Putovanje na posao bilo je sve nesigurnije, a naši povratci u kombiju sve tiši i tiši, jer nikada nismo znali hoćemo li uspjeti ući u grad…
Školska je godina počela uobičajeno. Dva sam dana predavala u matičnoj školi u Bjelovaru, a tri putovala u područnu školu Ciglena. Naša je bjelovarska škola bila novoizgrađena, prostrana zgrada od crvene opeke. Imala je veliko dvorište i s jedne strane bila okružena obiteljskim kućama i kukuruzištem, a s druge ogromnom vojnom kasarnom. Podruma nije bilo. Jer nitko u vrijeme gradnje nije razmišljao o tome da bi nam jednoga dana kakvo-takvo sklonište moglo dobro doći. Dio nastave se odvijao u staroj školi, u središtu grada, nasuprot tržnice. Tamo je još uvijek bila knjižnica, kabinet za tehnički, moja starinska učionica povijesti. I kuhinja. U kojoj su nam pripremali obroke koje bismo svako jutro ukrcavali u stari kombi i vozili na selo.
PIŠE : Tatjana Vukadin /www.tomislavnews.com
“Okupljalište” za učiteljice i nas predmetne učitelje koji bismo taj dan imali nastavu u Cigleni bilo je ispred spomenute stare škole, točno u pola 8. Ja bih obično dojurila među zadnjima s Helenom, veselom plavokosom i plavookom Čehinjom iz Dežanovca. Naš je kombi bio nepouzdana stara raga iz 70-ih. Češće van pogona nego u voznom stanju. Školski šofer, seoski fakin Mate, bio je uvijek dobro raspoložen i pun najnovijih tračeva, pa nam putovanje nikada nije bilo dosadno. Najzabavnije je bilo kada kombi ne bi htio upaliti. Prvo bismo ga složno gurali, a kad ni to ne bi pomoglo ukrcali bi se u žutu “peglicu” matematičara Željka i sjedeći jedni na drugima umirali od smijeha narednih petnaestak kilometara. Probajte si zamisliti koji je to bio prizor za seosku djecu. A i za policiju. Nakon nekog vremena prestali su nas zaustavljati. Bio je rat i imali su pametnijeg posla od bavljenja šašavim profesorima koji idu na selo učiti djecu.
Od glavne ceste do škole vozili smo još 2 kilometra. Usput bi sretali djecu koja su pješačila iz susjednih sela. Ciglena je neveliko selo na padinama Bilogore. Ima nekoliko desetaka kuća,crkvu, trgovinu, gostionicu, Vatrogasni dom. I lijepu blijedožutu starinsku zgradu s trijemom okrenutim prema polju u kojoj je smještena škola. Pored škole je bunar i kućica u kojoj je stanovao učitelj Tomo, legenda ovoga kraja. Glumio je sa svojim učenicima u filmu “Vlak u snijegu”, a to nije mala stvar! Druga seoska legenda bio je stari svećenik koji je volio zaviriti u čašicu i u alkoholiziranom stanju raditi cirkuse po selu, pa su ga zamijenili mladim i zgodnim svećenikom Stankom. Ovaj je, pak, volio provoditi večeri u lokalnoj gostionici gdje bi s domaćim dečkima satima dimio igrajući biljar. Vozio je crvenu Mazdu (što je posebno upadalo u oči učiteljici Heleni) i dva puta tjedno dolazio u školu predavati vjeronauk. Naša početna netrpeljivost s vremenom je prerasla u neku vrstu prijateljstva. Iako on nikada nije odustao od pozdrava “Hvaljen Isus”, kao ni ja od “Dobro jutro”.
Pozdravi i titule su u ono vrijeme bili posebna priča. Djeca su bila otvorena i draga, ali im nije bilo jasno kako nas sada po novome oslovljavati. Tako se najčešće moglo čuti:”Dobar dan, drugarice gospođice učiteljice”. Svako jutro su se okupljali oko našeg prijevoznog sredstva i pomagali nam unijeti stvari. Zajedno bismo raspoređivali užinu, unosili drva, palili vatru u kaminu. Za lijepog bismo vremena pod odmorom, među kukuruzima i cvijećem, igrali odbojku i graničara. Uživali su u trenucima sigurnosti i zajedništva, jer situacija je postajala sve neizvjesnija. Po okolnim se selima naveliko pucalo, mnogi su očevi već bili na ratištu, a i mi smo sve češće silazili u hladni podrum. Sirene se na selu nisu čule, ali bi nam iz Bjelovara svako malo javljali da je oglašena neka od opasnosti. Putovanje na posao bilo je sve nesigurnije, a naši povratci u kombiju sve tiši i tiši, jer nikada nismo znali hoćemo li uspjeti ući u grad.
Nastavit će se…
