Znate li onaj osjećaj kada nešto u životu silno želite, pa vam se to na kraju i ostvari? Ja sam, recimo, oduvijek željela biti učiteljica. Seoska učiteljica.
Planirala sam povesti i svoju baku jer netko ipak mora kuhati, brinuti o vrtu, životinjama. A ona, djevojka sa sela. nije imala ništa protiv. I sve bi možda ostalo na maštarijama da se nisam izlanula svojim bliskim prijateljicama, koje su u priču ubacile još i seoskog veterinara, vlasnika lokalne birtije i vesele seljake koji mi svakoga dana donose nekakvo milošće: sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i krumpira.
PIŠE: Tatjana Vukadin/www.tomislavnews.com
I onda je došlo ljeto 1991. godine. Ostalo mi je još nekoliko ispita. Jednog vrućeg kolovoskog jutra na vrata su mi pozvonile Marijana i Ranka, veselo mašući nekakvim isječkom iz “Večernjaka” i vičući toliko glasno da sve gladne uši iz susjedstva čuju:
“Našle smo ti posao!”.
“Kakav posao?”,upitala sam. Marijana mrtva ozbiljna odgovori:
“Pa na selu. Stalno pričaš da bi htjela biti seoska učiteljica. U Cigleni traže profesora geografije i povijesti, a može i apsolvent!”.
Naravno, ni ona, ni Ranka, a što je najgore niti ja, skoro pa izučeni geograf, nismo imale pojma gdje je ta Ciglena! Pola je dana prošlo u zezanciji, gatanju iz kave, a Ciglenu nitko više nije spominjao. Bar sam ja tako mislila…..
Do onog jutra polovicom kolovoza kada mi je baka pokucala na vrata rekavši:
“Tanja, došo je neki telegram za tebe”.
Rastrgla sam panično kuvertu i imala što vidjeti!
“Poštovana, primili smo Vašu molbu za posao, javite nam što prije prihvaćate li ga ili ne?“
Ime škole, adresa, telefon, direktor, sve kako treba. Kako tada još nismo imali telefon nije bilo druge nego spremiti se, sjesti na tramvaj i otići do pošte. Telefon je kratko zazvonio i javio se ugodan muški glas:
“Škola, izvolite!”. Predstavila sam se zbunjeno, a on sav sretan reče:
“Znate, Vi ste jedina koja se javila na naš oglas. Ali, niste poslali ništa osim molbe“.
“Molbe, kakve molbe?”, izustih zabezeknuto.
“Pa molbe za posao u Cigleni. Znate, niste nam poslali dokumente, pa ako biste ih mogli donijeti, sjednica je prekosutra“.
I tu mi sine lampica!!! Moje najdraže prijateljice su poslale molbu bez mog znanja i dobro mi ga smjestile! Budući da sam dugo mučala, glas s druge strane me upita:
“Hoćete li stvarno doći raditi? Znate li uopće gdje je Ciglena?”.
“Ne, nikada u životu nisam čula za Ciglenu”, bubnuh.
“A jeste li možda čuli za Bjelovar? Vi ste ipak geograf!”, sad se već onaj s druge strane telefonske žice počeo dobrano zabavljati na moj račun.
“Pa naravno da jesam”,odgovorih posramljeno,”znate ,jednom sam prolazila kroz Bjelovar. I uopće nisam napisala molbu za posao, nego su to učinile moje prijateljice iz zezancije”.
Na to smo oboje prasnuli u smijeh. Čovjek me upita još jednom:
“I… ? Hoćete li doći?”.
Nakon par sekundi razmišljanja iz mene je izletjelo:
“Hoću, vidimo se u petak, samo mi recite kako naći školu!”.
I našla sam ju, psujući usput sve po spisku, jer su mi se štikle zabadale u svaku bjelovarsku rupčagu. Našla sam ju lako jer sam baš takvu zgradu, od crvenih opeka i s velikim dvorištem, vidjela u svojim snovima. A malu seosku školu u Cigleni, skrivenu među kukuruzima, s velikim trijemom i bunarom i dalje često sanjam. I o njoj i danima provedenim sa seoskom djecom, od kojih su neki, možda, već djedovi i bake (jer ne nastavljaju školovanje i rano se žene) s veseljem pričam onima koje to zanima. Možda ću i vama…u nastavku dnevnika!
Nastavit će se…
NAPOMENA: Prof. Tatjana Vukadin je duvanjska(mladoseljska) nevista, živi i radi u Zagrebu, a voli duvanjski kraj i često dolazi u Mandino Selo, u Tomislavgrad. Ili se rodio ili te doveli na Duvanjsko polje, trebaš znati lijepo pisati, a Tatjana je, ovim dnevnikom, položila ispit!
