Sredina rujna je, po običaju i vremenskim prilikama, početak vađenja, kopanja krumpira na Duvanjskom polju, koji dan prije ili kasnije, ali do početka listopada, do “Svetog Frane nestane na polju hrane!”
Iznimka nije ni ove godine kada je u punom jeku vađenje krumpira i glavna tema: kakvi su, kako su rodili, ima li ih…? Dok ne počne vađenje postoji nagađanje kako im nije pala kiša kad je trebalo, kako se ne očekuju veliki prinosi, kako ih neće biti kao lani, ali čim se pokopaju počinje hvaljenje kako su rodili bolje nego lani: zdravi, čisti, suhi, smiju se…bit će ih za polica na zimu!
Posljednjih godina uistinu krumpiri rađaju mnogo bolje nego nekada kada se radilo sve ručno: i oralo, i brazdalo, i sadilo, okopavalo, ogrćalo i vadilo…sada to sve, uglavnom, rade strojevi, manje je posla, a više dobiti. I još nešto: nekada je u duvanjskom kraju, uz kruh, mlijeko i mliječne proizvode osnovna hrana bio krumpir, mesa je bilo malo i nije se jelo svaki dan.
Danas je, hvala Bogu, drukčije i bolje, a ne bi bilo dobro da je što dalje to gore! Ali, teško biste našli Duvnjaka koji ne voli krumpir spravljen na sto načina, zato neka ima mesa, ali neka i krumpira, krupnijih, sitnijih, bijelih, crvenih…ni u jednom nije kost.
I čim počne vađenje krumpira sjetim se priče djeda dugogodišnjeg gastarbajtera u Njemačkoj, a velikog radnika zaljubljenog u poljoprivredu, pa je u mirovini na njivama sadio sve poljoprivredne kulture, a krumpire sadio na cijeloj njivi. I kakvi god krumpiri bili on je uvijek imao lijepe riječi, opravdanje za urod.
Kad bi bili krupni, rekao bi :” eboti onaj sitni, štaš od njega, ovo su pravi kumpiri!”
Kad bi bili sitni, opet je imao prigodnu:” Ovo su pravi kumpiri, ne bi ti Švabo uzeo onaj krupni, u Njemačkoj su svi ‘vaki, a Švabo zna šta valja!”
www.tomislavnews.com/Foto arhiv TN
