Teško je reći zašto me uvijek vuče nazad, zašto me zove k sebi, Zavelim. Jednostavno je postao dio mene od kada sam se rodila ispod ove mitske, a meni drage planine.
Ja i moj Zavelim stvorili smo poseban odnos. Možda je to zbog meni dragih ljudi koje pamtim iz ranog djetinjstva kad sam s majkom išla na zavjet u kapelicu Srca Isusova na Rošnjače. Što sam ja od svojih osam godina znala što je zavjet, nego tada u nedostatku  djece i svih današnjih modernih čuda od interneta, kompjutora, Playstationa, pa čak i TV jedino društvo su mi bili ti sredovječni ljudi. Upijala sam, a nekad i u napetosti slušala njihove priče.
 
 
Priču o Hajduku Andrijici Šimiću koji se skrivao po Zavelimu od Turaka i njegovom skrivenom blagu ispod jedne velike stare bukve. O vilama sa Zavelima koje su bile prelijepe s jako dugom plavom kosom, a samo su ih odavale magareće noge. One bi, legenda kaže,  odvele konja po noći i jahale ga do iznemogle, pa bi ga pred zoru vratile ispletene grive...
 
Sjećam se kako sam se tada budila po noći prestrašena za svog konja Sokola, a ujedno željno iščekivala hoću li vidjeti vilu kako šeće uskom stazom između suhozidova. I tako, umjesto priča o Playstation igricama i likovima o crtanim filmovima mene su privlačile priče iz davnina. Zanesena tako kroz priče i legende uz obavezno izmoljenu krunicu došli bi do kapelice Srca Isusova gdje bi se okupilo dosta ljudi. Posjedali bi po kamenjaru dok slušamo misu i propovijed, a onda ne možeš proći pored i jedne kuće, a da te ne pozovu na kavu. Sramota je odbiti. Jer takvi su ljudi iz mog kraja. Nije se imalo Bog zna što za iznijeti gostima, ali ono što bi imali rado bi podijelili sa svima. Da budem iskrena, nije se puno ni zanovijetalo - čaša hladne vode umjesto soka za osvježenje bila je sasvim dovoljna. Tako bi posjedali oko čatrnje, zagrabili sić vode i jedna čaša bi kružila od ruke do ruke. Tko ne može dočekati čašu napije se iz sića. Kad tako navrate gosti domaćin se istinski obraduje, sve što je do tada radio može čekati, on će s gostom sjesti i popričati i da ima sto muka i potreba ti kao gost to nećeš znati.
 
I danas tako ushodala se ja po Zavelimu, oko kapelice, pa sve gledam, sve tražim, pa prema Vinici, pa prema Raškom Polju, pa prema Zaljuti. Tražim svoje ljude, tražim blago, zvona...hoću čuti mukanje krava i blejanje ovaca, A nema nikoga, nigdje ni čovjeka, ni blaga, niti se tko vidi, niti se što čuje?! Tada u trenutku opazim trag dima prema nebu. Srce zaigra. Tu ima još nekoga. Nisu svi napustili Zavelim. Još uvijek mogu svratiti na čašu vode i osjetiti miris kave sa šporeta na drva. Još uvijek mogu čuti neku novu priču. I slušam priču tužnu, ali istinitu...nije to legenda o vilama i Hajduku Šimiću. Priča o stvarnosti našeg kraja. Umjesto blaga sad vukovi piju hladnu izvorsku vodu sa Zavelima, zarasli su putevi kuda su nekad čobani blago tjerali na pašu. Ljudi koji su ostali čekaju ljeto da dođe netko od iseljenih mještana na čašu hladne vode iz čatrnje, a Zavelim gordo i ponosno pokazuje raskoš i silinu svoje prirode iščekujući i ponovno u zagrljaj primajući svoj narod kao mater dijete.
 
 
Provesti jesenji dan u rodnom mjestu, hoditi stazama djetinjstva, ispod mitskog Zavelima dočekati izlazak sunca i njegov odlazak na počinak, neprocjenjivo je! Ako ne vjerujete, probajte i ispričajte.
 
A vi, dragi moji čije priče pamtim još iz djetinjstva , vas više nema , samo ste u srcu, u sjećanjima živite, ne možete iz dragih mi uspomena, iz godine u godinu sve ste življi, sve prisutniji . A kuda bi vi od mene 'vake"
 
www.tomislavnews.com / Tekst i foto: Kristina Tadić

Gdje ste?

Vi ste na pravom mjestu, a pred vama je redizjanirani duvanjski portal, namijenjen, prije svih, onima rođenim na Duvanjskom polju ili porijeklom iz ovoga, prirodnim ljepotama i poviješću, bogatog kraja. 

Pratite nas.

 
Top