Čovjek bez nadimka samo je pola čovjeka, tvrde Hercegovci, zato svi imaju nadimke, ponekad neobične, a često i smiješne…
NAPOMENA: Ovaj tekst je objavljen prije 18 godina, uz odobrenje svih u njemu spomenutih, od kojih su neki umrli, pokoj im duši.
Iako se zagledao kroz prozor učionice, Ivicu, učenika sedmog razreda osnovne škole u duvanjskom kraju, a koja je preko puta Restorana „Europa“, nije zateklo nastavnikovo pitanje:
„Ivica, hajde nam pokaži gdje se nalaze Japan i Amerika ?“
Spremno je odgovorio:
„Eno, upravo ulaze u Europu!“ i pokazao je prstom kroz prozor.
Možda su to učenici i izmislili, ali je ovo sasvim moguće, jer u duvanjskom kraju ima i Japan, i Amerika, Kina i Afrika, i Rus i Japanka, Švabo i Afrika, koji niti su rođeni niti su ikada bili, primjerice, u Rusiji ili Japanu. Neobičnostima tu nije kraj: Čerčil radi za šalterom Hrvatske banke, Avion godinama vodi autobus, za istim stolom jedu Vučina i Janjak, zajedno piju Mačak i Miš, u istom krevetu spavaju Pita i Oklagija, Pičkotići i Mudići su susjedi, a Munja im se uvijek smiješi…
Riječ ja, dakako, o nadimcima, a u Hercegovini, posebice u duvanjskom kraju, nema čovjeka kojemu nadimak nije „prišiven“.
Po nadimcima ljude ovdje prepoznaju i poštari i fratri, nadimci su napisani i u telefonskim imenicima i vratima.
Jer, kako na primjer poštar može znati komu uručiti pismo ako na kuverti piše Ivan Perić, kada u nekoliko duvanjskih sela ima i po desetak osoba istog imena i prezimena. S druge strane dva ista nadimka teško je naći, pa nadimci služe i u praktične svrhe.
Nemali je broj ljudi, a svako selo ima barem po jednog takvog, koji „izdivaju“ nadimke. U selu Mrkodolu razgovarali smo s 65-godišnjim njemačkim umirovljenikom Stipom Marinčićem-Garčom, jednim od najpoznatijih „izdivača“ imena-nadimaka u duvanjskom kraju.
NE MOGU SE SJETITI PRAVOGA IMENA
„Čovjek bez nadimka, a ja to zovem umjetničkim imenom, samo je pola čovjeka. Moja je specijalnost izdivanje nadimaka djeci, pa se majke uvijek lijepo ophode sa mnom, ulaguju mi se samo da bih njihovoj djeci dao lijepe nadimke. Ali to kod mene ne pali! Nisam poštedio ni rođenu djecu, evo: Bono, Đunđa, Bika, Gara, Piko i Dudek, pa zašto bih tuđu. A kada je „krtim“ dijete nadimak mu ostaje za vjeke vjekova“, priča nam Garče i dodaje kako su nekada nadimci bili bezvezni, grubi, nemaštoviti kao npr: Džola, Stupa, Dača, Drka, Prnja, Kuronoga, Bedža, Kedža, Gargaša,Perviz, Puslo, Čučak, Mačak, Buća, Malj…
Danas su nadimci mnogo ljepši, pristojniji, pa se mnogi odriču pravog imena u korist nadimka.
„Od kada znam za sebe zovu me Garom, iako mi je pravo ime Kata. Kad odem k liječniku ponavljam svoje pravo ime Kata, Kata, kako bih se odazvala kada me liječnik prozove. Naime, nekoliko puta mi se dogodilo da me prozovu Kata, a ja se ne odazovem“, kaže nam baka Kata.
KAKO NASTAJU NADIMCI
Nadimci nastaju najčešće nekim povodom i malo tko ne zna porijeklo svoga nadimka. Profesor Ante Papić-Zlatica o nastanku svog nadimka kaže:
„Mnogi misle da mi nadimak potječe od toga što moja supruga ima zlatarnicu. Međutim, moj nadimak Zaltica nema veze sa zlatom nego s krumpirovom zlaticom. Kao dječak bio sam prava pošast za seoske voćnjake, pa kad sam jednom „obrstio“ stričeve kruške ljutito je rekao da sam veći štetočina od krumpirove zlatice.To je bilo dovoljno da me od tada svi zovu Zlaticom, jedino mi supruga, valjda zbog profesionalne deformacije, tepa Zlatni“.
Zdravko Radoš ima dva nadimka: stariji ga zbog njegovog djeda i oca zovu Japan, a njegove kolege i prijatelji Kurva.
„Nitko me ne zove Zdravko, jer se na to ime ne odaziva.Djed mi je bio u japanu pa su ga zvali Japanom, a kada je on umro tako su mi zvali ćaću, a kada je i on umro tako su počeli zvati mene. Namom kamionu velikim slovima piše Kurva. Kako sam dobio taj nadimak? U školi smo učili subjekt i predikat, pa me učiteljica izvela na ploču i rekla da napišem rečenicu „Mara voli Đorđa“. Zatim me pitala što je u toj rečenici Mara i ja rekao Srpkinja. „Ne pitam te to, evo napiši Mara voli Ivana, mara voli Tomislava, Mara voli Muju…“, malo se izderala na mene nastavnica i ja izvalio „Kurva!“. Od tada me svi zovu Kurvom i ja nemam ništa protiv“, ispričao nam je Radoš.
Stipe Ćosić-Munja cijeli je radni vijek proveo izdajući putovnice i čovjek je koji, vjerojatno, poznaje imenom, prezimenom i nadimkom najviše Duvnjaka.
„Sada sam već u godinama, pa ne sijevam kao nekada. A kada sam tek počeo raditi, davno je to bilo, bio sam brz, radišan, ali bih i za sitnicu planuo , pa su me oni stariji nazvali Munjom. Ne znam ima li mnogo ljudi da mi znaju pravo ime, a i moje sinove zovu Munjići“, priča o svom nadimku Munja i dodaje da u Hercegovini ima „rođake“: Oblak, Grom, Pljusak, Kiša…
Upitate li Mudu ili Mudića zašto ga tako zovu, kroz šalu će reći da će odgovoriti kad i Pičkotići kažu zašto njih tako zovu. Nismo ni insistirali!
Stipe Stanić-Guza nadimak je dobio jer voli dobro jesti (obliguzan je, guzičar), Marijan Tomić-Kilometar sve mjeri u kilometrima, Sisonja je sisao majku i kad je pošao u školu, Vrići je nadimak po širokoj trenirci koju mu je donio stric iz Njemačke, Josip je dobio nadimak kada ga je mlađi brat zvao, umjesto Joško Oka, a kada se na HTV pojavila novinarka Oka Ričko, počeli su ga zvati Ričko.
U novije vrijeme i nadimci u Hercegovini postali su moderniji i najčešće dolaze s televizije: tako je u duvanjskom selu Lipi Marisol, u Prisoju je Brižitka, ima i Jovanki, i Žaklina, i Kendija i Staljina…
**********************************************
AVION NIKADA NIJE BIO U AVIONU
Ako na autobusnom kolodvoru u Tomislavgradu bilo kojeg Rožanina (žitelja sela Roško Polje) upitate čime je došao u grad, dobit će te odgovor:“Avionom, a s njim se i vraćam“.
Ništa neobično, jer Avion već 20 godina vozi autobus na relaciji Roško Polje-Tomislavgrad.
„Nadimak Avion dobio sam još kao dječak. U planini sam našao neki lim za koji je netko rekao da je od krila zrakoplova. To je za mene bila igračka, moj avion, po kojemu su me svi prozvali. Dvadeset godina vozim autobus, a u avion još nisam sjeo“, o porijeklu svog nadimka priča nam Ante Sučić-Avion.
**********************************************
ZBOG JADE DOBIO BATINE
U Hercegovini je nekoliko Jada, ali je samo jedan Jado iz duvanjskog sela Stipanjića, zbog čijeg je nadimka njegov znanac dobio po rebrima.
„Jado je dobio nadimak po tomu što je često govorio“jadan ja“ i nije se ljutio na nadimak. Poznajem ga dobro i kada sam se prije tri godine vraćao iz inozemstva i na Zgrebačkom kolodvoru vido čovjeka rekoh :“vidi Jade“, potapšao ga po ramenu, on ne reagira, pa pomislim kako me zaboravio ili se nešto zbunio.“ Je l’ da da si ti Jado, što se praviš da me ne pozanješ? Jado si, znam te Jado“, glasnije rekoh. Mladić se okrenu, a bio je s djevojkom, zagalami ko je jado, išamara me ni kriva ni dužna. A isti Jado. Sve mi je bilo jasno, ali kasno!“, ispričao nam je Jadin poznanik iz Livna.
***************************************************************
PRDONJICA NARASTO U PRDONJU
Kako se majke teško mire s nadimcima djeca, posebice kada su neprilični, u svojoj humoreski opisao je duvanjski novinar i književnik Petar Miloš. Priča se svodi na to kako je seoski „izdivač imena“ dvojicu malih susjedinih sinova nazvao Prdonjica i Litonjica. Majci je bilo krivo, odgovarala je drugu djecu da ih tako ne zovu, ali djeca ko djeca, još su ih češće taka zvali.
Trebali su Prdonjica i Litonjica krenuti u školu, a njihova majka lijepo ih odjene i dovede do „izdivača imena“, ne zaboravivši ponijeti mu rakije i kave.
„Kume, dovela sam ti svoje sinove, vidi kako su lijepi, sada će u školu pa te molim da im daš ljepše, ozbiljnije nadimke, nisu više djeca“, zamoli ga majka.
„Vidim veliki su narasli pa bi se sada bio red da im promijenimo nadimke. Neka se sada zovu Prdonja i Litonja“, nije se dao podmititi izdivač imena.
Objavljeno u Večernjem listu, 4.10. 1998. godine
www.tomislavnews.com
