Pronio se glas da su ga vidjeli na nekom Blajburgu, pa na Križnom putu, a to je značilo da se neće vratiti, da je sigurno poginuo, iako nitko to nije glasno izgovarao

Zašto mi moji roditelji brane da volim Ljupka, tog dobrog i meni dragog mladića? Zato što nije bogat, što je skroman i tih? Zato što je imao nesreću da mu umre žena, a on ostane brinuti se o dvogodišnjem sinu? Zato što sam ja jedinica, iz bogate obitelji, što sam profesorica, a ljupko nastavnik matematike? Tisuću je još razloga koje mi moji roditelji navode i stalno ponavljaju već dvije godine od kada se viđam s Ljupkom, ali ljubav koju osjećam prema njemu i zadovoljstvo koje me obuzme svaki put kada sam s Ljupkom jači su od svih roditeljskim prijetnji. Volim ga i udat ću se za njega, jer bez Ljupka moj život nema smisla.

S roditeljskim prijetnjama i svojom odlukom  jedne večeri sam se povjerila svojoj baki, očevoj majci, koja je živjela s nama poslije djedove smrt. Baka je bila u dubokoj starosti, tiha žena, suzdržanog osmijeha, koja je za svakoga, a posebice za mene, svoju mezimicu, uvijek imala lijepe riječi. No, odrasla sam, ali o ljubavi s bakom nikada nisam razgovarala. Uvijek je tu bila majka da mi dijeli savjete, koje sam ja obično slušala jednim uhom. Ako bi se slučajno zatekla tu, baka je samo nijemo vrtjela glavom?

-Bako, zašto me nitko ne razumije, kao da nitko u ovoj obitelji nije bio zaljubljen?! Bila su to neka druga vremena, kažu da rije nije bilo velikih ljubavi, da su vama roditelji birali onoga za koga ćete se udati. Nikada mi nisi pričala kako si se ti za djeda udala, jeste li bili zaljubljeni, jesi li ga voljela, jesi li patila, jesi li poludjela za njim kao što sam ja luda za Ljupkom?!-gotovo sam vikala na baku, želeći da mi ona pruži podršku koju nisam mogla izmoliti od roditelja. Baka je nekoliko trenutaka šutjela, a zatim prema meni podigla pogled u kojemu je bi neki, meni do tada nepoznati sjaj. Uhvatila me za ruke i počela ih milovati, a iz njezinih usta potekla je priča, koju nikada ranije nisam čula, niti njezinu dramatičnost naslućivala.

-Anđelka moja, anđele moj dragi, volim te kao što volim oči svoje, tvoja sreća mi je najvažnije i zato poslušaj svoju baku, koja je stara i kojoj su dani odbrojani: ne slušaj roditelje, nikoga ne slušaj, slušaj samo svoje srce i udaj se za Ljupka! Ako ga zaista voliš toliko, ne boj se nikoga, idi za glasom svoga srca i nećeš pogriješiti, jer ja cijeli život lutam i cijeli život, ma što mi se događalo, volim jednog čovjeka! Volim ga, a nikada njegova nisam bila! Čudiš se tomu, draga moja unuko, jer ti nikada nisam ispričala svoju veliku životnu tajnu. Da, možda za mnoge iz našega mjesta i nije velika tajna, pričalo se o tomu, ali odavno je ta neobična priča pala u zaborav. Tvoji roditelji je znaju, a sada, kada si me prvi put upitala za savjet o ljubavi, tu tajnu, tu svoju ljubavnu priču, vječitu patnju, ispričat ću i tebi. Baš zato da ne ponoviš moju grešku, ali i da znaš, vi mladi da znate, da je uvijek bilo velikih ljubavi, zbog kojih je vrijedilo i živjeti i patiti, a zbog ljubavi, iako s jednom nogom nad grobom, ja se još uvijek veselim svakom novom danu? Da, da, moje srce je još uvijek preplavljeno silnom  ljubavi prema tvomu djedu, kojega sve rjeđe viđam, jer smo oboje stari i malo se krećemo-uzdišući, na trenutak je zastala s pričom moja baka, čitajući mi nerazumijevanje u izrazu lica.

-Ne, ne bulaznim i nisam senilna, ako ti se to učinilo. Znam dobro što govorim! Ne govorim ti o ljubavi prema tvom pokojnom djedu s kojim sam u slozi proživjela pola stoljeća, izrodila mu četvero djece, hvala mu što mi je bio dobar muž i našoj djeci dobar otac. Hvala mu i pokoj mu duši, uvijek mu plaćam mise zahvalnice, jer ih je doista zaslužio! Znao je za moje osjećaje, razumio ih je, iako znam da je i on, zajedno sa mnom, i za mnom, patio! Znam da je to tebi, draga moja unuko, sve čudno, ali me ne gledaj tako čudno, ne širi zjenice i zatvori usta.

Da, živjeli smo u složnom braku, ali ne i u ljubavi. Moje srce, moja duša, moja ljubav oduvijek je pripadala i pripadat će dok god smo živi tvomu djedu Marijanu, ocu tvoje majke, a moje nevjeste. Pričam ti kao da se ispovijedam, a ovo je prvi, a možda i posljednji put da nekome pričam o svom životu, o svojoj ljubavi, o sudbini koja se gorko poigrala sa mnom.

Doduše i prvi put da nekomu do kraja, do detalja, ispričam svoju tajnu. Nisam to ispričala ni svojim sinovima, jer muškarci ne bi razumjeli, ni nevjestama, jer bi mi se podsmjehivale. One su nešto od te priče načule, pa i sada znatiželjno prate i neobično se pogledavaju kad Marijan dođe u našu kuću. Misle da ljubav ne može biti vječna, da s godinama nestanu i osjećanja. Oh, kako se varaju i mislim da nikada nisu spoznale pravu, veliku i istinsku ljubav, pa ih žalim.

A ja i Marijan zagledali smo se jedno u drugo još kao djeca. Prvi skriveni osjećaji, prvo drhtanje srca, prve noći neprospavane zbog uzavrele krvi, bile su zbog sjaja iz Marijanovih crnih očiju i vragolastog osmjeha. Od tog pogleda protrnula bih od glave do pete! Bili smo susjedi i svaki dan se viđali, rano smo postali svjesni svojih osjećanja, o kojima nismo glasno govorili, ali naši pogledi govorili su više od ikakvih riječi.

Nakon nekoliko godina počeli smo se i tajno sastajati i glasno govoriti o svojim osjećajima. Bili smo još mladi, meni šesnaest godina, a Marijanu osamnaest, imali smo stariju braću i sestre, o ženidbi nismo smjeli ni misliti, ali smo se zakleli jedno drugome na vjernost, na čekanje, na vječnu ljubav. Osim Boga, jedini svjedoci naše velike ljubavi bili su dvoje susjeda, naših prijatelja, Petra i Nede. Neda i ja bile smo kao sestre, uvijek zajedno, povjeravale se jedna drugoj, a takvo prijateljstvo bilo je i između Marijana i Petra. Istina je da je Petar u početku govorio kako se ja njemu sviđam i da mu je žao što sam odabrala Marijana s kojim se on ne želi porediti, niti mu se želi zamjeriti. I kako vi mladi danas kažete – ja sam hodala s Marijanom, Neda s Petrom, iako joj nisam zatajila što mi je Petar rekao, ono, da se ja njemu sviđam. U isto vrijeme našoj jednoj susjedi, koja je bila godinu dvije starija od mene i Nede, sviđao se Marijan i koristila je svaku prigodu da mu se nametne. Stana, tako se zvala ta naša susjeda, bila je zaista lijepa, ljepša i od mene i od Nede, ali nije imala sreće. Ja sam bila sigurna u Marijanovu ljubav, a i on u ono što ja osjećam. Nismo se bojali niti pomišljali da postoji sila koja bi nas mogla rastaviti, da postoji netko ili nešto da nas može posvađati. Bila je to prva, prava, iskrena i čista ljubav. Kažem čista, jer tada su bila takva vremena da nismo niti pomišljali tjelesno pripasti jedno drugome, iako smo bili jedno. Marijan me samo jednom poljubio i to kada je pošao u vojsku, kada smo se opraštali… Eto vidiš, još uvijek osjećam na licu taj jedan jedini davni poljubac. I sada osjećam da mi na tom mjestu ubrzano kola krv, a Bog zna da u ovim godinama krv jedva mili mojim žilama. Valjda, svu krv koju imam, kada se sjetim tog poljupca, poteče na to mjesto. Dakle, Marijan je otišao u vojsku, a ja sam ostala čekajući ga… U vojsci ga je zatekao rat, onaj drugi. Možda ti se čini da pod stare dane izmišljam, ali još se svega sjećam i još uvijek osjećam ljubav.

Kada si mi govorila o velikoj ljubavi koju osjećaš prema Ljupku, činilo mi se da progovara moje srce. Još uvijek je toliko ljubavi u njemu da se po jačini može mjeriti s tvojom ljubavi. Znači to, draga moja unuko, da ljubav ne stari i ne umire, a možda bi bolje bilo da nije tako. Bolje bi bilo da se srcu može zapovjediti, reći „Tog čovjeka više ne smiješ voljeti, sada voli onog drugog!“ Ali, to se ne može i ne pokušavaj ni ti to činiti. Stotine puta ja sam tako pokušala srcu zapovjediti, ali nije me poslušalo. Kad je Marijan otišao u vojsku, pa u rat, ja sam ga čekala. Od njega nije bilo traga ni glasa punih deset godina. Završio i rat, mnogi se vraćaju, o njemu nitko ništa ne zna. Pronio se glas da su ga vidjeli na nekom Blajburgu, pa na Križnom putu, a to je značilo da se neće vratiti, da je sigurno poginuo,iako nitko to nije glasno izgovarao. Ja sam vjerovala da će se vratiti i čekala ga. Bilo je prosaca, ali sve sam ih odbijala. I Petar me prosio, govorio da sam mu draža od Nede, da se Marijan neće vratiti, da ću ostarjeti čekajući ga… Roditelji i braća su me nagovarali da se udam, govorili da uzalud čekam, ali ja sam čekala, nadala se, Boga molila da se vrati. Petar je oženio Nedu i imali su već dvoje djece, ja sam im bila i kuma, a moj život je prolazio u čekanju. Nakon rođenja drugog djeteta, Neda se razboljela i ubrzo umrla. Često sam priskakala Petru u pomoć oko djece, iz ljubavi prema Nedi. To nije prošlo bez ogovaranja susjeda, a ja sam ponovno osjećala Petrove poglede na sebi. Bio mi je zahvalan što se brinem o djeci, ali je jedne večeri kazao:“Marice, ja znam da tvoje srce pripada Marijanu, da ga voliš i da ćeš ga uvijek voljeti, ali vrijeme prolazi…Pet godina je od kraja rata, svi koji su preživjeli vratili su se. Znam, teško ti je, ali morala bi se pomiriti s istinom: on neće doći! Hoćeš li čitav život čekati? Ne želim te povrijediti, ali znaš da si mi oduvijek bila draga, pa sam mislio…“ znala sam što je Petar mislio, bilo mi ga je žao, bilo mi je žao njegove male djece i nije me dugo nagovarao.

Pristala sam udati se za njega. Bio je pošten, vrijedan, znala sam da me voli, a on je znao i prihvatio to da ću ja uvijek voljeti Marijana. Nismo pravili nikakvo veselje ni svadbu. S kumovima i bližom rodbinom otišli smo na vjenčanje i vratili se u Petrovu kuću na skromni ručak. A onda je sudbina uplela svoje prste. Dok smo bili za svadbenim ručkom, uletio je u kuću mladić iz susjedstva i sav zadihan izgovorio: „Marijan se vratio, živ je!“ Čula sam gromove, munja je proparala nebo, moje tijelo, ukočila sam se, žlica mi je ispala iz ruke, a Petru i ostalima ruke s jelom zastale su negdje na pola puta. Ja sam oborila glavu, a drugi su zanijemili. Tajac, dug kao vječnost. –Možda nije istina- prvi je tiho progovorio Petar, a ja sam znala, ja sam osjećala po ljubavi ili boli koja me razdirala, da je istina, istina kojoj sam se veselila, koja me zbunila, uplašila. Čula sam da svi izlaze iz kuće. Podigla sam glavu. Sama. Žalosna i nevjerna, a sretna u svojoj nesreći. Možeš li zamisliti, draga moja unuko, kako sam se tada osjećala. Znala sam da sam prekršila obećanje, da nemam obraza ni hrabrosti suočiti se s Marijanom, znala sam da „kad se uda, ne vraća se“, tako se tada govorilo, i sjedila sam za stolom, pogleda uprtog u vrata, ne znajući tko će se na njima pojaviti. Trebam li reći koga sam željela, koga sam čekala… ali, na vratima se pojavio moj Petar, moj suprug za kojeg sam se tek vjenčala.

 –Marice, Marijan je došao, ti radi što znaš, ništa ti neću zamjeriti. Vidio sam ga, porazgovarali smo, sve sam mu rekao, a sve su mu rekli i drugi prije mene. Bože, zašto si ovo dopustio? Zašto isti dan, zašto nije došao jučer ili za mjesec dva? Ovo je sudbina, ovo je iskušenje, ovo je  moj veliki križ…-zdvajao je moj Petar, a ja još uvijek nisam bila svjesna što se dogodilo? Što mi je činiti i imam li ja pravo sada sama odlučivati? Znala sam da sam iznevjerila Marijana, svoju veliku ljubav, pogazila zakletvu…Imam li pravo i sada iznevjeriti, povrijediti dobrog, dragog čovjeka kakav je bio Petar? Imam li pravo sada ostaviti njegovu i Nedinu djecu koja su me već mamom počela zvati? Srce ništa nisam pitala, razum je presudio i donijela sam odluku. S marijanom se moram suočiti, pa bolje odmah, ne mogu čekati, ne mogu se skrivati.

-Marice, otiđi vidjeti Marijana, razgovaraj s njim, učini što želiš…-gotovo kroz plač isprati me Petar.

Uputila sam se prema Marijanovoj kući, a osjećala sam da me kroz leđa probadaju Petrovi pogledi, vapaji. Pratili su me i radoznali susjedi kroz prozore, osjećala sam njihove poglede.

Izdaleka sam ugledala Marijana kako sjedi pred kućom, podnimio se, glavu podbočio objema rukama. Korak mi je postao težak, noge od olova teže. Zastajkivala sam, a kada sam vidjela Marijana da mi ide ususret, zastala sam i spustila se na zidić pokraj puta. Čekala sam kao osuđenica, prizivala sam smrtnu presudu, ali kojoj se ispunila posljednja želja-vidjeti Marijana! Krv je uzavrela u mojim venama, a razum ledio moje tijelo. Košmar! Spustila sam glavu kao na giljotinu, a njegove ruke blago su me pomilovale po kosi. Kao da se Božji blagoslov, blagoslov cijeloga svijeta spustio na mene. Podigla sam pogled: u Marijanovim očima, koje su se isticale na blijedom, mršavom, upalom licu, vidjela sam onaj isti sjaj, isti onaj žar, istu ljubav koju sam gledala godinama, ali prije deset godina.

-Vratio si se!-bilo je sve što sam uspjela progovoriti.

-Jesam, Marice, a možda bi bilo bolje da nisam. Sada je kasno! Toliko dugo sam čeznuo za tobom, čekao ovaj susret, toliko te volio i još uvijek te volim. Moja ljubav nije nestala, nije manja, volim te toliko da ti lako praštam što si me iznevjerila, što me nisi čekala. Razumijem te, i molim te da se ne pravdaš, nizašto te ne optužujem. Uvijek ću te voljeti, ali ti se vrati Petru i njegovoj djeci, zaslužili su te. Bit ću sretan ako provedem ostatak života u tvojoj blizini, zato te molim da me nikada ne izbjegavaš. Budimo prijatelji, moja ljubav neka bude moja patnja, moja bol, a tvoja prema meni neka bude prošlost. U ovih deset godina naučio sam i shvatio da je najveća sreća živ dočekati novi dan i znati da možeš hodati, da vidiš svijet oko sebe, da osjećaš i da se svega sjećaš. Sada ću pokušati živjeti s ljubavlju koju osjećam prema tebi, s neuzvraćenom ljubavi i molim te, pomogni mi u tomu!- parale su moje tijelo Marijanove riječi i zabadale se u moje srce kao oštrica noža.

-Ali…ja te volim i nikoga tako neću voljeti kao tebe, dok dišem, dok živim…-govorila sam kroz jecaje.

-To si mi, Marice, rekla sada i nemoj nikada više! To što osjećamo naša je tajna, naša sreća, naša radost i naše prokletstvo. Nije nam suđeno! Obriši suze i vrati se Petru-bez ljutnje, bez gorčine u glasu, bez prijezira, kao da govori rođenoj sestri, govorio je Marijan.

Prošle su godine, draga moja Anđelka, a ja još i sada osjećam stisak njegovih ruku pri pozdravu, grije me sjaj njegovih očiju…Vratila sam se Petru, tvomu djedu, pokoj mu duši. Bio je uvijek dobar i nježan prema meni. Volio me, iako je znao da moja ljubav pripada Marijanu. Znao je da mu nisam rekla istinu tvrdeći da ništa ne osjećam prema Marijanu, ali mi nikada, ni u ljutnji, nije to spomenuo, kamo li spočitnuo. Na zaprepaštenje susjeda, njih dvojica su i dalje bili prijatelji.

Godinu dana nakon udaje za Petra rodila sam sina, tvog oca Stanka. Po Petrovoj želji, marijan mu je bio kršteni kum. I dok smo jedne večeri sjedili pred kućom, Marijan je iznenada rekao:

-Kumovi moji, nešto sam razmišljao da je vrijeme i meni da se oženim! Pa kad biste vas dvoje otišli do Stane, od koje sam već dobio neke poruke, da ju upitate bi li se udala za mene, ja bih je oženio. Ali kuma, samo ako ti misliš da je ona žena za mene?

-Je, marijane, ona je prava žena za tebe! Znam da joj se odavno sviđaš  možda se nije ni udavala čekajući tebe. Stana je vrijedna i čestita djevojka, pa otiđite ti i Petar do nje, neće te odbiti, sigurna sam-govorila sam uvjerljivo i kao da sam veliki teret skidala s ramena. Znala sam koliko je Stana voljela Marijana, a željela sam da i on ima ženu koja će ga voljeti, kao što je mene volio moj Petar.

I doista, nije dugo prošlo, a Marijan i Stana su se vjenčali, a prvo njihovo dijete bila je kćerka, tvoja majka Milica. Kada su djeca odrasla bilo je normalno da se zagledaju jedno u drugo, da se zaljube i na radost nas roditelja-vjenčaju! Bili su mladi, ali nismo im smetali, kao što niti jednom djetetu, od Marijanovih i Staninih petero i Petrovih i mojih četvero, i još Nedinih i Petrovih dvoje, nikada nismo pravili nikakve probleme u izboru njihovih ljubavi. A nas četvero uvijek smo bili dobri susjedi i prijatelji, a eto, Bog je htio da Petar prvi umre. Tvoj djed i baka, Marijan i Stana, kao što znaš i vidiš, i sada su moji najbolji prijatelji, kumovi. Znam da Stana i sada zna, kao što je znala cijeloga života, da Marijan voli mene, a znao je i petar da ću ja uvijek voljeti Marijana. Živjeli smo tako, a nas troje živimo i sada, svatko sa svojom srećom, sa svojim radostima, sa svojom patnjom…

Ispričala sam ti ovo, draga moja unuko, da shvatiš i da znaš kako je u životu ljubav najvažnija. I da znaš, da znate vi mladi, da je uvijek, a ne sam danas, bilo velikih i vječnih ljubavi, i sretnih i neuzvraćenih, jer nema nesretnih ljubavi, am što tko o tomu mislio! Zato, ako doista voliš Ljupka kao što kažeš, i kao što ti čitam u očima, udaj se za njega, ne slušaj nikoga, slušaj samo srce, dok nije kasno, jer već sutra, tko zna što se može dogoditi, pa…Imaš moju podršku, a tvojim roditeljima, svom stanku i nevjesti Milici, ja ću očitati bukvicu, jer nitko nema pravo na put tvojoj sreći stavljati granu, prepreke, a posebno ne oni koji te vole.

A ja te volim! I da ne zaboravim, možda ovo govorim posljednji put: volim još uvijek i uvijek sam voljela samo tvoga djeda Marijana! Pa i danas kada smo stari i jedva hodamo! Dovoljno je da se pogledamo i već smo se napričali, jedno drugo razumjeli. 

Draga Moja Anđelka, možda je tebi smiješno, ali prava ljubav je besmrtna, ali nisam ja to izmislila, ja samo to potvrđujem iz svog života-završila je svoju potresnu ljubavnu priču moja baka Marica, a ja sam je poljubila i sretna, s novim spoznajama, pohitala svome Ljupku ususret, u zagrljaj!

www.tomislavnews.com / Ljuba Đikić

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top