Nedavno je u Tomislavgradu predstavljena zbirka priča “Čovjek u vidokrugu”, autora rođenog Duvnjaka i dugogodišnjeg duvanjskog profesora Abida Jarića. Donosimo zanimljivu priču s mnogo poznatih gradskih likova, a prepoznat će ih svi Duvnjaci koji imaju više od 40-tak godina
1.
Muhidin Buljugija, podgradinski kinooperater, mislio je da umjetnost dopušta sve.
Već je drugi dan kako Muha (tako smo ga zvali) sebe uvjerava da je pravilno postupio prije neku noć kad je pri kraju trećeg čina izveo umjetnički eksperiment prekinuvši projekciju filma u njegovom najzanimljivijem dijelu.
Mislio je da će sve proći mirnije. Ali, nije.
Nezadovoljna ovim prekidom, publika je skočila na noge, počela zviždati i grubo negodovati. Neki su vikali.
– Muha, šta ti bi? Nije ti ovo babovina, gurbete! Hoćemo nastavak, blento!
Drugi su se uklapali u ovo negodovanje predviđajući njegov skori kraj.
– Muha, ako ti gore dođemo, u Vranu ti kosti neće pronaći!
Jedan manji broj htio je biti blaži prema ovom ispadu kinooperatera pa su željeli umiriti gomilu govoreći:
– Smirite se ljudi! Znate da je Muha malo udaren. Međutim, nije on ovo bez nekog razloga učinio. Vidjet ćete da će se nešto u nastavku posebno dogoditi.
Gomila se umirila kad se začuo Muhin glas. Dolazio je odozgo, pojačan zvučnicima, iz onih dviju rupa uvrh zida, sasvim blizu plafonu kroz koje je prolazila čudotvorna filmska svjetlosna traka koja je na platnu projicirala slike i ton. To mjesto zvalo se Muhina kabina.
Glas je bio miran i odlučan.
– Dragi posjetioci kina! Ako u sali ne zavlada mir, nikada nećete vidjeti ono što slijedi. A slijedi nešto što, u svom skromom životu, još niste doživjeli. To što će se dogoditi može se vidjeti još samo na filmu. Umjetnost je, kao što ne znate, iluzija. Ako i dalje bude onih koji će remetiti kućni red, bit ću prisiljen pozvati miliciju kako bi pristojni građani, u umjetničkoj atmosferi, mogli do kraja vidjeti film, jer je, na kraju krajeva, većina vas platila ulaznicu za ovu kinopredstavu.
Onda je svjetlosna traka nanovo počela teći od onih dviju rupa na zidu pa do kinoplatna kao kakva šarena duga koja se svojim tankim nitima uplitala u kosu svakog od posjetilaca izuzimajuće one na čijim glavama su bile različite kape ili marame.
(Glavni junak – Roberto Kanedo – meksički je revolucionar i nalazi se u zatvoru. U posjetu mu dolazi majka – Rosaura Revneltes -, koja ne zna da će ga tog dana strijeljati baš na njezin rođendan. Njegova posljednja želja je da majci, mjesto rođendanskog poklona, otpjeva pjesmu “Mama Huanita”.
“… Kao golubica bijela
kroz prozor ću tebi doći…”)
Nikad se neće saznati ko je u tom trenutku iskrenije plakao. Oni na platnu ili mi u kinosali.
Odjednom, čudo se desilo.
Kinosalom zalepršala je bijela golubica.
Poletjela je iz onih otvora uvrh zida i doletjela do platna. Tu se zadržala nekoliko trenutaka, a onda je počela kružiti iznad glava posjetilaca kinopredstave “Jedan dan života”.
Svi smo, u trenu, skočili na noge.
– Bravo, Muha!, vikali smo. Svaka ti čast! Eh, to je nevjerovatno šta sve ovaj čovjek može učiniti!
A onda su dlanovi dali duši oduška.
U naletu općeg oduševljenja, golubica je nekamo nestala.
Gore u kabini sjedio je Muha iskreno se pitajući kako čovjekovo srce može izdražati ovakvu navalu radosti.
2.
Čitao je Muha mnoge knjige.
U njima se govorilo o mogućnosti rastezanja umjetničkih granica do nemjerljivog i on se divio takvim ljudima koji nisu pristajali na ustaljene standarde ni u životu ni u umjetnosti kojom su se bavili. Ljutilo ga je to što je u Osanovoj gostionici, svaku noć, morao okupljenim znatiželjnicima uzalud pričati o čudotvorcima u umjetnosti i da se to što se događa u slikarstvu, kinematografiji i poeziji ne može nigdje drugdje dogoditi osim u čarobnom svijetu umjetnosti. Nikoga ta njegova uvjeravanja nisu posebno doticala osim što su svi, do posljednjeg, u Muhinoj priči nalazili ozbiljan razlog za šalu.
Ipak, svjestan nepovjerenja koje su imali u umjetnost, znao im je pričati, kao i sinoć, kako su neki pjesnici vjerovali da je najbolja pozornica za recitiranje stihova krošnja drveta, jer se pjesnik na drvetu ne osjeća kao čovjek, nego kao ptica ispred i ispod koje se nalazi sve ovozemaljsko, neskriveno i nevino, ostavljeno u slijepom vjerovanju da su stihovi pjesnički najljepši biseri duše. Pjesnik je, uvjeravao ih je Muha, svjestan da dok recitira liči na malog boga kome se svi dive, ali koga i proklinju jer mu zavide.
Zaista je Muhidin Buljugija i sinoć lijepo govorio o umjetnosti, ali niko od prisutnih njegove riječi nije uzimao ozbiljno valjda i zbog činjenice što nisu mogli razumjeti njegovo pretjerano nadahnuće u ovakvim prilikama koje je graničilo i sa blagom zaluđenošću koja se u Osanovoj gostionici dijagnosticirala kao “čovjek je malo udaren, ali s njim, bar, nije dosadno“. Jedanput je Doktor s medicinskog stanovišta pokušao objasniti „slučaj Muhidin Buljugija“, ali nije uspio. U pola priče, koju je Doktor želio uozbiljiti upotrebom stručnih termina iz psihijatrije, Zekica je povikao:
– Doktore, taj o kome ti pričaš nije naš Muha. Džaba ti trud, on se još nije našao ni u jednoj knjizi. Samo je kuća Buljugijinih na jednu vodu, dok su krovovi svih ostalih ili na dvije ili na četiri vode. U tome ti je to, i završi s tim.
– Istinska umjetnost, govorio bi Muha, u svojim djelima njeguje najčešće ono što se naziva bespredmetnim, a liči na apstraktno. Običnim ljudima kao što ste vi to ne znači puno, ali su to, uistinu, međe umjetničkog bića od nastanka svijeta pa do danas.
Jednom, poslije sličnog kraćeg uvoda, Muha je malo zastao, napravio pauzu ne bi li osjetio koliko njegove riječi pogađaju duše i misli ovih ljudi koji su u različitim pozama stajali oko njega. A oni su se na svoj način namještali u očekivanju predstave koja bi trebala uslijediti odmah poslije uvodnih riječi. Neki su sjedili za stolovima čije su ravne plohe bile prekrivene stolnjacima u crveno-bijeloj ili bijelo-plavoj karo izradi. Drugi su bili oslonjeni o šank i jednim okom mjerili su konobaricu Luju, a drugim zvjerali kroz otvorena vrata i pratili što se događa na ulici ispred gostionice. Najpažljiviji slušaoci bili su, ipak, oni koji su stajali do Muhe, ni daleko ni blizu šanka, ali i na pristojnoj udaljenosti od prvih stolova. To mjesto na kojem je Muha paradirao zvali su ganjak i nalazilo se između ulaznih vrata i povelikog šanka za koji se činilo kao da je izrastao iz zida s lijeve strane. Cijeli gostionički prostor bio je veoma dug, ali uzak, izgledom podsjećajući na kakav lijevak u koji se ulazilo s njegove uže strane. Odmah pored vrata nalazio se i jedan poveći prozor tako da je u ganjku bilo i najviše dnevne svjetlosti. Napraviti nekoliko koraka od ganjka ka unutrašnjosti prostorije značilo je naći se u budžaku. Eh, tek je tu vladala potpuna čarolija. Što se više zalazilo u njegovu dubinu, on se sve više širio. Tu je vladao vječiti polumrak, a posljednja dva reda stolova nalazila su se u potpunoj tami. Tu je gost mogao satima sjediti neprimijećen ukoliko glasom ne bi upozorio Luju da je i on žedan ili da ima neku drugu želju koju svaki gost, boraveći u ovom dijelu gostionice, povremeno može imati. Interesantno je, ipak, da je sijalica u ganjku danonoćno svijetlila, a da se u budžaku palila tek povremeno i to samo na nekoliko minuta koliko je bilo potrebno da se uđe i iziđe iz zahoda u koji se ulazilo iz budžaka.
Ovu igru svjetlosti u svojoj gostionici gazda Osan je samo jednom objasnio i nikada više. Kažu da je komunalni inspektor Muni bio zaista uporan u postavljanju pitanja: zašto žarulja ne svijetli i u najširem dijelu gostionice, pa mu je gazda Osan morao odgovoriti:
– Muni, znaš šta. Svako bira svoje mjesto u birtiji. Oni koji su u ganjku, oni žele svjetlo i to mjesto potrebno je još jače osvijetliti. Oni koji hoće mrak, kao ti, trebaju ga imati i sijalica im nije potrebna. Ipak, svi moraju proći kroz ganjak da bi došli do izlaznih vrata. A odmah pored vrata, kao što vidiš, nalazi se šank na kojem se plaća sve što je popijeno. I ovo noćas i ono što mi duguješ za sedam dana koliko na veresiju piješ. Jel’ sad jasno, Muni, zašto ti u budžaku ne treba svjetlo?
– Jasno, jasno, ne može biti jasnije, kažu da je odgovorio Muni.
Poslije tog razgovora u čaršiji su svi znali zbog čega sijalica dan i noć svijetli u ganjku, najosvjetljenijem dijelu gostionice „Park “, a zašto je mrak u budžaku tamo gdje su stolovi i što se sijalica pali samo po potrebi i na poziv: „u zahod “.
Sinoć je Muha, poslije nekoliko izgovorenih rečenica, osjetio da je rekao nešto što nije naišlo na razumijevanje kod slušalaca. Kazana riječ je kao strijela, ona ubode i ostavi ranu. Ali, kako ništa u životu nije ostavljao nedorečenim i nedovršenim, Muha se odmah potrudio da to što je rekao prevede i objasni na jezik razumljiv svima.
– To vam je, nastavio je on, kao da ispred sebe vidim zlatnožutu pticu koja nešto traži oko mojih nogu. Ona bi, u rečenom kontekstu, trebala biti predmet jer u filozofiji se predmetom označava sve ono što nije duhovno. Pošto je primijetila da je zadobila moju naklonost, ptica je bez trunke straha i potpuno gubeći poštovanje prema meni počela kljucati nokat na velikom prstu moje desne noge. Strpljivo sam trpio bol koju je proizvodio njen oštri kljun vjerujući da će se iza ovoga dogoditi nešto neobično. I odjednom, njoj je dosadila ta krvava igra s mojim noktom i ona se, kratkim skokovima, počela udaljavati od mene. Prije nego što će me potpuno napustiti, ona se još jednom okrenula prema meni i žmirkajući svojim ženskim okicama tražila od mene da je i dalje pratim u ovoj njenoj neobičnoj igri između nas dvoje. Kad sam pomislio da ću je sustići, ona je zaklepetala krilima, odvojila se od zemlje i snažno zamahnula dvjema šarenim lepezama. Dugo sam je pogledom pratio dok iz mog vidokruga nije iščezlo sve osim svjetlosti sunca ka kojoj je ptica krenula. Ptica se pretvorila u tačku, a onda je i nje nestalo da bi se u bljesku pojavila plavokosa žena. Iščekivala me. Ja sam se naglo ukočio, pretvorio u nešto vretenasto i poletio ka ženi u more sunčeve svjetlosti. Mimoilazio sam se s bjeličastim oblačićima koji su me začuđeno promatrali očima najrazličitijih životinja. Kad sam dosegao određenu visinu, sve oko mene počelo je da nestaje i ponovo nastaje, da strmoglavo pada i da se ponovo diže. Iako sam bio daleko odmakao od zemlje, ništa nisam bio bliže ženi koja me očekivala.
U jednom trenutku našao sam se u prostoru u kojem nije bilo više nikoga i ničega osim mene i jednog ogromnog ogledala. Gledam sebe u ogledalu, vidim- ja okrilatio. Ogledalo se u trenutku ispunilo hiljadama likova potpuno identičnih onoj plavokosoj ženi koju sam opazio kad se ptica pretvorila u tačku. Letio sam ukrug ne znajući kamo krenuti jer moj let više nije imao cilj. Tada me zahvatila zračna struja koja je izlazila iz usta onih hiljada zlatokosih žena koje su napustile ogledalo i rasporedile se u niz koncentričnih krugova i sa mnom u središtu. Žene su se smijale i što su se jače smijale ja sam sve življe pravio najrazličitije figure i zauzimao najčudnije pozicije. To je bilo moguće jer moje tijelo nije bilo teže od lista običnog papira…
– Dolje duboko, a gore visoko, moj Muha!, prekinu ga Svitli.
– A Muha nije insan, nego ptica koja ne zna na koju će stranu !, dodade Paša.
– Budali je more do koljena!, zaključi Klivan.
Ovakve Muhine demonstracije glume gotovo nikada nisu prolazile bez završnice u kojoj su učestvovali gotovo svi gosti ovog mjesta pod nazivom gostionica „Park“. Muha bi se nalazio sam u ganjku. Čak bi se i konobarica Luja povlačila u publiku. On bi zauzeo pripremnu pozu. Visoka figura bi se blago prelomila u pasu i njen gornji dio krenuo bi malo unazad. Vrat bi, usprkos svemu, uvijek stajao uspravno, reklo bi se kao produžetak zamišljene ose koja je polazila od nogu da bi pridržavala glavu na kojoj su očni kapci bili sklopljeni u očekivanju onoga što slijedi.
A ono što bi slijedilo uskoro bi dolazilo.
Lika bi, bez koga bi sve ovo bilo nezamislivo, ustajao sa svoje stolice i više pokretom nego riječima počeo upravljati publikom. Stao bi pored Muhe u ganjku i podigao bi iznad glave obje ruke sa otvorenim šakama. Dlanovi su uvijek bili okrenuti prema publici.
To bi bio uobičajeni znak za one u budžaku da poviču:
– Hoćemo!
Lika bi potom spustio šake u visinu glave. Kad bi se prsti namjestili tako da su se palčevi nađu između kažiprsta i srednjeg prsta, iz publike bi se začulo:
– Himnu neshvaćenog umjetnika!
Onda bi Lika još niže spustio šake, do visine struka, raširio ih i dlanovima oponašao let ptice. Zatim bi se povukao dva koraka unazad i tako ponovo u prvi plan stavio Muhu.
Ostajući svo ovo vrijeme u položaju spirale i ne otvarajući oči, Muha bi uzviknuo:
– Š ?
Publika bi u horu odgovorila:
– Šara Šurupova !
– M ?
– Mona Momirova!
– Ž ?
– Žuja Žutoga !
– B ?
– Bilka Bećarova!
– P ?
– Pirga Prešeljeva !
– J ?
– Javorka Jambina!.
Pošto bi publika pobrojala najpoznatije domaće životinje pojedinaca iz čaršije, on bi se vratio u normalan položaj. Lika bi se naklonio, a publika bi zveckanjem čaša i flaša nagradila ovaj kratki birtijski igrokaz. Poslije ovako impresivnog nastupa, Muha više nije imao razloga boraviti u ovom prostoru i visoko uzdignute glave napuštao bi mjesto svjestan da je i ove noći zadivio prisutne. Dok je izlazio, iza njegovih leđa je grgoljilo.
– Jedan je Muha, nema šta!
Bila je jesen, sva u crvenožutim nijansama.
U našu čaršiju došla je preko Bukovika, kao i uvijek. Poigrala se u vrhovima stoljetnih stabala provjeravajući koliko su još uvijek jaki ljetni sokovi u najvišim granama, A kad je zaključila da je došla u pravo vrijeme, skliznula je naniže, priljubila se kao strastvena ljubavnica uz rastinje i trave, uspuzala se do Gole kose odakle joj se pružao savršen vidik na našu čaršiju i otvarao put kao pobjedniku kojem nema ko više da se suprotstavi. Ono po čemu smo primijetili njeno prisustvo među nama bio je miris. Miris koji je grizao u grlu, uvlačio se duboko u ušne školjke, zalazio u tajanstvene predjele našeg vidokruga, iza zjenica i kvasio nam oči.
S prvim jesenjim danima na Pazarišću, livadi usred grada, obreo se cirkus. Sjatila se cijela čaršija, da vidi neviđeno čudo. Bio je to veliki i najpoznatiji mađarski cirkus. Oni koji su češće kupovali „Večernje“ pročitali su da u njemu nastupaju sve sami umjetnici u različitim vještinama. Začudo, cirkus nije imao ringišpil na koji smo navikli kod svih prethodnih posjeta i malo smo sumnjali u vrijednost cirkusa bez ringišpila. Međutim, kad nam poslije prve predstave ispričaše da tako nešto u životu nikada nisu vidjeli, radoznalost naraste do lude znatiželje pa su neki i novac posuđivali kako bi bili njegovi posjetioci i po nekoliko puta. Štefek je, ipak, bio rekorder. Prodao je tek kupljena drva za zimu i za sve pare kupio karte tako da iz ovog putujućeg čuda, ustvari, nije ni izlazio.
Kako je Muha došao u priliku da se upozna za ljepoticom koja je najavljivala pojedine tačke, to niko ne zna. Bilo kako bilo, oko deset sati navečer Muha bi je dovodio u Osanovu gostionicu gdje je za njih bio rezerviran poseban stol, podalje od svih, a opet dovoljno blizu da je svako od prisutnih u “Parku“ mogao do u detalje analizirati savršenu ljepotu ove dame u četrdesetim godinama.
– Nije joj ravna ni Jasna Perdina, tiho je Milić šaputao Hamiću na uho svoj dojam o ovoj iznenadnoj gošći.
– Kakva Jasna, jadan ne bio? Nije zaslužila ni noge da joj pere, sav u nekom zanosu slatke opijenosti onim što njegove vodnjikave oči vide, mucao je Hamić.
– Dobro, ljudi, ali otkud ovaj uhljup s njom? Pa ona vrijedi pola Podgradine! Da sam jučer umro, danas ne bih znao da ima i ljepše stvorenje od Jasne Perdine. Eh, Muha, ti si miljenik bogova, tiho je proklinjao Milić.
– Kakvih bogova, bolan?, malo će oštrije Žbir. Valjda je samo jedan Bog.
– I ja sam sve do večeras mislio da je tako. Ali, pogledaj ovu boginju pred nama pa će ti sve biti jasno, umilno je zacvrkutao Hamić i poručio duplu šljivovicu.
A ona, mazno ih je odmjeravala svojim modrikastim očima koje su sjenčile duge trepavice i kao da je osmijehom, koji je otkrivao dva niza fino poredanih bisera, željela dati nadu svakom od njih.
Prateći pogledom svaki njen pokret, ovi sretnici su, kao hipnotizirani, gledali kako se prekrižene noge pomjeraju i kako se njena desna noga, poput klatna, diže i spušta taman toliko da vrh štikle dotakne šlic Muhinih hlača.
Trideset dana je prošlo i cirkus se podigao, a s njim je otišla i Marika. S Marikom je i Muha napustio naš grad.
4.
Jeseni su se smjenjivale.
U čaršiji su se rađala neka nova djeca, a dobar dio starijih, bez svoje volje, napustio je čaršiju i preselio se na obližnja groblja. Cirkusi su dolazili i odlazili, ali nijedan nije bio kao cirkus „Coloseum“ s kojim je Muha otišao. Stizale su i vijesti, sve čudnija jedna od druge. U „Parku“ su se još uvijek provjevaravale sve novosti pa i one koje su se odnosile na Muhidina Buljugiju.
– Ko bi rekao, glasom koji je drhtao važno je započeo Mufta, da će Muha tako završiti. Pričao mi je sinoć rođak Medeni koji je nakratko navratio iz Njemačke da posjeti familiju kako je u ᾽Zidojče cajtungu᾽, to su njemačke novine, ali ne novine kao ove naše ᾽Večernje᾽ u kojem možeš pročitati da će od podne biti dan, a od ponoći noć, nego to su novine u kojima se iznose samo važne stvari i prave istine, da je, velim, čitao kako je u nekom njemačkom pozorištu publika prisustvovala neviđenoj predstavi u kojoj glumac umire na pozornici kad je to režiser predvidio, ali i Bog odredio. Naime, glumac se, da bi od ljubomornog muža zaštitio svoju ljubavnicu, bacio pred ispaljeni metak koji je bio namijenjen ženinom srcu. Kaže, vinuo se kao ptica i svojim prsima stao ispred metka. Glumac je očajničkim glasom kriknuo i pao na koljena. Takav krik se još nikada nije čuo u švapskom pozorištu. U tom položaju trebao je sačekati dvojicu koja će ga odnijeti sa pozornice. Međutim, on ne poštuje rediteljevu naredbu, nego nastavlja ovaj prizor. S koljena je pao licem prema podu pogleda upravljenog negdje visoko prema plafonu, prema nebu. Zatutnjalo je pozorištem kao da se desio potres, tako kaže Medeni. Publika je na nogama pljeskala nečemu što se zove posljednja, ali i najveća životna uloga. Ona dvojica su konačno došla i iznijela mrtvo Muhino tijelo. Da, bio je to naš Muhidin. Na pozornici ga je izdalo srce.
– E, vala, zaslužio je takvu smrt, polupijano je, kroz suze, gugutao Čavče. Blago Podgradini kad ga je imala. Takvog majka više ne rađa.
5.
Dvanaeste godine kako su cirkus „Coloseum“ i Marika napustili Pazarišće, vratio se Muha.
Čaršija ga je dočekala onako kako se dočekuju živi koji ustaju iz mrtvih. Svi su ga željeli dotaknuti, nešto upitati, počastiti pićem. A on, otkako je došao, začudo, nijednom nije navratio u Osanovu gostionicu, tamo gdje je i započela njegova slava glumca velikih evropskih pozorišta. Činilo se da je njegov vitki stas postao još izduženiji i sva ona odijela koja je mijenjao i koja su mu pristajala kao da je u njima rođen, isticala su njegovu figuru dostojanstvena čovjeka. Dok je šetao gradskim trotoarom, visoko zagledan u nebo i oslanjajući se o smeđi štap na čijem se rukohvatu šepurila ptica u letu, njegove cipele pravile su neobičan zvuk koji se mogao mjeriti s najljepšim zvucima španjolskog plesa. Za njim su išla djeca i u svojim patikama, japankama i sandalama pokušavala oponašati pokrete koje prave Muhine noge, i imitirati zvukove koji ostaju iza njegovih cipela. Ubrzo, i stariji počeše pocupkivati u ritmu kojeg su pravile Muhine cipele. Čaršija se tog ljeta uspavljivala uz muziku neobičnog podgradinskog flamenga.
S prvim danima jeseni, nenadana vijest prostruja čaršijom.
Umro Muha.
Ovo iznenađenje nije se još ni stišalo kad nahrupi drugo.
Čovjek koji ga je pripremao za sahranu otkri da Muha i nije imao stopala, nego dvije plastične proteze.
Autor : Abid Jarić/ www.tomislavnews.com
