Budeći se sva sretna, razmišljam o svome snu. Sanjala sam da je ovaj naš gradić bio pun ljudi. I u gradu, a i po selima bilo je pomalo bučno. “Tata, hoćeš mi kupiti ovu veliku lutku iz izloga?”, vikala je djevojčica koja je roditelje vukla za rukav, ne razmišljajući i nemajući pojma o njihovoj financijskoj situaciji. Svi su se po ulicama radosno pozdravljali i bilo je neke živosti. A ja, stajala sam negdje sa strane i razmišljala kako je moj prizor na ovaj naš mali grad zaista prekrasan. Ljudi su ga toliko uljepšavali svojim prisustvom i brojnošću.
Kad sam se razbudila, moj osmijeh s lica polako je nestajao. Pitala sam se tko su bili svi ti ljudi iz moga sna. Shvatila sam da su to naši ljudi koji su otišli u inozemstvo. Odlučila sam prošetati gradom, ovaj put u stvarnosti. Ono što sam vidjela, nažalost, nije bilo toliko lijepo. Ulicama ne šeta gotovo nitko, kafići su prazni, a cestom jedva da prođe koje auto. Sve je potpuno isto kao i u mome selu. Iz dana u dan primjećujem da priroda i životinje postaju sve glasniji, a ljudi sve tiši. Otići ili ostati, pitanje je sviju nas, ali izgleda da više ljudi odabire tu prvu opciju s nadom da će u budućnosti imati neki bolji život. Ljudi s ovoga područja nestaju tako brzo, kao osmijeh s moga lica kada shvatim koliko malo nas je ostalo…tako malo. Žao mi je što ne mogu utjecati na tu situaciju i što ne mogu vratiti vrijeme. Ne mogu ga niti zaustaviti, ali voljela bih jer se bojim da će se za par godina ljudi utišati do kraja i da će vjetar biti ono jedino što se čuje u mome selu.
Hmm, vjerujem da je i vas nekada davno vaše dijete vuklo za rukav i molilo vas da mu kupite neku skupu igračku iz izloga trgovine. Isto tako, vjerujem da ste svojoj djeci u nekoj bogatijoj zemlji priuštili i više od te igračke, ali molim vas, nemojte nikada dopustiti da se vaše dijete ne vrati u ovaj skromni gradić odakle potječe, a pogotovo da zaboravlja svoj materinski jezik. Ovaj grad kao da nekada krene venuti jer je žedan toliko ljudi koji su ga napustili. Moja prevelika želja je ta da se svi vi koji ste negdje daleko i koji niste odavno bili ovdje, vratite i da zbog vaše prisutnosti naš gradić ponovno zablista kao nekada. Prošetajte svoje dijete onim ulicama koje možda i nisu toliko lijepe koliko u Njemačkoj, Austriji i drugim svjetkim gradovima i metropolama, ali su to ulice po kojima ste djecu učili hodati i po kojima su ona nekad bila najsretnija i najsigurnija.
Mogu reći kako sam sigurna u to jer znam da je svatko najsretniji tamo gdje je odrastao i tamo gdje oduvijek pripada. Smatram da bi svima dobro došlo kratko povlačenje iz bučnoga grada i bijeg na trenutak iz užurbane svakodnevnice u kojoj sada negdje živite. Vratite se ponekad ovamo i zbog rosne zelene trave. Svaki put kada sjednem negdje usred širokog Duvanjskog polja shvatim koliko je zaista sve prelijepo oko mene i uvijek tu čujem onu najglasniju tišinu. Zašto vlada tolika tišina? Zato što priroda želi slušati nas, pomoći nam i razveseliti nas ako se duboko u nama kriju neki problemi i nemiri. Uvijek me boravak u tome polju uspije najviše razvedriti i to bez i ti jedne riječi. Ponekad je samo dovoljan vjetar koji te miluje, maleni psić koji iz daleka trčkara prema tebi i grli te jače od ljudi i na kraju sunce koje te ispraća posljednjim zrakama. Uživam u ovome zelenilu, u svakome zalasku sunca, u maštanju i nadi da ćete i vi barem na kratko doći iz daljine pozdraviti ovu prirodu koja ponekad zna šaputati vaša imena.
Ova priroda i ovaj grad vas cijelo vrijeme željno iščekuju. Maštam o tome kako ćemo se ponovno nekako svi skupiti u ovome tihom Tomislavgradu, kojemu tepamo kraljevski grad i opet ga malo probuditi pričom i osmijesima kao nekada davno. Ako ne, barem se nadam da ću ponovno sanjati onaj isti san i vidjeti nas u većem broju. Jer ipak nije najbitniji izgled grada i ulice, nego su bitniji ljudi koji ga čine ljepšim mjestom. A evo, došao je trenutak da i ja ovoj prirodi kažem doviđenja i da krenem malo dalje. Čekam na kolodvoru bus i promatram spomenik gastarbajteru. Muževi, stisnite zube svaki put kada dođe vrijeme da stavite svoje kofere u bus i krenete u tuđinu. Hvala vam što svaki put kažete da vam nije teško raditi i boriti se za svoje obitelji. A vi, žene, nemojte biti neutješne. Ostanite čuvati svoje tople domove i čekajte muževe kad će vam se vratiti. A kada se vrate, pomolite se za sve ove obitelji i zapalite svijeće braniteljima koji su sa krunicama oko vrata dali svoje živote za sve nas i za ovo predivno tlo po kojemu slobodno hodate.
Stoga, vjerujem da svi mi koji sjedamo u bus i odlazimo trbuhom za kruhom, nosimo u svojim srcima slike svoga kraljevskoga grada, Orlova kuka i Duvanjskoga polja. Za mene su to predivne slike koje bih, da mogu, podijelila cijelom svijetu. Nosimo te slike u svojim srcima gdje god krenuli, a takva srca razišla su se diljem svijeta.
www.tomislavnews.com /Tekst i foto: A.Č.
