Nakon napada na grad život se polako počeo vraćati u normalu. Uzbune više nisu bile svakodnevne. Sve sam češće razmišljala o preseljenju. Ljiljanino se psihičko stanje pogoršavalo. Krajem listopada sam pronašla novi stan. Nisam joj ništa govorila.
Stan, točnije sobičak, se nalazio u staroj sivoj obiteljskoj dvokatnici uz Autobusni kolodvor. Vlasnici kuće su bili stariji ljudi. Nepovjerljiv, nimalo simpatičan bračni par. Soba se nalazila na katu do kojeg su vodile strme vanjske stepenice. Imala je pogled na prugu i dvorište. Ali, ne samo naše…
PIŠE : Tatjana Vukadin /www.tomislavnews.com
Na katu su bile još tri sobe, kupaonica sa starinskom kadom i nešto mlađom WC školjkom te hodnik u kojem je bio zajednički plinski štednjak i hladnjak.
Na katu su stanovali i radnici INE, koji su radili na bušotinama u okolici. Soba je bila malena. Krevet, pisaći stol, viseća polica za knjige i ormar bili su sve što je u nju stalo.
Sobu sam unajmila od 1.studenoga, platila stanarinu, ostavila stvari i za vikend otišla u Zagreb. Vratila sam se u nedjelju predvečer. Pokucala sam gazdama na vrata, pozdravila i uzela ključ. Ispitivački su me pogledavali. Popela sam se u sobu, krenula otključavati vrata. Bila su otključana. Gurnula sam ih i u sobi ugledala nepoznatog muškarca. Ne znam jesam li bila više ljuta ili uplašena.
Ljubazno se nasmiješio i pozdravio. Predstavio se, prezime mi je zvučalo poznato. Pitao me zašto sam došla u Bjelovar i unajmila baš ovu sobu. Rekla sam mu što sam imala, pozdravio je i izašao. Tko je i za kog vraga radi? Nisam se baš osjećala sigurnom. Tim više što na cijelome katu nije bilo nikoga osim mene.
U utorak sam imala nastavu u Cigleni. Učitelj Tomo me pozvao na stranu: “Znaš, onaj čovjek što je u nedjelju bio u tvojoj sobi je moj sin. Radi za policiju. Provjeravali su te čak i u Zagrebu. I mene je pitao što znam o tebi Soba ti nije baš na zgodnom mjestu. Imaš pogled na skladište naše vojske. Ne brini, nećeš imati problema. Ako ih bude, samo mi reci.” I nije ih više bilo. Pratili su me još neko vrijeme po gradu. Kada bih odnekud dolazila u dvorištu su stajala dvojica-trojica u civilu. Nikad mi se nisu obratili. S vremenom me to počelo zabavljati, bila sam najčuvanija osoba u Bjelovaru.
Dani su sporo prolazili. Ujutro bih odlazila u školu, vraćala se oko 13, 30, pisala pripreme, pogledavala kroz prozor prateći što naša vojska ukrcava i iskrcava. Ponekad bih buljila u rupu ispod radijatora iz koje je dopiralo grickanje miševa. A njih sam se bojala više od pucnjave!
U stanu bi se povremeno pojavljivali moji sustanari iz INE. Pajo je bio odnekud iz sjeverne Bosne, a Marko iz Ivanić grada. Prvi susret nije protekao sjajno. Pajo me odmjerio i pljucnuvši prokomentirao: “Ženska glavo, šta u onom tvom Zagrebu nema ni jedne škole, pa si morala doći vamo usred rata!”. S vremenom smo se sprijateljili.
Na uzbune više nismo reagirali. Nije nam se dalo spuštati u hladan podrum.
Ionako se ništa nije događalo. Sve do jedne večeri. Bilo je već kasno, oglasila se sirena za zračnu opasnost. Ugasila sam svjetlo, navukla zavjese i legla u krevet. Meci su fijukali na sve strane, i po našem i po vojnom dvorištu. Skočila sam iz kreveta i sakrila se ispod stola. Nisam više mogla do skloništa, bilo je preopasno izlaziti van. Nakon nekog vremena pucnjava je utihnula. Čula sam da se netko penje stepenicama i lupa po prozoru. “Tanja, Tanja, da si odmah sišla u podrum!” Bio je to Pajo. Vraćao se iz grada i uletio na vrijeme u sklonište. Kad su se svi skupili primijetili su da mene nema. Uzela sam jaknu i deku i krenula prema vratima. Opet je počela pucnjava. Nije bilo šanse da se spustimo. “Znaš što, ‘ajmo se mi sakriti u moju sobu, tamo se manje puca. Gledat ćemo neki smiješan film i čekat da prođe”, tješio me. Film je bio glup, ali nam je odvratio pažnju od onoga što se vani događalo. Nakon nekoliko sati oglašen je prestanak uzbune. Gazda je došao gore vidjeti što je s nama. Te noći nisam mogla dugo zaspati. Ujutro sam u ogledalu primijetila prve sijede vlasi. Pajo se otada stalno brinuo o meni. A još više o mojoj prijateljici Heleni, koja je sve češće navraćala i zaljubljeno ga pogledavala. A i on nju.
S Helenom je uvijek bilo zabavno. Pogledale bi se i prasnule u smijeh, bez ikakva povoda. Znale smo se vraćati iz Ciglene pod uzbunom, šetkajući se s noge na nogu. Sve do 6.12., kada nas je zaustavio vojni policajac. “Što vas dvije radite na cesti, je l’ niste čule sirenu?”. “Jesmo, ali nigdje se ne puca pa nam se ne žuri!”,odgovorile smo cerekajući se. Njemu nije bilo do smijeha, prekorio nas je ko balavice: “Kako se ne puca. Puca se na sve strane. Cijelo jutro gađaju Dubrovnik. Nije bez veze oglašena sirena, ajde brzo u podrum!”
Toga je dana uzbuna dugo trajala. Drhtureći od zime, gladne, u podrumu smo slušale strašne vijesti koje su dopirale iz staroga krčećeg tranzistora. Bjelovar je toga dana ipak ostao pošteđen.
Nastavit će se…
Foto: ilustracija
