a nekima i pisma s adresom i željom da mi se jave ili, ako ih put nanese, da svrate. Pismo sam poslala i Mireli, jer ni njoj nismo rekli kamo idemo, a ona je voljela i mene i moju djecu, bila je draga djevojka.
Mirko je došao u subotu ujutro. Očekivali smo ga i priredili veseli doček. Kuća je bila ispunjena mirisom pečenke i omiljenog mu kolača. Došao je nakon mjesec dana, a meni se učinilo čitavom vječnošću. Ušao je nasmijan, ali to nije bio onaj moj veseli, bezbrižni, dragi Mirko. Bio je to čovjek koji je za smo trideset dana osijedio, činilo mi se kao da je došao iz logora, s neke druge planete. Malo je pitao, još manje pričao, nije bilo njegovih dosjetki, nije bilo one nekadašnje prisnosti, a njegov osmijeh bio je usiljen. Drugi to ne bi primjetili, ali ja sam  osjećala da moga Mirka nešto ili netko progoni, da je sputan, da se neki crni, teški oblak navlači na našu sreću. Uskoro su došlii susjedi, Mirko je djeci podijelio neke sitne darove, iako sam ja rekla da ništa ne kupuje, da štedi novac za kuću. Meni je dan prošao u ispitivanju Mirkova pogleda, ponašanja, riječi, no ništa konkretno nisam mogla dokučiti.
     Navečer smo ostali sami. Otvorila sam dušu, pričala, pitala i činilo mi se kako Mirko pozorno sluša. Šutio je, a ja sam očekivala da progovori, da odgovori barem na jedno moje pitanje. Ništa od toga! Rekao je da je umoran i da nije raspoložen za priču. Sva moja radost, sva moja sreća pala je u vodu. Opet su počele brige i nesanice. Unatoč tomu, sutradan sam nastojala biti vesela, raspoložena, jer Mirko se navečer odmah vraćao u Njemačku. Uz bogat blagdanski ručak nije bilo obiteljske topline. Morala sam progovoriti, iako sam cijelo jutro čekala da Mirko to učini.
"Mirko, pisala sam našima u Hercegovinu da znaju gdje smo. Mislila sam da su bili zabrinuti pa sam im javila da smo odselili i da smo sretni. Možda si i ti pisao iz Njemačke?",izgovarajući zadnju rečenicu, pogledala sam ga: problijedio je, zalogaj mu je zastao u ustima, prestao je jesti i netremice me posmatrao. Potom ga je oblilo rumenilo iz koga je izvirao bijes: "Zašto si to uradila!? Ne želim da itko zna gdje smo! Da sam to želio, sam bih im rekao. Reci, komu si pisala?",  vikao je Mirko, a ja sam drhtala. Nikada ga tako ljutitog nisam vidjela.
     "Mirko moj, što ti je, nismo nikoga ubili, nismo opljačkali, nismo ničije pokrali, nismo ratni zločinci, zašto bismo se skrivali!? Molim te, smiri se i reci mi u čemu je problem? Samo sam javila našoj rodbini, a napisala sam pismo i Mireli, znaš koliko voli našu djecu...", nisam ni završila rečenicu, a Mirko je skočio kao da ga je netko opario vrelom vodom, zgrabio spremljenu torbu i  bez pozdrava istrčao, lupnuvši vratima.
     Gledala sam uplašenu djecu koja su prestala jesti, a pred očima mi se maglilo, propadala sam, negdje duboko  tonula. Kćeri su mi pritrčale, donijele vode, nakvasile čelo i ponovno sam postala svjesna sebe, ali i svoje tuge. Istodobno sam bila svjesna i djece oko sebe koja su mi bila radost, sada jedina, jer sam toga trenutka postala svjesna da je Mirko izgubljen čovjek, ili izgubljen za mene. Bijes koji sam vidjela u njegovim očima nije mogao biti ljubav, ali je li me mogao mrziti čovjek kojega ljubim i za kojega sam vjerovala da me voli, bezgranično.
Ponovno je nastalo neko turobno vrijeme koje se polako vuklo u očekivanju bilo kakvog glasa od Mirka. Meni se učinilo dugo, a Mirko je nazvao već u srijedu, mirno mi govoreći da će doći u subotu i još je hladnijim glasom rekao: "Dobio sam velike novce na lutriji". Nisam uspjela izgovoriti ni suvislu rečenicu, a u slušalici se već čulo tu..tu.. Razgovor mi nije povratio raspoloženje, a ni saznanje da je Mirko dobio neki novac nije me obradovalo. Djeci nisam ništa govorila, a subotu sam čekala razmišljajući o tome je li, možda, moj Mirko postao kriminalac, trgovac drogom, plaćeni ubojica, što sve nisam pomišljala. I kuću sam zapustila, djeci rijetko kuhala,  ali pred njima sam, koliko je bilo moguće, skrivala bol.
Umjesto u subotu,  Mirko nas je iznenadio u petak navečer. Pred ogradom se zaustavio novi, crni "mercedes", a iz njega je izišao  Mirko, zamišljen  i pognute glave. Ispitivački me pogledao, a onda čvrsto zagrlio, ovlaš poljubio i čini mi se da su mu  oči zasuzile, a potom su dotrčala djeca, susjedi, Ante...
"Rođače, ili si opljačkao banku ili dobio na lotu?", upitao je Ante.
"To možeš pogoditi iz dva puta!", u šali je odgovorio Mirko i meni se na trenutak učinio onaj stari čovjek, iskra nade pojavila se u meni. Mirko je donio mnogo darova djeci i meni, stvari za kuću, pića koje je podijelio susjedima. Jedva sam čekala da ostanemo sami, a bilo je to negdje iza pola noći.
"Mirko, tebe nešto progoni, molim te, reci mi? Reci, ako si kriminalac, zločinac, bilo što da radiš, moraš mi reći! Ja nemam mira, a i ti nisi sretan! Od kuda ti auto, darovi, novci... Reci, molim te!", gotovo sam zavapila. Mirko je mirno ustao, otišao do torbe, izvdio papire iz kojih se jasno vidjelo da je dobio 400.000 DEM  na lutriji koju je, kako je rekao, prvi put igrao. Pokazao mi je njemačke novine koje su o tome pisale, a umjesto imena bili su samo Mirkovi inicijali, a biografija sretnog dobitnika odgovarala je Mirkovoj.  Pao mi je veliki kamen sa srca, lice mi se razvedrilo, ali ne i Mirkovo.
"Je li tko zvao iz Hercegovine, je li tko dolazio, pisao ti!", glasom  u kojem nije bilo nježnosti, pitao je Mirko.
     "Nije nitko, jesi li zadovoljan?", rekla sam nježno, gotovo mazno, jer je moja napetost popustila.
"Anice, sutra idemo kupiti onu kuću u središtu grada. Nova je, odlično uređena, a idućeg ćemo je vikenda i namjestiti svim potrebnim namještajem!", rekao je Mirko i bez laku noć otišao spavati. Lagala bih kada bih rekla da nisam bila sretna zbog iznenadnoga bogatstva, ali tu sreću nisam imala s kime podijeliti, moj Mirko bio je nesretan čovjek, a  ja nisam znala uzrok tomu.
Sutradan smo, doista, kupili veliku kuću, idući vikend je potpuno opremili, bila je kao iz bajke, ali bajka je bila daleko od Mirkovih i moji osjećanja. Za cijelo to vrijeme nije bilo ushita, oduševljenja, a nekada smo se radovali i sitnicama. Mirko me nije pokušao poljubiti, primaknuti mi se kao ženi, iako nisam sigurna da sam i ja to željela.
Bili smo bogata, a nesretna obitelj. Utjeha su mi bila djeca i velika kuća po kojoj sam cijeli dan nešto radila, samo da manje mislim. Noći su mi bile teške i duge, počela sam se plašiti i mraka. Mirko je bio u Njemačkoj kada mi je stiglo pismo od njegove sestre, moje zaove, iz Hercegovina. Pitala je za sve nas, pisala što sve ima novoga kod njih, no jedna rečenica mi je bila nejasna: "Draga nevjesta, dobro je što ste otišli, jer mali grad je i veliki smrad, znaš kako se rekne. Da tako nešto moj brat učini, nije moguće. Žene nemaju drugoga posla, pa sada njime usta ispiru. Budi ti bez brige, ja ću njima svima usta začepiti!". Čim je Mirko došao, pokazala sam mu pismo i tražila objašnjenje. Ponovno je problijedio, raskinuo pismo i kratko rekao: "Sve ste vi žene jednake!".
Nije prošlo dugo, a stiglo je pismo i od Mirele. Na kraju pisma je pisalo: "Draga Anice, ti si sigurno već čula da sam ja rodila sina! Otac me istjero iz kuće, ja sam provalila u vaš stan, jer još nikomu nije dodijeljen, a naše poduzeće je vlasnik stana. Dobro mi je došla robica od vaše djece, a koristim i sve ostale vaše stvari, ali kada moj sin dobije alimentaciju od oca, valjda ću moći i ja nešto kupiti". Bilo mi je žao te mlade djevojke, napisala sam joj toplo pismo, tješeći je i poslala sam joj petsto maraka da joj se nađe. Mirku nisam ništa govorila, jer bi , na spomen bilo koje osobe iz zavičaja, pobjesnio, govoreći da ne želi čuti ni za koga.
     Prije nego sam očekivala, stiglo je drugo pismo od Mirele. Bez pozdrava, bez uvoda, kratko je pisalo: "Anice, nemoj misliti da sam ja luda, kao što misli Mirko. Nećeš mi s petsto maraka zatvoriti usta, hoću da sud odluči koliku će mi alimentaciju Mirko plaćati. Svašta mi je obećavao, a onda pobjegao!" Nisam vjerovala vlastitim očima, a sadržaj pisma prolazio je kroz svaku moju poru, ledio mi krv, unezvjereno sam pogledala svoje djevojčice, a potom se srušila...
Osvijestila sam se u bolnici, ne znam koliko mi je dana trebalo, ali liječnici su se podobro namučili sa mnom. Kažu da je to bio nervni šok "slom živaca". Moje djevojčice bile su uz mene i po njihovim riječima znala sam da znaju što me dotuklo. Rekle su mi da je Mirko na jedan dan bio kod kuće, da me posjetio, ali da ga nisam prepoznala, samo sam tupo buljila u njega, bez riječi, bez trzaja i jednog mišića. Sve sam čula što su mi djeca govorila, ali nisam mogla riječi izustiti. U glavi mi je bilo sve jasno, složila sam mozaik događaja, bila potpuno svjesna što je Mirko učinio i zašto smo pobjegli iz našega grada, ali ne znam zašto, u sebi sam stalno ponavljala: "Kako je mogao to učiniti? Mirela je bila gotovo djevojčica, maloljetnica!"
Začudo, nju nisam osuđivala, žalila sam je, a pomisao na Mirka tjerala me na povraćanje. Djeci sam nešto govorila, ali me nisu razumjela, usne su se micale, ali nisu riječi izlazile iz mojih usta. Da, rekli su mi to i liječnici, od jakog šoka izgubila sam moć govora. Liječenje je potrajalao dugo, radovala sam se samo posjeti svoje djece, a kada bi Mirko ušao u sobu, okrenula bih glavu na drugu stranu, ne želeći čuti ni jedne riječi, stavljala sam jastuk na glavu.
     Nakon pola godine, izišla sam iz bolnice na kućnu njegu, uz nadzor liječnika - neuropsihijatra. Imala sam divne kćeri koje su, iako su već išle u školu, uvijek bile meni na usluzi, nikoga drugoga u svojoj blizini nisam podniosila. Bilo je dana kada sam odbijala hranu, a moja djeca bila su uporna, i hranila su me kao bebu. Vremenom sam progovorila, počela hodati i obavljati kućanske poslove, ali čim bi Mirko stigao iz Njemačke, riječ nije mogla prijeći preko mojih usana, a svaki moj pogled prema njemu bio je ubojit. Što sve nisam mislila o njemu, kovala planove kako mu se osvetiti, ali ništa ne bi bilo dovoljno okrutno. U nekim trenucima željela sam postati zmija čarobnica da ga samo zapuhnem i da se skameni, onako sjetan i bijedan kakav je za mene postao.
Djeca su Mirka poštivala, a mene voljela i pazila. U mome srcu Mirko je postao potpuni stranac, u meni, u mome domu, stranac koji je samo donosio darove i novac, koji za mene nisu imali nikakvu vrijednost.
     Prošle su godine, a odlazak u Hercegovinu nitko nije ni spominjao, a nitko ni od rodbine nije dolazi k nama. Za susjede sam bila žena koja se nečega jako prestrašila i od toga "skrenula", pa su me izbjegavali. Samo su moja djeca znala da sam razborita žena i prava majka, ali koja je često zapadala u depresiju, stalno bila ovisna o tabletama.
Kada je kćer moje zaove, Mirkove sestre, došla studirati u Zagreb, rekla sam djeci da je pozovu k nama, ona im je bliži rod, zašto nas ne bi posjećivala. Nije prošlo dugo, a s mojim kćerima u kuću je došla prekrasna djevojka, koju ne bih prepoznala, jer sam je vidjela kada je bila sasvim mala. Bila je vesela, neposredna, ničim opterećena. Razgovarale smo kao stare prijateljice i bila je jedina osoba s kojom sam počela otvoreno razgovarati o svojoj zloj sudbini.
Ona se iznenadila da sam to što mi se dogodilo teško preživjela, jer, kazala je, takve se stvari svakodnevno događaju: "Ma, ti si luda, ujna Anice! Imaš divnu djecu, kuću, novac, sačuvaj zdravlje i pokušaj shvatiti ujaka. Znaš kako dolje kod nas kažu - lovci su da love, a lisice neka se čuvaju. Ujak je dobar čovjek, ali dogodilo se, dogodilo! O tomu su u selu u početku svi pričali, ali sada to nitko i ne spominje. Istina je da naši, kad odu u grad, Mirelu zovu nevjestom, a njenom sinu Igoru daju novca. Svi znaju da ga je Mirko priznao, da mu šalje nivac, a moja ujna, taj Igor je isti naš Mario, isti Mirko i na prvi pogled očito je tko mu je otac... ", pričala je ta vesela djevojka kao da priča o nekom filmu, a ne o mom životu, o mojoj izgubljenoj sreći...
     Mirko je napustio Njemačku, otvorio veliku radionicu pored naše kuće, stalno mi je pred očima, ali gledala sam ga kao najvećeg zločinca. Nekoliko puta pokušao je razgovarati sa mnom, ali za njega sam uvijek bila gluha i nijema, osim u rijetkim trenucima kada bi nam gosti stigli u kuću, kada mi odgoj nije dopuštao prostrijeliti ga ubitačnim pogledom. Tako je prošlo mojih trideset godina braka, godine koje su mi trebale biti najljepše u životu, da sudbina, ma kakva sudbina, da nečovjek od moga supruga, nije odlučio drukčije: svjesno ili nesvjesno, nikada mi nije bilo važno.
     Mirko za mene nije umro prije godinu dana, već prije trideset godina, kada sam dobila Mirelino pismo. Sada je samo pokopan i ja sam sretna što ga više ne gledam. Ili mi se samo čini da sam sada manje nesretna.

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top