U jednom smo trenu čule da netko trči dvorištem i puca iz pištolja. Telefon je uporno zvonio, moji su panično zvali čuvši na radiju da je počeo napad na kasarnu
Vikendom sam odlazila u Zagreb. Vlak je kretao u 14.10, presjedalo se u Križevcima na vlak koji je dolazio iz Koprivnice. Kolikogod sam se u početku čudila što u Bjelovaru nema javnog prijevoza, pa sve moram obavljati pješice, toliko mi je s vremenom postala čudna vožnja po Zagrebu tramvajem. Nedjeljom sam se, nakon ručka, vraćala-uglavnom autobusom jer vlakovi zbog uzbuna često nisu vozili. Grad je bio u mraku, na ulicama ni žive duše. Tu i tamo neki vojnik. Ponekad bi me zaustavili, pitali kamo ću i treba li me otpratiti do stana.
PIŠE : Tatjana Vukadin/www.tomislavnews.com
U školi su bila uvedena dežurstva. Dvije osobe, po dva sata. Mene je dopala subota, 28.9. od 18-20 sati. U petak sam dojurila u Zagreb po neke stvari. Moji su me pokušavali odgovoriti od povratka jer se šuškalo da će za vikend biti napadnuta kasarna. Ona, preko puta moje škole. Nije mi padalo na pamet poslušati ih. Vlak za nazad, koji sam trebala uhvatiti u Sesvetama, mi je pobjegao pred nosom. Srećom, za sat vremena je išao drugi, za Vinkovce. Na dežurstvo sam, uz nekoliko presjedanja, stigla na vrijeme.
Po gradu se pričalo da je toga popodneva stiglo nekoliko stotina vojnika. Oko škole ih već bilo na desetke.
Zapovjednik Teritorijalne obrane je pozvao kolegicu i mene u jednu malu prostoriju, izvukao dvije puške i pitao znamo li pucati. Zabezeknuto sam ga pogledala i rekla da znam jer smo iz istih pucali u školi. Ali da nisam sigurna hoće li mi ta puška pomoći kad ovi iz kasarne krenu pucati po nama. Nakon bezuspješnog nagovaranja otišle smo u zbornicu, nadajući se da će dežurstvo mirno i brzo proći. Nakon nekih pola sata je krenula pucnjava. Cijela je škola bila osvIjetljena. Uhvatila nas je panika jer se trebalo spustiti u prizemlje. Stepenice su bile okrenute prema kasarni. Puzale smo četveronoške, moleći Boga da nas nešto ne pogodi. Kada smo sišle, jedan nam je vojnik počeo mahati i vikati da bježimo jer će uskoro početi napad. Bježale smo prema kukuruzima s vojnicima koji su stalno ponavljali da su iz Varaždina i da ne znaju kamo idu. Kad smo se konačno dokopale ceste čula sam nekakav šapat: “Tanja,Tanja, tu sam!” Nisam mogla vjerovati. Bila je to Ljiljana. Povukla me za ruku i ugurala u svoj crveni jugo. Vozile smo bez svjetala kroz puste ulice kojima bi povremeno protutnjalo neko vojno vozilo. Večer je bila relativno mirna, tu i tamo koji pucanj. Bilo mi je svega dosta. Zadnja dva tjedna, otkako su učestale uzbune u svako doba dana, spavala sam na podu u prizemlju. Sada sam samo željela otići gore u svoj krevet.
I noć je bila mirna. A onda je nešto prije 7 ujutro zatulila sirena za opću opasnost. Počelo je. Skočila sam iz kreveta i sjurila se dolje. Zatvorile smo se u malu prostoriju ispod stepenica u koju smo već ranije stavile sve što bi nam moglo zatrebati. Jako sam se bojala, činilo se da su tenkovi ušli u našu ulicu i da pucaju po svakoj kući. U jednom smo trenu čule da netko trči dvorištem i puca iz pištolja. Telefon je uporno zvonio, moji su panično zvali čuvši na radiju da je počeo napad na kasarnu.
Nakon nekog vremena sve se stišalo, pa smo se popele u kuhinju. Ljiljana je dan prije, zlu ne trebalo, skuhala ručak. Sjela sam za stol. I onda je nešto grunulo. Toliko snažno da sam odletjela sa stolca. Ponovo smo odjurile u sklonište. Nekoliko sati kasnije na radiju smo čule da je eksplodiralo streljivo u obližnjoj šumi Bedenik.
Sljedeći smo dan svi morali doći u školu. Bilo je sunčano i toplo, a grad je izgledao tužno. Posvuda miris paljevine, po ulicama crjepovi, komadi žbuke,cigala. Ljiljana i ja smo išle uobičajenim putem do škole. U jednom me trenu povukla za ruku viknuvši:”Pazi, sagni se!”. Iznad glave mi je, doslovce, proletio metak. Ko Mirku i Slavku! Na zvoniku je bio snajperist. Nekoliko su ih uhvatili i ubili toga dana.
Sjednica je bila kratka. Odlučeno je da ćemo otići u susjedno selo Hrgovljane pomoći ljudima u raščišćavanju ruševina. Prije toga je nas nekoliko odšetalo do kasarne. Pustili su nas u dvorište. Tada sam prvi puta vidjela prizor na koji bih, gledajući ratne filmove, uvijek zatvarala oči-razbacana mrtva tijela. Ni u Hrgovljanima prizor nije bio ljepši. Puno je kuća bilo oštećeno. Pozvala nas je jedna starica. Živjela je skromno, sama. Krov joj je bio potpuno razrušen. Popele smo se uskim ljestvama na tavan. Posvuda su ležali komadi crijepa. Još uvijek čuvam jednu uspomenu-komad cigle na kojem je zvijezda petokraka. Otkuda je doletio, ne znam. Kao što ni ne znam kome je pripadao komad uniforme i pramen svijetlosmeđe kose koji su doletjeli na staričin tavan nakon eksplozije u Bedeniku.
Foto ilustracija: bjelovar-info
