Kako izgurati dan do kraja kad u jutro stigne vijest da nas je zauvijek napustio naš Zvone? Pretijesna su moje prsa da podnesu svu tu tugu što se nakupila.
Danas ga ispraćamo na vječni počinak. Danas neka ječe zvona sa svih duvanjskih crkava onako kako za njim ječi moja duša! Zajedno smo rasli, zajedno proveli djetinjstvo, mladost i u zrelom dobu se viđali kad god su to okolnosti dopuštale. Dijelile su nas daljine, ali naše veze su bile jake i neraskidive. Zvone je bio više od rođaka, bio je prijatelj drag, duša meka, krhka i ranjiva. U sebi je nosio dirljivu dobrotu, blagost i toplinu. Suvišno bi bilo koristiti velike riječi da bih ga opisala, one bi umanjile njegove vrline. Nisu ga privlačili materijalna dobra, sjaj, raskoš i bogatstvo, a to je rijetkost u današnjem svijetu. Zvone i ja smo imali načina pokazati da smo jedno drugom važni i on je znao koliko mi znači, ali sigurno nije znao koliko će mi nedostajati.
Kada odu drage osobe ostaje praznina i tuga zauvijek, ali ostaje i sjećanje na sve one trenutke koje smo zajedno provodili. Ostaješ u mom sjećanju zauvijek, tu si u mojoj duši i mirišeš na lipu ispred vaše kuće, koju smo nekad brali zajedno s našim susjedima. Svjesna sam da ću se sve češće vraćati u dane našeg djetinjstva, kada se život mjerio malim stvarima, ali u njima se skrivala velika radost. Čak i kad sve prođe ostaju dodiri duše, ostaje Šujica da žubori pjesmu naših života. Zbogom, dragi moj Zvone! Mir tvojoj plemenitoj i namučenoj duši! Laka ti zemlja, naša duvanjska!
Maca Tomić Radovanović
www.tomislavnews.com
