Zbog te ljubavi postala sam prava Ciganka, prljava, neuredna, s čoporom djece, Ciganka koja gata, laže, krade, a noći pod šatorom voli i strasno ljubi svog lijepog vatrenog Ciganina

Baš mi je drago, gospođo, da i vi putujete u Hercegovinu, imat ću lijepo društvo. Ne volim putovati noću jer putnici u autobusu uglavnom spavaju i nitko me ne sluša. Ne znam kako i zašto ljudi vole toliko spavati, a život prolazi pokraj njih. Što imate od spavanja, to vam je kao da ste mrtvi. Za spavalice se ne može reći da su živjeli šezdeset, sedamdeset godina, kad su pola od toga prespavali, a to je kao da nisu živjeli. Uvijek sam bila protiv spavanja i šutnje. Treba uvijek pričati, razgovarati, i u radosti i u žalosti, jer razgovor je lijek za dušu. Čovjek koji sve guta u sebi, koji drži da je šutnja zlato, lako oboli, jer mu se to skupi oko srca i uguši ga. Slušate li vi mene! Ili vas odnekuda poznajem ili mi na nekoga silno sličite? Samo malo, sjetiti ću se, imam jako dobro pamćenje. Pa naravno, ti si ona Blažova školarica, jesi! Poznala bih te po majci, ista si ona, pokoj joj duši, bila je jako dobro žena. I braća i sestre su ti dobri, svaka im čast! Znaš li da je tvoj brat Bože bio moja prva ljubav, znaš ono kad tek osjetiš da si žensko, a on bio pravi momak. Onim crnim očima prostrijelio bi me da bi mi trnci prošli od glave do pete. Ali, mene je vrag odnio daleko. Ma, ne žalim se ja na svoj život. Bio je pun uzbuđenja kao u romanima. Nisam ja ni jedan pročitala, ja sam ti, ženo moja,  nepismena, ali sam cijeli život zarađivala na jeziku, pričajući. Ne vjerujete? Jeste li ikada čuli za Maru Bikića? Da bome da jeste! Tko to u Hercegovini nije čuo za ciganku Đulu. Ja sam Mara, ja sam ciganka Đula, ja sam gospođa Ciganka koja ima vilu u Zagrebu, koja je imala prekrasnu kuću na lijevoj obali Neretve i sada, nakon tri godine, idem vidjeti što mi je ostalo od kuće i imanja. 

Čula sam da ti knjige pišeš, one ljubavne romane, a moj cijeli život je veliki ljubavni roman. Hoćeš li da ti ga ispričam? Koliko ćeš mi platiti, vi školovani imate puno novca. Šalim se, tko će vama dati novca, ali, eto, to je cigansko u meni, ništa ne radim za badava. Evo, ispričat ću ti, jer drugi sada spavaju, nemam kome gatati, ali moraš me dobro slušati. Hoćeš li prije da ti gledam u dlan, a to ćeš mi platiti ako ti proreknem dobru budućnost. Vozač, upali to svjetlo, zašto štediš, platili smo karte. Što će mi svjetlo? Pa čitat ću, čitat ću ženi s dlana, ne mogu u mraku, jedva ženu i vidim, ali i u mraku bih poznala da je Duvanjka, i još mi prva susjeda, samo ona se mene ne može sjetiti kad sam bila Mara Bikića, e, kakva su to bila vremena. Neće da upali svjetlo, hoćeš li me slušati u mraku? Moraš me štogod pitati, tako ću znati da me slušaš. 

Ispočetka, znam ja kako se to radi u romanima. Ja sam glavna junakinja i ja pričam, ako ti išta slagala, djecu svoju u Mostaru ne zatekla. Evo, i ovo je cigansko, ali ušlo mi u krv, ne mogu pobjeći od toga. Počinjem. 

Rođena sam u tom duvanjskom selu, u tvom selu, gospođo. Petar mi je bio ćaća, a Bedruša mater. Znaš gdje je bila naša kuća! Bilo nas je devetero djece, pet sestara i četiri brata, a ja sam bila najmlađa. Rođena sam iza prvoga rata, a iza drugoga već sam bila stara cura, a dvije su mi sestre bile usidjelice. Što ćeš, sve muško što je valjalo u ratu izginu, a ja sam svakako bila raskalašena, zgodna i lijepa, ali nekako brbljiva i jezika otrovna.

„ Mare, kćeri moja, pazi što govoriš, nećeš se nikada udati. Žensko treba šutit i trpit, slušat i radit“, govorila je moja pokojna mater, ropkinja i svekra i svekrve, i muža, i sinova i nevjesta, jer bila nas je puna kuća. "Ne mogu, majko, šutiti i nepravdu trpit, a udaću se makar za crnog ciganina, ne mogu više ni ovdje živit" - govorila bih majci i ne sluteći kakva me sudbina čeka.

 "Dite moje , što se ne bi udala za Cvitana Mikića, šta mu fali. Muško ne mora biti lipo, a on je radišan momak i bit će ti dobro s njim", nagovarala me majka, a dobro je znala da mi se na ružne muškarce povraća, voljela sam lijepe, pa neka budu glupi i lijeni.

 Negdje početkom pedesetih počeše radne akcije, izgradnje pruga, iz sela odvodili mlade, ali i starije koji nisu udati i oženjeni, na  izgradnju pruga. Neke djevojke su se skrivale, neke ne brzinu udavale, a ja sam željela otići iz sela, bilo kuda, jer nikada još nisam ni sjela u autobus, niti se kamo vozila, a željela sam vidjeti svijet, tko živi iza naših planina, htjela sam otići negdje u grad. Odbornik nas je popisao i poredao kod Zadruge, a kamion je trebao doći odvesti nas u neki Šamac u brigadu. Dok smo čekali, a majke plakale za nama, prišao mi je Cvitan i prišapnuo:

 "Mare, bona, udaj se za mene, nećeš morat na prugu". 

 "Volim i na prugu, nego se udati za tugu!", rekla sam glasno, da svi čuju, a Cvitan je uz gadnu psovku otišao. 

A na radnoj akciji bilo nam je lijepo. Radilo se, pjevalo, šalilo, čak i plesalo ili kolo igralo. Nikada nisam vidjela na jednom mjestu toliko mladih lijepih ljudi. Bilo je i vojnika i civila, i djevojaka u narodnoj nošnji, ali i onih u hlačama, a sve je za mene to bila novost, otkriće, kao san. Na zaprepaštenje mojih stidljivih susjeda, ja sam se odmah uklopila u društvo, svoje nisam ni viđala. Ogovarali su me, prijetili pričama kada se vratimo kući, a ja se nisam osvrćala na njihove prijetnje. Od kada sam došla, razmišljala sam o tome da se u svoje selo više ne vraćam,  ta od ovoliko muškaraca valjda će se naći i za mene jedan, samo neka bude lijep, a takvih je bilo mnogo. 

Slušate li vi mene, gospođo? Slušajte, slušajte, jer sada dolazi ono što je najzanimljivije, ono što je promijenilo moj život. Jedan od brojnih vojnika u tom brigadirskom naselju od prvog dana me pratio i nekako čudno gledao. Bio je tamne puti i crnih očiju, koje kao da su gorjele ispod gustih obrva. Bio je lijep, eno isti tvoj brat Bože, onako visok, ali još ljepši i vatrenijih očiju. Uvijek bi mi nešto lijepo dobacio, a kad bi vidio da kante ne mogu sama nositi, pomogao bi mi. Nismo puno pričali, samo smo se često pogledavali i jedno drugom osmjehivali. "Kako ti je ime curo?"  upitao me jedne večeri moj ljepotan. - Mara - kratko sam odgovorila, a neka toplina razlila se mojim tijelom kao da me grom ošinuo. Sva sam se tresla, a kada me uhvatio za ruku, umalo se nisam onesvijestila.

 "Meni je ime Jozo" - rekao je nekim čudnim jezikom koji se meni svidio, činilo mi se da je neki gradski govor. - I mom je bratu ime Jozo - bilo je prvo što sam mogla reći. - Eto vidiš! Ti se meni sviđaš i volio bih s tobom malo prošetati kroz gaj - rekao je Jozo, a oči su mu nekako čudno sjale. Uhvatio me za ruku i poveo prema obližnjem šumarku. 

Bilo mi je gotovo trideset godina, muškarac me nije dotaknuo, a željela sam čvrst muški zagrljaj, čeznula za tim. Bilo me malo strah, ali želja je bila jača, zato se nisam opirala kada me Jozo počeo ljubiti, snažno, strasno, i gospođo, ne mogu ti sve ispričati, ali bila sam sretna, u oblacima, nisam znala za sebe, toliko me ponijela strast i to nešto neiživljeno. Zaboravila sam na sve majčine savjete, prijetnje, kletve, na sve priče o upropaštenim djevojkama, ništa mi nije bilo važno te noći obasjane mjesečinom. Prepustila sam se Jozi i uživala, uživala. Opijeni ljubavlju i toplom ljetnom noći, umorni, tek ujutro smo zaspali, a rosa je pokrila naša iscrpljena tijela. Probudio nas zveket lopata, pjesma i galama akcijaša. 

-Mare, ti si sada moja žena, i moraš se udati za mene. Vodim te svojoj kući. Nećemo se više vraćati u brigadu, odvest ću te svojima, a ja ću se vratiti još mjesec dana u vojsku i onda ćemo živjeti kao muž i žena. Nećemo se nikome javljati, ne bi nas pustili - govorio je Jozo, a ja sam bila presretna. 

-A kada ćemo se vjenčati? -  sjetila sam se upitati, a Jozo je rekao da ćemo se o svemu dogovoriti. Ukrcali smo se u neki kamion i vozili se do jednog velikog grada. 

Jozo mi je rekao da je to Banja Luka. Poslije smo išli pješke, kao, do njegove kuće.

Kakve kuće, moja gospođo. Slušate li me? Odvede Jozo mene na neku poljanu, a tamo sve nekakvi šatori, neke kartonske kuće, kolibe, a neki neobičan svijet, prljava djeca dotrčaše pred nas. Ljube Jozu, vješaju se o njega, a on im kaže da sam ja njegova mlada. Otrčaše djeca, uhvati se neko kolo, nastade vriska, a meni se noge odsjekle, nisam mogla progovoriti. Jozo me gledao pobjednički. Onda su dolazili neki čudni ljudi, djeca, ljubili me, potezali za ruke i kosu, govorili da sam lijepa, dobra, od galame nisam ništa čula. "Mare ti si od sada Đula jer ja nisam Jozo, ja sam Ciganin, živim pod šatorom i ime mi je Kemo. Nemoj pokušati bježati, jer ću te svugdje pronaći. Moja će te braća čuvati dok se ja ne vratim. A vi, nemojte da bi mi Đulu netko dotakao, ostat će bez ruku..." - govorio je taj moj, a ja nisam znala što bih rekla, ni što bih učinila. Neki su me momci odvukli pod šator, a tamo je stara Ciganka kuhala nešto u prljavom loncu. Miris, neki čudan vonj me gušio. Nisam razumjela što su pričali, a Joze ili Keme nigdje. 

Tako sam ti ja, moja gospođo, kršćanka, katolkinja, koja je stalno "visila" u crkvi, koju su plašili  "nevirom" , kojoj su još od djetinjstva govorili da će je, ako ne bude poslušna , odnijeti Cigani, dospjela u ciganski šator i to kao žena ciganina. Ne moram ti pričati da su me odmah presvukli u nekakve dronjke, da su me učili govoriti, a ta stara neuredna žena učila me gatati, gledati u dlan i prositi. Nakon deset dana krenula sam s ostalim Cigankama u sela, a nisam smjela govoriti, jer su ostale Ciganke govorile da sam nijema, da imam puno djece i tako su, kao, za mene prosile, ali i krale i ... znate već što Ciganke rade.

Od čuda, od jada, od žalosti, nisam se ni snašla, nisam mogla ni razmišljati kako se izvući iz ovoga, a moj Kemo je stigao u cigansko naselje, bez vojničkog odijela. Usprkos svemu, kada sam ga vidjela, nešto me toplo oko srca steglo, to je valjda bila ljubav, i sada moram reći, a ne stidim se toga, voljela sam pravoga Ciganina, onoga ispod šatora, iz ciganskog naselja Vesela kod Banja Luke. Zbog te ljubavi postala sam prava Ciganka, prljava, neuredna, s čoporom djece, Ciganka koja gata, laže, krade, a noći pod šatorom voli i strasno ljubi svog lijepog vatrenog Ciganina. Moj je Kemo bio majstor, a ja snalažljiva, i za kratko vrijeme bili smo bogatiji Cigani, pa je Kemo kupio konja i neka stara kola, i skupljao staro željezo. Imali smo petero djece i ja sam sve češće razmišljala da sam ipak sretna, jer tko ljubi na mnoge stvari zaboravi. Ne samo na stvari, nego i na ljude, ja sam već rijetko mislila na roditelje, braću, na sestre. Trebalo mi je vremena da se uklopim u ciganski život, a poslije toga uživala sam u tom životu, jer sam uvijek bila raskalašena, kako je govorio moj otac, a u ciganskom životu svoju raskalašenost nisam morala skrivati.

U Veseloj smo proveli desetak godina. Zimi je bilo malo teže, snijeg i hladnoća uvlačili su se u šator, no mi smo uvijek imali dobre pokrivače, a i hrane bismo spremili za zimu. Najteže mi je bilo što djeca ne idu u školu, pa sam Kemi predložila da se preselimo u Mostar, u stvari, samo da u tom gradu razapnemo šator, jer čula sam da tamo i ciganska djeca idu u školu. Moj Kemo je mene slušao. Potrpali smo djecu u kola i polako do Mostara. 

Putovali smo četiri dana,  a bilo je ljeto i nismo imali većih teškoća. Ali, jedan dan mi je bio težak, a bilo me je strah kada smo prolazili Duvanjskim poljem, baš ispod moga sela. Nakon deset godina prolazila sam tuda, a nikome se nisam smjela javiti. Vidjela sam ljude na njivama, uz put, a djeca su bježala vičući:

"Eto Cigana". 

Znao je Kemo zašto sam lice pokrila maramom, pa me je jače stegnuo i odmah mi je bilo lakše. U Mostaru su zime bile toplije, a Hercegovci milostiviji. Dvije starije djevojčice upisale su se u školu. Kemo je skupljao otpad, a ja sam prosila,  gatala i na sitno krala. Već je to sredina šezdesetih godina, kada Hercegovci masovno odlaze raditi u Njemačku, kada počinju jako dobro živjeti. Nagovorila sam Kemu da počnemo praviti kuću na lijevoj obali Neretve. I djeca su nam već mogla pomagati, i to troje starijih, dok je dvoje mlađih odlazilo sa mnom u hercegovačka sela "na posao". Bilo je teških trenutaka, na primjer,  kada bi daleko od crkve sačekivala misare da izađu s mise i da mi što udijele sirotoj djeci. Uvijek sam tražila novac, a ne hranu ili odjeću, pa se već o meni počelo pričati kao o čudnoj Ciganki koja samo novac prosi. 

Stojeći nedaleko od crkve, sjetila bih se djetinjstva i mladosti, molitvi koje sam još uvijek ponavljala u sebi, oživljavale bi uspomene... Početkom sedamdesetih već smo imali solidnu kućicu u Mostaru, djeca su išla u školu, a ja i Kemo po selima "raditi". Vrijeme je to kada se  "prosila marka po Hercegovini", što je značilo da su ljudi u Njemačkoj dobro zarađivali, a njihove žene i djeca kod kuće dobro trošili, sve manje radili, a sve više dangubili uz kavu na sijelima. U takvoj klimi odlučila sam u dogovoru s Kemom, posjetiti svoje selo ali naravno, kao Ciganka. 

Sada će ti, gospođo, ovo biti zanimljivo. Upravčila ja kroz naše selo i prvo ću u svoju rodnu kuću. Vrata zatvorena. Otvorim ih, a tamo u sobama nekakvo žito, drva, kokoši, nigdje živa čovjeka. Pogledam novu kuću do naše. Pokucam na vrata, istrča jedna curica i kada me ugleda, rasplakala se. "Mama, Ciganka je ušla u kuću", poče vikati. Iziđe žena, poznajem je, a kako i neću svoju rođenu nevjestu poznati. Stegnem srce i navalim ući u sobu. Pusti me žena, a ja nasred sobe razbacam svoje stvari i počnem cigansku priču. Hoću da proričem ženi sudbinu, da joj gatam, a da bi nešto saznala o roditeljima i rodbini. I naravno, sve ženi pogađam, od imanja do najsitnijih detalja iz djetinjstva i mladosti. Ono što odmah ne pogodim, žena se sama iskaže. Doznam tako da su mi roditelji umrli, da su mi braća u Njemačkoj, da mi se dvije sestre nisu udale, ali da su i one u Njemačkoj i da dobro zarađuju. 

Žena, moja nevjesta dade mi ručak, skuha kavu da joj gledam u šalicu i još reče da će mi dati novac kada sam se sve sjetila. Ubrzo došle i tri druge moje nevjeste, sve sam ih poznala iako je prošlo dvadeset godina, dođoše strine, tetke... U meni se lomi, odati se ili im pokupiti novac? Pokupiti novac, pa trebaju i moja djeca jesti! Naravno, sve sam o njima znala, sve to "u šalici vidjela", svaku sam im riječ dobro naplatila, s dobrom zaradom vratila se u Mostar. Od tada sam često posjećivala svoje selo, ali i druga mjesta gdje sam imala rodbine i gdje sam o njima mnogo znala. Bila sam Ciganka koja je sve znala, "sve pogađala da je to čudo", ali bilo je zaista čudo samo u tome da me nitko nije prepoznao. Bio je to zanimljiv i isplativ posao. Dočekivali su me kao dragu gošću koja je besposlene žene zabavljala po cijeli dan pričama o njihovoj prošlosti, a uz to pogađala budućnost. Nisam pogađala, ali one su vjerovale u svaku moju riječ. 

Jednog sam dana odlučila krenuti u "osinje gnijezdo", što sam odavno namjeravala, ali nisam imala hrabrosti za to. Rekla sam jednoj od svojih nevjesta, a gledajući u šare od kave u šalici, kako su joj svekrva i svekar umrli od tuge za jednom kćeri koja je nestala prije dvadeset godina i za koju ništa kasnije nisu saznali. Ima te kćeri počinje slovom velikim M. vezla sam priču. "Ti si stvarno vidovita, ili ti je netko sve o nama ispričao. Istina je, moju su zaovu na prokletoj radnoj akciji ukrali neki divljaci i pričalo se kako su je silovali, mučili i u Vrbas bacili. Svekar i svekrva su zaista od tuge umrli, a nikada nisu saznali što je bilo s njihovom Marom" , rekla je moja nevjesta, a meni su oči zasuzile, no nisam se odala. Tu noć dugo nisam mogla zaspati, plakala sam za svojim roditeljima, za njihovom boli koju sam im pričinila. Svitalo je jutro, morala sam djecu otpremiti u školu pa opet na posao, iako mi se taj dan nije hodalo po selima. 

"Đulka moja, ti si mi nešto nevesela, razlijenila si se. Ostani kod kuće, i ostavi ciganski posao. Imam dovoljno za novu kuću i solidan život. Zaslužila si mirovinu,  odgajaj djecu onako kako si se ti odgajala. Ne moraš više biti Ciganka, možemo živjeti kao gospoda, a djeca su nam već odrasla, trebamo im reći istinu. Ja sam dobio vizu za Njemačku i ići ću tamo raditi i zarađivati kao svaki pošteni i pametni čovjek", rekao je to jutro moj dragi Kemo, još uvijek lijep i vitalan, iako se primicao pedesetoj.

 "Pa ti ne možeš izdržati na jednom mjestu dva dana, kamoli ćeš na njemačkom poslu godinu,dvije", rekla sam ravnodušno, iako mi se njegov prijedlog svidio. Uvečer smo djeci sve ispričali. Zinuli su od čuda. Neki su postavljali pitanja, najstariji sin ljutio se što mu to prije nismo rekli, mlađi je htio odmah ići u moj rodni kraj upoznati rodbinu, kćeri su htjele ići u crkvu i biti katolkinje, nastalo je stotine problema s djecom. Kemo i ja prvi put nismo znali kako ih sve riješiti, ali smo bili sigurni da se s djecom ne smije svađati i da im trebamo pustiti da čine po vlastitom uvjerenju, no, strogo smo im zabranili da traže svoju rodbinu po mojoj lozi, dok smo mi živi. Znala sam koliko bi to problema stvorilo mojoj braći i njihovim obiteljima, a moje nevjeste, strine i tetke znale bi na koji sam im način izmamila novac.

Vidim da ne spavaš gospođo, i da te zanima moja priča. Već sviće i uskoro vi izlazite ovdje u našem lijepom gradu, a ja produžavam za Mostar. Stoga ću vam na brzinu ispričati kraj moga životnog romana. Kćeri su mi se poudale za Talijane, katolike i lijepo žive u Italiji, a kako i ne bi kada su lijepe i školovane. Oba sina su mi oženili Hercegovke, Hrvatice, i žive u skladnim brakovima. Istina je da smo prije tri godine, kada je počeo rat, svi izbjegli na desnu stranu Mostara, da nam je velika trokatnica ostala na lijevoj obali, da su mi sinovi od prvoga ratnog dana u vojsci, a da je moj dragi Kemo, nakon šest godina provedenih na njemačkom radilištu, pao sa skele i smrtno stradao. Tugovala sam za njim, a kada sam dobila mnogo maraka od njemačkog osiguranja i dobru mirovinu, znala sam da je Bog htio da se moj Kemo i mrtav za mene brine. Imam kuću u Zagrebu, tamo i živim, djeca me često posjećuju, ja im pomažem, imam i unuke koji su ratno vrijeme proveli kod mene, a, eto, ne da mi se mira. Hoću vidjeti što mi je s kućom u Mostaru koju smo ja i moj Kemo sagradili od isprošenog novca. Ako me puste na lijevu obalu, prvo što ću učiniti otići ću na grob svome Kemi, jer sam ga voljela i volio me, cijeli sam život s njim provela u velikoj, iskrenoj i strasnoj ljubavi. 

I, gospođo, samo da znaš, ti si prva kojoj sam otkrila svoju veliku tajnu, osim moje djece, naravno, koja , kako su obećala, neće o svome porijeklu govoriti dok sam ja živa. A ti, gospođo, hoćeš li me odati, hoćeš li ovo ispričati u mome rodnom gradu? Nije mi više važno, već sam stara, a ne vjerujem da će i tebi, ako i  ispričaš, netko vjerovati. Reći će ti da si poludjela, a kako stalno držiš otvorena usta i iskolačene oči dok ti pričam, tu je to negdje, haha.

www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić 

 

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top