I ove godine svetkovina Uskrsa nas poziva na drugačiju stazu, stazu smisla, onu na kojoj sv. Ivan „vidje i povjerova“.



U Velikom tjednu, u prigodi dolazećeg velikog blagdana Uskrsa, razgovarali  smo s fra Miljenkom Štekom, provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM sa sjedištem u Mostaru. S fra Miljenkom smo razgovarali o značenju Velikog tjedna i Uskrsa, o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, o posjeti Svetog Oca B i H, o medijima, o iseljavanju…
----------------------------
Kratki životopis fra Miljenka
Dr. fra Miljenko Šteko rođen je u Mesihovini, općina Tomislavgrad, 1969. godine. Za svećenika je zaređen u Frohnleitenu (Austrija) 1996. godine. Studirao u Zagrebu, Bologni i Rimu. Službovao na Humcu, Posušju, Zagrebu i Međugorju. Za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije izabran je na zasjedanju Kapitula Provincije u Mostaru, 10. travnja, 2013. godine. U svibnju iste godine izabran je za predsjednika Vijeća franjevačkih zajednica u RH i BiH. Od studenoga 2013. predsjeda Unijom franjevačkih provincijala OFM Europe – UFME.
-----------------------------------


Fra Miljenko, iza nas je Cvjetna nedjelja „Cvitnica“. Pretpostavljam da ste se umili u cvijeću, jeste li se odmah sjetili djetinjstva? Što simbolizira umivanje u cvijeću i od kada je u hercegovačkom katoličkom puku to običaj?

Cvjetnica je spontani osjećaj i iskreni stav izraelskog puka prema Učitelju iz Nazareta. Isus nije mogao odoljeti Pashi, veli Evanđelist. Iako se povukao u pustinju iz Jeruzalema, i zadržavao oko rijeke Jordana na mjestu gdje je Ivan krštavao, gdje je i njega krstio, kad je vidio kolone Galilejaca i drugih kako hrle Jeruzalemu za blagdan Pashe, i on je krenuo sa svojim učenicima. S vrha je Maslinske gore gledao prema Jeruzalemu i u duši plakao nad njim. Volio je Jeruzalem, ali mu nije pošlo za rukom da mu djecu skupi kao kvočka piliće. Sa suzama mu izriče katastrofu koja će ga u skoro vrijeme pohoditi. Narod je u njemu vidio svoga branitelja, svoga vođu, svoga kralja: Hosana Sinu Davidovu, klicali su sa svih strana, bacali na njega cvijeće i mahali maslinovim i palminim granama na pozdrav.
Upravo je taj ushit ono što obilježavamo svim Cvjetnicama do danas. Pa i ovom. Nisam se umio u cvijeću u doslovnom smislu, kako sam to činio kao dijete, ali jesam u duhovnom. Stajao sam u tom mnoštvu i tom mnoštvu mahao maslinovom granom na pozdrav. A dušom prolazi miris djetinjstva i svi cvitci koje smo kao djeca brali  subotom pred Cvjetnicu i stavljali u lavore. Za zoru, za Cvjetnicu. U duhu sam se zapljusnuo svim tim sjećanjima i svim tim sadržajem Cvjetnice i sudjelovao u svečanoj misi i pjevanju Muke Gospodnje. Mislima mi putuje Spasitelj i prolazi životom jašući na mladetu magaričinu na kojem još nitko jahao nije. I Jeruzalem je okupan suncem. Proljeće.

U Velikom smo tjednu, dakle, u posljednjem tjednu Korizme,  Muke Isusove, Križnoga puta, u tjednu Velikog petka, a u iščekivanju najradosnijeg, po mnogima i najvećeg, kršćanskog, katoličkog blagdana Uskrsa. Kakvo značenje za vjernike, napose vjernike Hercegovačke franjevačke provincije (HFP) ima Korizma i Veliki tjedan?

Korizma je blagoslovljeno vrijeme, četrdesetnica, spomen na Isusov boravak u pustinji (obilježen molitvom, postom i kušnjom), kojim se pripravljao za svoj javni nastup. Veliki tjedan bilježi Sveto trodnevlje Velikog Četvrtka, Petka i Subote koji su spomen na zadnje dane Isusovog povijesnog boravka na zemlji. Ovo su dani puni simbolike, puni života, u kojima su pod ruku konačno i beskonačno, vrijeme i vječnost.  Korizma i Veliki tjedan su temelj na kojem izgrađujemo svoj odnos prema Bogu, uzdižemo vlastito ovozemno postojanje vertikalom duha i tako uspostavljamo konačni smisao bitku i životu.
Što li se sve samo u tom vremenu skupilo u jedno i daje mu neopisivu dinamiku. Ljubav i mržnja, poljubac i izdaja, hvalisanje i kukavičluk, oduševljenje i prijezir. To je put od molitve začinjene strahom i krvavim znojem, do potpunog opuštanja i predanja, zapravo bacanja u naručje volje svoga Oca. Neopisiv nagon očuvanja vjerskog i nacionalnog narodnih starješina (i službenog svećenstva) s jedne strane i Isusa Spasitelja koji čini sve novo i neće dopustiti da od toga Zakona ni jota ne propadne.
Smisao, u tim gredama skovanim u križ, koje su ispunjenje svega, srž Isusovog nauka, zagrli i ponese prema Kalvariji ostvarujući vlastitu sudbinu i smisao ne samo svoga nego svih života, života uopće. Promisliti u ovim danima sve to, i svemu tome sučelice stati sa svojim vlastitim životom, svojim vlastitim stavom prema očuvanju vjerskog i nacionalnog, ali na način kako je On to učinio, to je život čovjeka vjernika, to je, rekao bih, bio i jest život i moje zajednice, naše Hercegovačke franjevačke provincije.

A veliki petak?

Veliki je Petak Pobjeda svih pobjeda. On je onaj uskličnik na sav put do smisla života i smrti. Križ i Kalvarija su jedinstvena promjena i Novi Život. To je ono zrno pšenice koje je palo u zemlju i koje sanja i izvjesnim vidi klas stostrukosti nastao iz spomenutog. Isusov je Petak obuhvatio sve Petke čovječanstva i pojedinaca i prije i poslije Njegova. Dao im smisao i stao uz njih. U tom su danu zašutjela zvona i glasovi, zašutio ja cijeli Planet i potresao se da bi poput Händlevog Mesije u ime svih tih petaka i svih tih križeva zatrubio slavu najveselijeg poklika na uskrsno jutro.
S Isusovim su Petkom svi naši, i moj, i tvoj, i svih mučenika, znanih i neznanih. U tom se danu i te kako prepoznaje ovo naše ozemlje i ova moja franjevačka zajednica. U zboru nepreglednom, bijelim haljinama odjevenom, prepoznajemo mnoge svoje, u rukama im partiture s melodijom od vlastite žrtve i krvi.

Kakvo je Vaše mišljenje o postu, o zapovjednim postovima u katoličkih vjernika: Badnjici, Velikom petku, Gospojini, velikim kvatrama. Učili su nas, nekada davno, da je pravi post o kruhu i vodi, te da se ono što se tako uštedi podijeli sirotinji. Danas se, uglavnom, posti uz delicije, o sirotinji malo tko misli?

Citirao bih našeg starog i učenog fratra fra Petra Bakulu (1816. – 1873.) što on veli o postu u našem narodu pišući 1862. godine „Mučeništva u franjevačkoj opservantskoj provinciji u Hercegovini“ (poglavlje XII.): Praktično je njihov uobičajeni post ovaj: ne jesti mliječne proizvode ni meso, a ne gledati na količinu jela ili njegovu učestalost. Usprkos tome, mnogi običavaju uglavnom u korizmenim petcima, a žene i tijekom godine, post zvani „na suho”– „sušiti“, a sastoji se u tome što se uzme samo malo kruha – jednom u dvadeset i četiri sata i ako je potreba vode i ništa drugo. Zbog teških razloga poste četrdeset osam sati neprekidno – strogo naravan post. Zovu ga „žežinjanje“. Od redovnih postova, osim one u petke i subote, obdržavaju ih na čast Bl. Djevice Marije i tolikih drugih svetaca tako velik broj da je posnih dana više nego slobodnih. U tom su pogledu tako tvrdoglavi, da nam na sto jada uspije natjerati nekoga teškog bolesnika da uzme malo mlijeka ili juhe.
Mi, dakle izrastamo iz te tradicije. To i danas naš narod osobito rado čini. Postom i nemrsom moli mnoge svoje zavjete. Međugorska su događanja to kod nas posebno vrednovala i afirmirala. Post je kršćanska tradicija i oblik pokore, a najljepši je kad poprimi svoje evanđeoske mjere. I Isus je, dakako, zauzeo svoj stav prema postu, a i sam je strogo postio. Osobno sam godišnje nekoliko puta vodio u Međugorju tečajeve šutnje, posta i molitve. I postio, nekad o kruhu i vodi, nekad samo o vodi po pet ili šest dana. Kontinuitet od dva dana, srijeda i petak kako se preporuča u Međugorju je isto tako izvrstan. Duhovna iskustva istinskoga posta i molitve su prekrasna, a za naše tijelo to je i ljekovito. Volio bih, ako bude prigode nekad u budućnosti, posvetiti se upravo ovakvim seminarima.

Malo je toliko i tako pobožnog puka kao u Vašoj (našoj) Provinciji, puka koji ima jaku vjeru u Boga, katoličku, kršćansku tradiciju, koju čuva i njeguje. Čemu ili komu to možemo zahvaliti?

Pobožnost je vrlina hercegovačkog puka. I ono što veseli je da su to i naši mladi prihvatili kao svoje. Tu uvijek moramo bdjeti nad njezinom čistoćom i uvijek je životno promatrati, da nas učini ljudskijim, plemenitijim. Ne smije se pretvoriti u hinjenu pobožnost, ne smije ostati izdvojena iz životnog stava.
Imamo je zahvaliti našoj obitelji. Tu su se naučile prve molitve, tu su se prvi put sklopile ruke, tu su kroz povijest naučeni i „kolinca i razlike“, iako je obitelj bila nepismena. I fratar, on je uvijek bdio nad pobožnošću našega puka i sam je u njoj prednjačio.

Negdje sam pročitala da se u Provinciji provodi „tjedan bez psovke“. Jeste li primijetili da se u posljednjih tridesetak godina kod nas (u duvanjskom kraju i inače) manje psuje (“beštima“), da se manje vrijeđaju svetinje, „đavlekanje“ je, na sreću, gotovo izumrlo?

Psovka je ružna navika koja se udomila u našem narodu. Nemoguće je ovaj fenomen elaborirati u ovom razgovoru, ali zasigurno svoje korijenje ima u svezi s narodnom poviješću, i da smo stoljećima trpjeli  osvajače kojima je bilo stalo da naš narod stekne i takvu naviku. Crkva je u svom pastoralnom djelovanju uvijek nastojala iskorijeniti tu, dakako i druge negativne navike: alkoholizam, lijenost, nebrigu i ostalo.
Posebno je ružna navika i izravno kršenje Božje zapovijedi psovka Svetinja. Tu svi moramo i te kako dati napora da se to iskorijeni, da to u mentalnom sklopu postane nezamislivo. To treba činiti kroz pastoralne i druge aktivnosti, i na osobit način osobnom izgradnjom i higijenom vlastitog izričaja. Tako radimo na spasenju duše i uzdižemo kulturu govora.

U kakvom ozračju vjernici u Hercegovačkoj provinciji dočekuju veliki blagdan Uskrs?

Hercegovina ljubi Korizmu. Od pamtivijeka, rekao bih. Gospin plač, prigodne pučke molitve i molitvice, Put križa, krunice, postovi i nemrsi, običaji koji bilježe Korizmu i Sveto Trodnevlje. U tom je ozračju u Hercegovini i ova Korizma.
Posebno bih istaknuo sv. ispovijed. Vjera će ostati vitalnom ondje gdje vjernici pristupaju ovom sakramentu, sakramentu Pokore i pomirenja, sv. Ispovijedi. I na tom planu je naša Provincija učinila iznimno mnogo. Recimo samo da je naše Međugorje postalo ispovjednicom svijeta, ili Franjevačka crkva sv. Petra i Pavla ispovjednicom grada Mostara.
To su, tvrdim, one glavne značajke koje bilježe naš doček Uskrsa 2015. godine.

Mnogima se jako dopadaju propovijedi, poruke i riječi koje izgovara Papa Franjo: o bogatima, o korupciji, o kriminalu, o zapošljavanju, o siromašnima… Nailaze li Papine poruke na odjek, i kakav, među vjernicima, ali i među svećenicima u HFP?

Ovaj nas je Papa, papa Franjo, u hipu osvojio. To, vjerujem, najviše iz razloga, što dolazi izravno iz pastorala, susreta s ljudima i njihovim potrebama. On je uvijek tu, mislim na njegovu riječ, propovijed, u problemu, dotakne te. Želi i Crkvu koja će kroz svoje svećenike i redovnike uvijek biti tu, u životu, na ulici, na trgu, u siromašnoj četvrti.
Njegove su propovijedi kratke, te odmah i izravne. Dotaknu u živo, u problem. Ali, rekao bih s onom ljubavlju, s kojom je i Isus bio tu na ovoj zemlji s čovjekom. Drag nam je svima, pa to je više nego očito, i uči nas dajući nam osobni primjer.

Sveti Otac Franjo uskoro dolazi posjetiti Bosnu i Hercegovinu. Znate li s kojom porukom, odnosno, po Vašem mišljenju, koja bi poruka stanovnicima B i H, ponajprije vjernicima, bila jako potrebna?

Našim biskupima koji su nedavno bili u pohodu Vatikanu Papa je kazao da osobno, nestrpljivo iščekuje ovaj posjet gdje bi mogao s narodom osjetiti kako je lijepo i ugodno kao braća biti zajedno. Spomenuo je poteškoće ljudi koji su bili prisiljeni otići u inozemstvo najprije zbog rata, pa sad zbog nezaposlenosti i neizvjesnosti u pogledu budućnosti. U tom govoru rekao je biskupima jednu vrlo značajnu misao za njihovo poslanje, a to je da narod okrijepe melemom vjere. Držim da je to srž svih njegovih govora i da će tako biti i ovdje. Snaga istinske vjere je melem svim našim ranama.

Papa Franjo često ponavlja biblijske riječi-poruku: „Ne bojte se!“, ali obični ljudi ovdje boje se svega i svakoga: nezaposleni gladi, zaposleni otkaza, sirotinja „gazda“…samo se veliki broj političara nikoga ne boji, ni Boga, ni suda. Kradu, lažu, ne brinu za narod-birače, bahati su… Imate li Vi takav dojam ili je ovo moja subjektivna percepcija?

Sve je umijeće življenja ostati stabilan, a to znači istjerati tjeskobe koje nas obuzimaju iz svog srca i svoje duše, iz svoga razmišljanja. Predati se Bogu i njegovoj providnosti, normalno uz moj osobni napor. U tom smislu razumijem poruku: Ne bojte se!
Mnogo nas toga plaši i čine nesigurnim ljudima u ovome vremenu, i tovari nam nesnosno breme kad pomislimo na budućnost. I, uistinu se pitam, tko je tjeskobniji u ovom vremenu, onaj koji, kako velite, nema i koji je okraden (ili se tako osjeća), ili onaj koji misli da ima sve i kako velite, krade. Pomišljam na onu Isusovu simboliku zrna pšenice. Koje će se spasiti, ono koje ugiba, ili ono koje grozničavo čuva svoj život? Iako se u ovoj službi moram susretati s ljudima u raznim zanimanjima, kušam izbjeći sve što miriše na politiku jer se tu ne snalazim i ne osjećam dobro. A kušam pomoći opće dobro gdje god mogu i na koji god način mogu. Svatko od nas životom na zemlji određuje vlastitu vječnost samo u tom smislu mogu odgovoriti svima onima koji o toj dimenziji postojanja uopće ne vode računa. I tu nije toliko važno kojem sloju pripadate niti koju dužnost obnašate. Iako nerado govorim o strogo političkim pitanjima mogu Vam ispričati jednu zgodu iz razgovora s našim inozemnim prijateljima koji ovdje u ime Međunarodne zajednice obavljaju neke svoje, često mi i nerazumljive, zadaće. Naime, prigodom jednoga susreta u Provincijalatu jedna delegacija me pitala o suživotu među narodima ovdje, o drugim problemima... Nakon razgovora bez boje i mirisa ponudio sam rješenje: Evo, vi imate bezbroj mogućnosti zaštititi vaša strana ulaganja ovdje. U svaku našu općinu dovedite jednoga privrednika iz inozemstva koji će otvoriti neki prikladan pogon i zaposliti ljude. Ovdje mu je čak proizvodnja kudikamo jeftinija. I svi problemi o kojima razgovaramo nestat će. Odgovor je bio – nismo mi zaduženi za to. Eto Vam slike iz koje možete iščitati što mislim.

Ovih dana se spekulira u medijima kako će Papa priznati Međugorje za svetište, odnosno priznati Gospina ukazanja, čak se pisalo da je to Vaša izjava. Bili ste na službi u Međugorju, pa ako želite možete iznijeti svoje mišljenje o ovom molitvenom svetištu?

Da, informacija vezana uz moje ime se pojavila na jednom portalu na engleskom jeziku, a onda su to prenijeli mnogi svjetski mediji. Naime, prigodom jednoga mog susreta sa sv. Ocem Franjom u Vatikanu, netko je ovom američkom svećeniku prenio kako je čuo što je Papa meni kazao o Međugorju. Susret s Papom se naravno dogodio, ali riječi koje su prenesene bile su netočne i u sebi besmislene. Demantirao sam to odmah. U ovom trenutku, iz svima znanih razloga, ne mogu govoriti detaljnije o fenomenu Međugorja. Imam povjerenje u Crkvu i sv. Oca da će donijeti najbolje rješenje.

Dok ste bili u Međugorju sigurno ste susreli mnoge poznate ljude iz svijeta sporta, politike, umjetnosti, uspješne poslovne ljude. Tko je na Vas ostavio osobit dojam, koga se rado sjećati iz tih susreta?

Te susrete mogao bih podijeliti u tri vrste. Prvi, koji su ujedno najdublje pohranjeni u mojoj duši, jesu susreti u sakramentalnoj ispovijedi i duhovnom razgovoru. Kako sam do kraja života vezan svećeničkom i sakramentalnom tajnom, to mogu samo dragom Bogu predati u vječnosti. Drugi snažni susreti vezani su uz ljudske poteškoće svake vrste i radosti obraćenja ljudi. Svaki je i od tih susreta poseban i teško mogu nekoga izdvojiti. A i takvi se susreti ne daju u javnost. Treći, svakodnevni, ljudski obični susreti, u Međugorju sve izjednačuju. Tamo je svatko na svoj način molitelj i tražitelj Boga. Imam dojam da se tamo naše ljudske mjere jednostavno gube.

O HERCEGOVAČKOJ FRANJEVAČKOJ PROVINCIJI I UNIJI FRANJEVAČKIH PROVINCIJALA EUROPE

Uskoro će dvije godine kako ste provincijal HFP. U odnosu da svećeničku službu, što je glavna djelatnost provincijala?

Sve ono što se događa pojedinoj braći i djelatnostima provincije, na određeni način, dotiče i službu provincijala. Odgoj i obrazovanje, zavjetovanja, ređenja, razgovori, bolesti, premještaji braće na različite službe, primanje novih kandidata i sprovodi umrle braće i njihovih roditelja. Razne proslave i obljetnice. U ovakvoj službi, kao i u većini javnih službi, gotovo da i nema privatnoga života.

Koliko ima fratara u HFP i osjeti li se nedostatak duhovnih zvanja u Hercegovini?

Naša brojka zadnjih godina kreće se oko dvjestotinjak svečanozavjetovanih franjevaca, te pedesetak mladih na odgojnome putu, od sjemeništa do đakonata. Otprilike polovica članova Provincije živi i radi u Hercegovini a ostali su po svijetu. Djelujemo u 34 biskupije Europe, Amerike i Afrike. Na Američkom kontinentu smo organizirani u posebnu jedinicu Kustodije, koja je ovisna o Provinciji. Bio bi grijeh govoriti o krizi zvanja, jer nas Bog doista blagoslivlja novim zvanjima.

Kakva su Vam zaduženja i što obuhvaća Vijeće franjevačkih zajednica u RH i BiH, a što UFME?

Vijeće franjevačkih zajednica obuhvaća 19 redovničkih provincija, muških i ženskih, koje imaju svoje sjedište u Republici Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, te još Franjevački svjetovni red i Framu u obje države. Sve skupa nas je oko sedam tisuća. Tu je još i Franjevački Institut za kulturu mira. Moje zaduženje je predsjedanje skupštinama, koje su dva puta godišnje, te mnoštvo susreta, dopisa, mailova…   Slično je i s Unijom franjevačkih provincijala Europe. UFME obuhvaća sve naše franjevačke provincije i kustodije na europskome kontinentu, njih u ovom trenutku 60-ak. Generalno tajništvo je u Rimu, a pomoćno tajništvo i Zaklada za suradnju s EU je u Bruxellesu. Službeni jezici komunikacije su engleski, talijanski i španjolski. Iskreno, predsjedanje UFME je moj najveći teret. Puno putovanja i odgovaranja na dopise. A sve su stvari važne i vrijedne. Neke izrazito službene i povjerljive. Najčešće vrijeme kad mogu u miru raditi i kad me nitko ne prekida je noć. Noći i noći probdijem čitajući i pišući dopise. Uz sav teret, raduje me da ćemo u listopadu ove godine ugostiti na tjedan dana sve provincijale i generalnu upravu Reda u našim krajevima. U listopadu ćemo imati zasjedanje u Dubrovniku.

Ovo je prigodni intervju i ne želim Vas pitati ništa o politici, nikakva teška pitanja, ali ovo moram: mislite li kako postoji mogućnost da ostanete bez stada, bez vjernika, kojih je, po statistikama i crkvenim knjigama, svaki dan sve manje, pa i u HFP?

Na ovim je prostorima, pa tako i naše Provincije, bjesnio krvav rat. Mi ga s pravom zovemo Domovinskim, jer smo se borili za goli dom, Domovinu, za goli život. Naš se narod samoorganizirao u Hrvatsko vijeće obrane, branio se. Nikad s uma ne treba smetnuti da svaki rat ima tri segmenta: predraće, rat i poraće. Znamo kakvo je bilo to vrijeme prije rata. Obilježila ga je duga i bezbožna komunistička represija. Rat je najkraće, ali najbrutalnije vrijeme rata. Poraće, a to sada živimo i preživljavamo već skoro dvadeset (20) godina traje neobično dugo, i što je najgore, ne vidi se svjetlo na kraju tunela.
Mišljenja sam da je osnovno pravilo suživota ono koje je sam Isus dao: Čini drugom što bi želio da on tebi čini! I, ne čini drugom što ne bi želio da on tebi učini. Ne bude li tako, onda nikome, ne samo Hrvatima katolicima, neće biti ovdje života, pa tako i našoj Provinciji, jer ona je izrasla i raste iz svoga naroda.

Što se može učiniti, što svećenici, fratri, duhovni pastiri, mogu ili bi trebali činiti kako bi zaustavili iseljavanje iz ovih krajeva ili je već kasno za poduzimanje nekih mjera?

Fratri su i najtežim danima rata ostali na svom ognjištu. Bili su tim svojim činom potpora puku koji se doslovce borio za goli opstanak. Fratri su se i prvi vraćali i prvi podizali sve iz pepela. I danas, Crkva, diže svoj glas, želi upozoriti na nepravde i poteškoće.
Na kraju, i ja sam dijete gastarbajterske duvanjske obitelji. Pokojni moj djed je u Njemačku zakoračio početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, pa onda pokojni moj otac. Sam sam iskusio što znače odlasci i dolasci. Sve strepnje, putovanja, žalosti i radosti susreta nosim duboko u duši djeteta. Nekako, unatoč svemu, smatram da se ne treba bojati budućnosti nego ju stvarati. Dati svatko od sebe koliko može. Koliko ćemo svi skupa u tome uspjeti, ovisi o mnogočemu. Nije baš sve u našim rukama, dobro znamo. Nama je pošteno raditi, moliti se i nadati se najboljem svršetku. Bog, na kraju, piše povijest ravno i po krivim crtama.

O MEDIJIMA

Bili ste ravnatelj Informativnog centra Mir-Međugorje i Radijske postaje u ovom poznatom molitvenom mjestu. Kakvo je Vaše mišljenje o medijima u BiH, posebice o elektroničkim i trebaju li Hrvati, a većina su katolici, imati tv kanal na hrvatskom jeziku i ako trebaju zašto već nemaju?

Stanje medija u BiH je teško. Onih na hrvatskome jeziku posebno. Ljudi se bore preživjeti. Tv kanal na hrvatskom jeziku je nužan. Za to mogu nabrojiti stotinu razloga samo iz jezika i kulture. Ako je hrvatski narod konstitutivan u BiH, onda bi valjda to bila najnormalnija stvar na svijetu. Zašto već nemaju, ne znam. Mogu pretpostaviti, ali stvarno ne mogu do kraja dokučiti.
Jeste li aktivni na društvenim mrežama i mislite li da je Internet donio boljitak čovječanstvu?
Nisam. Nemam profila na društvenim mrežama. Nisam na mobitelu priključen internetom. Jedina poveznica s tim virtualnim svijetom je moj ured. Internet je olakšao mnogo stvari, to je definitivno. Komunikacija je postala brža i jednostavnija. Informacije dostupne. I to je boljitak. Ali, nažalost, vidim doslovnu zarobljenost mnogih ljudi tim mrežama. I to nije dobro. Neki  više uopće ne znaju komunicirati na uobičajen ljudski način. Ove digitalne tehnologije u kratkom su vremenu općenito potpuno promijenile način komuniciranja među ljudima. Ljudi prenose drugima neke isječke, događaje iz svoga života i svijeta, i tako često stvaraju iskrivljenu i lažnu sliku o sebi, a, s druge strane, skupljaju u sebe iskrivljene i lažne slike drugih i njihova svijeta. Nekako se bojim svega ovoga i radi djece i mladih koji su tako radoznali i lako se mogu otvoriti nekim lošim iskustvima koja su im dostupna virtualnom prostoru, cyberspaceu. Čujem po svjedočanstvu mnogih roditelja da je to za njih strašan problem. Djeca im žive paralelne svjetove. Jedan je u stvarnom životu a drugi na društvenim mrežama. Ukratko, velike su mogućnosti, a velike i opasnosti.

OSOBNO
Koliko često dolazite u rodni Tomislavgrad, u Mesihovinu, i koga od roda imate tu?

Nažalost, rijetko dolazim u rodni kraj. Ne stignem. Majka mi uglavnom boravi na Orebiću. Povratkom iz Njemačke tamo su se nastanili moji roditelji, a onda je prošle godine otac umro. Točno po onoj duvanjskoj da se malo ljudi nauživa njemačke mirovine. Ipak, na rodnom ognjištu u Mesihovini nastanio se moj brat sa svojom obitelji. Osim njega imam još jednu sestru koja se udala u Brišnjik i tamo živi, a druga, najmlađa, ostala je živjeti u Njemačkoj. Imam dosta bliže i daljnje rodbine u Duvnu. Neke od njih godinama, pa i desetljećima nisam ni vidio.
Tko Vam je uzor u životu, koji su ljudi vrijedni vašega poštovanja, divljenja?
Ljudi koji teško preživljavaju, a nikad ništa ružno ne govore. Zahvalni su Bogu za male stvari. Za sunce koje ih grije i malo najpotrebnijega. Ljudi koji i u nedaćama blagoslivljaju druge. Divim se tim ljudima.

ČESTITKA

Na kraju ovoga razgovora Vaša uskrsna čestitka i poruka nade svim katoličkim vjernicima, posebice iz Hercegovačke franjevačke provincije, te čitateljicama i čitateljima našega Portala u domovini i inozemstvu-iseljeništvu?

Vremenom sputan, zarobljen mjestom i podnebljem, čovjek danas, kao i onaj od jučer, trči na stazi života pritisnut svijetom koji mu osmišljava uvijek nove potrebe. Trka za svime, za nečim, da bi se svako postignuće objavilo kao uzaludna potraga i spoznaja da to nešto je zapravo ništa u moru onoga što bi mogao imati, što neki drugi imaju, i što se sve može imati... I ove godine svetkovina Uskrsa nas poziva na drugačiju stazu, stazu smisla, onu na kojoj sv. Ivan „vidje i povjerova“.

Sretan Uskrs!

www.tomislavnews.com / Razgovarala: Ljuba Đikić

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top