Kakvo je stanje u Tomislavgradu s privatizacijom? O tomu često pišemo, a sada samo nabrojimo. Uspješne privatizacije gotovo da i nema, nažalost!
Do jučer smo govorili da je to Tvornica kabela, a sada, pokazalo se, ni ona! Malo je poduzeća koja nisu propala, a privatizirana su, iako je teško reći uspješno: Vran, Pekara, Planinsko dobro i Hotel Tomislav. Uglavnom nisu prestala s radom, a o njihovoj uspješnosti? A neuspješnih privatizacija u Tomislavgradu: SVE ostale! Brojimo ih: Otpad-Šipad, Plastika, Tvornica kabela, Koža, velika Delma, Pilana u Šujici, Potka u Kazagincu…Možda smo neke i zaboravili, ali bolje je-manje će boljeti glava!
A evo pregleda tajkunske privatizacije u B i H, gdje se vidi da Tomislavgrad nije iznimka.
Epilog privatizacije je preko pola milijuna nezaposlenih, oko 100 tisuća radnika kojima je nepovezan radni staž, tvornice pretvorene u groblja i bogaćenje tajkuna koji su uništili sve što je građeno desetljećima.
“Rudi Čajavec”, “Famos”, građevinsko poduzeće “Vranica”, sarajevski “Sarabon”…lista je dugačka. Ovih poduzeća više nema iako su u bivšoj državi bili giganti u svojoj oblasti. Nestali su neposredno nakon procesa privatizacije, procesa koji je uništio mnoštvo radnih mjesta u BiH.
Proces je počeo 1998. godine kao model prodaje dionica, što je bilo pogubno za sustav. Većina firmi koje su privatizirane po veoma niskim cijenama, pretežno su napuštene nakon što su tzv. investitori podigli kredite, rasprodali imovinu a radnike poslali na ulicu. I 15 godina kasnije, nema očekivanih efekata.
Fikret Alić iz Agencije za privatizaciju Federacije BiH kaže da su novi vlasnici nažalost samo vidjeli imovinu ali ne i obaveze: “Nisu vidjeli radnike i tu je glavni problem. Zbog toga što ih nismo mogli kontrolirati i što su mnogi vidjeli samo imovinu bez obaveza, poduzeća su se našla u takvom stanju kakvom jesu.”
15 milijardi dano za dvije-tri
U RS je proces privatizacije vodila Direkcija za privatizaciju dok je u Federaciji BiH za to bilo zaduženo čak 11 agencija, deset županijskih i jedna krovna. Epilog je 80 posto uništenih poduzeća, pola milijuna radnika na ulici a oko 100 tisuća njih nema povezan staž. Izostalo je ulaganje, zapošljavanje i nova vrijednost, koju su moćnici obećavali. Za razliku od toga pojedinci su se enormno obogatili i danas taj novac preveli u legalne tokove.
“Imovina koju je popljačkala ova politička garnitura sa kriminalcima i skorojevićima je zaista ogromna”, kaže ekonomistica Svetlana Cenić.
Procjenjuje se da je vrijednost te imovine preko 15 milijardi maraka a da je prodana za svega dvije do tri, uzimajući u obzir milijardu od prodaje “Telekoma Srpske”.
U BiH se odstupilo od prvobitnog koncepta privatizacije koji je bio baziran na otkupu certifikata. Za razliku od toga ušlo se u formiranje liste strateških poduzeća koja su prodana pod, u najmanju ruku, sumnjivim okolnostima. Ekonomisti smatraju da se proces ne može vratiti na početak i da je svaka priča o reviziji privatizacije apsurdna. Međutim može se oduzeti imovina svima koji su na nelegalan i netransparentan način sudjelovali u privatizacijama: “Sada bi trebalo donijeti zakon koji bi definirao da sva kaznena djela iz razdoblja privatizacije ne mogu da zastare”, kaže Siniša Vukelić, urednik ekonomskog portala Capital.
Na tom fonu je i SDS-ov zakon o ispitivanju porijekla imovine izabranih dužnosnika od 1992 godine. Iako je prošao u formi nacrta, izvjesno je da neće dobiti podršku u parlamentu u formi prijedloga jer bi to bilo kontraproduktivno za vlast.
I 15 godina poslije svakodnevni štrajkovi
Tisuće radnika ostala je bez posla, a gotovo svakodnevno na desetine njih iz raznih krajeva BiH traže svoja prava na ulici, isplatu plaća, povezivanje radnog staža. Kakvo je stanje u Tomislavgradu?
Najsvježiji primjer su radnici tuzlanske tvornice deterdženata “Dita”, osnovane 1977. godine. Ona je privatizirana rješenjem Agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona 2001. godine kada je organizirana kao dioničarsko društvo. 2005. većinski dio kapitala preuzima domaći maloprodajni lanac “Lora” iz Sarajeva. Radnici su danas u štrajku, prijete podizanjem šatorskih naselja jer im se duguje 21 plata a staž im nije uvezan čak četiri godine.
Radnike u borbi za svoja prava predvodi Dževad Mehmedović: “Mi samo tražimo da riješimo ovo. Mi sada ne znam gdje smo. Ja sam čitavo vrijeme govorio da će doći vrijeme u Diti da će doći ljudi da nose imovinu. Došla je firma koja je radila sa Ditom i imaju napismeno da mogu nositi kompjutere. Počinju plijeniti imovinu i nas tu nigdje više nema”.
Ovo je stvarnost BiH, iako svijetlih primjera također ima. Međutim i u sindikatima su ogorčeni jer nemaju mehanizam da zaštite radnike, a vlast ne želi da izvrši efikasnu reviziju privatizacije. Velka Odžaković iz Saveza sindikata RS kaže da je u svim procesima vlast najodgovornija te da je postepeno oživljavanje poduzeća jedino rješenje: “Ali s obzirom na sadašnje stanje, teško da će biti bilo kakvih pomaka. Zato smo mi išli na program socijalnog zbrinjavanja da ljudi ne bi bili u potpunosti oštećeni, iako su ostali bez svojih radnih mjesta.”
Fijasko revizije u RS
Dok je u Federaciji tek nedavno usvojen Zakon o reviziji privatizacije, Vlada SNSD-a je tokom svog mandata 2006-2010 godine formirala Komisiju za reviziju privatizacije u RS, kako bi se utvrdili propusti i nelegalna privatizacija u pojedinim poduzećima. Na čelu te komisije bio je kontraverzni Borislav Bijelić, kojeg su mediji dovodili u vezu sa mnogim aferama, te za učešće u velikom broju upravnih i nadzornih odbora pojedinih firmi.
Nakon što je komisija prestala sa radom, nakon 70 izvještaja o spornoj privatizaciji, koliko ih je Bijelić podnio nadležnim tužiteljstvima, nijedan nije završio osuđujućom presudom. Bijelić ni danas ne zna zašto, navodeći primjer privatizacije “Vodovoda” u Modriči koji je privatiziran protuzakonito, pošto je prodano 55 posto kapitala umjesto maksimalnih 20 posto, koliko je dozvoljeno u komunalnim poduzećima: “Mi smo tu utvrdili nepravilnosti i time su se stvorili uslovi za poništenje te privatizacije, na zakonitoj osnovi. Do dan danas to se nije dogodilo”, kaže Bijelić istakavši da razloge treba tražiti kod nadležnih institucija.
U RS privatizirano je oko 700 poduzeća i banaka od čega je 630 prestalo sa radom. Komisija je Specijalnom tužiteljstvu podnijela prijave u oko 70 slučajeva u kojima se pred sudom našlo devet osoba. Svi su oslobođeni.
Zakoni (vlast) omogućili pljačku
To govori u prilog tome da ne samo da niko ne želi poništenje privatizacije u pojedinim poduzećima, već ne želi da sprovede ni reviziju. Nekadašnji prvi sindikalac BiH Edhem Biber (u mandatu od 2002-2008.), kaže da su tadašnji zakoni omogućili kriminalcima da provedu privatizaciju na sumnjiv način: “Ogromna armija radnika je ostala bez radnih mjesta, pojedinci su provodili privatizaciju radi kupovanja nekretnina. Mnogi su se obogatili, preuzeli firme, unovčili to što su kupili na takav način i to je to.”
“Borac” Travnik, “Konjuh” Živinice, “KTK” Visoko…sve su to firme koje ne da nemaju stari sjaj nego ih nema na mapi proizvodnih kapaciteta BiH. Tome su doprinijeli pojedinci koji su kroz partijska djelovanja na vlasti osigurali udio u velikim firmama koje su kasnije uništili.
Jedan od takvih slučajeva, slažu se stručnjaci je privatizacija naftne industrije u RS, koja je prodana ruskom Zarubežnjeftu za oko 230 milijuna maraka. Aktualna vlast promijenila je Zakon o privatizaciji kako bi se u realizaciju ugovora ušlo direktnom pogodbom. Nakon izmirenih obaveza RS je ostalo tek nekoliko milijuna. Jedina svijetla točka je prodaja tadašnjeg “Telekoma Srpske” za nevjerojatnih 646 miliona eura 2007 godine. Tim novcem danas raspolaže Investiciono razvojna banka RS kroz fondove i kroz ulaganja širom RS. Mnogi smatraju da tog novca (iznos veći za 42 milijuna maraka od tadašnjeg godišnjeg proračuna RS) više nema jer se stanje escrow računa (devizni račun za posebne namjene) drži u velikoj tajnosti.
Siniša Vukelić kaže da je privatizacija u BiH sada zaustavljena te da je s jedne strane razumljiva propast nekadašnjih giganata, koji su imali zastarjelu proizvodnju: “Ali interesantno je da je država upropastila ona poduzeća koja su imala ogroman potencijal, poput robne kuće Boska, ili neka od poduzeća koja se bave akciznim proizvodima poput Fabrike duhana Banjaluka ili poduzeća iz naftne industrije, gdje potražnja za njihovim proizvodima nikada nije padala.”
Što dalje?
Kada poslovi krenu loše, radnici su prvi na udaru. Mnogi mjesecima nisu primili plaću.
Stručnjaci smatraju da bi se trebalo hitno pokrenuti pitanje privatizacije Birča iz Zvornika kojeg je kupila litvanska UKIO grupa pod sumnjivim okolnostima. Vlada RS je, kada je sav novac izvučen, u ovoj fabrici glinice kupila ostatak kapitala, sa namjerom da pokrene stvar sa mrtve točke. Sada se postavlja pitanje da li bi rješenje bilo revizija privatizacije, za koju nitko ne zna što bi donijela ili njeno poništenje. Svetlana Cenić smatra da ni jedno ni drugo ne bi donijelo konkretne rezultate: “Što se može uraditi…oduzeti imovinu svima onima koji su na nelegalan način sudjelovali u svemu tome. Neka izvoli svako dokazati gdje su im izvori prihoda u odnosu na imovinu koju imaju. Sve ostalo je podvaljivanje ljudima jer neke stvari se ne mogu vratiti, kao ni radnici.”
Svijetlih primjera ima ali ih je u odnosu na propale privatizacije veoma malo. Neki od njih su banjalučki “Celex”, “Vitaminka” i pomenuti “Telekom” u RS. U Federaciji BiH su to Cementara u Kaknju, firma “Natron” iz Maglaja, “Hepok” iz Mostara te “Unico filter” Tešanj.
U odnosu na propala poduzeća, ovo je nažalost samo kap čiste vode u prljavom moru privatizacije provedene u BiH.
Deutsche Welle/Tomislavnews.com
