Točno prije 21 godine počeo je rat na kupreškom i tomislavgradskom ratištu(u Šujici i ispod Malovana).Bilo je oblačno, tmurno, kišno, kao i danas: u rano jutro učenici se vraćaju iz škole, zavija sirena za opću opasnost.
Za podsjećanje na te teške i tužne dane donosimo tri prigodne pjesme duvanjskog pjesnika Mije Tokića, iz nove zbirke “Uspinjanja”.
Visoka planina
hrvatskom vojniku
Tvoj brat je u nevolji
i ti želiš pružit mu ruku
Tvoj brat je s druge strane planine
Visoka je planina
golet pri vrhu brisan prostor
vreba te metak
svakog te časa može pogoditi
svakog bi časa mogao poginuti
Pa neka je visoka planina
brisan prostor
pa neka te vreba metak
pa neka bi te mogao svakog časa pogoditi
pa neka bi svakog časa mogao poginuti
srce tvoje neprestano tuče
ti ćeš uzjašiti svog đogata hrabrosti
pripasati svijetlo oružje
kao u pjesmi
Kratki esej o uspravnom čovjeku
Koga nije potresla, kom se nije usjekla u pamćenje slika s tv – ekrana – nije važno je li se dogodilo u Vukovaru, Sarajevu, Gospiću, Slavonskom Brodu, Osijeku ili u nekom drugom gradu naših tužnih domovina, važno je, tragično je (?!) , da se dogodilo.
Puca s okolnih zgrada, s prozora, puca s brda a svijet prelazi ulicu. Posrću, liježu po zemlji da bi postali nevidljivi, saginju se, trče, padaju, lamataju rukama, neki jauču pogođeni metcima, neki zauvijek ostaju na cesti.
A on miran, uspravan, odmjerenog koraka kao i na početku otkako ga prati kamera- ne saginje se, ne posrće, ne liježe, ide uspravno. Uspravan. Čini mu se ako potrči, ako se sagne, ako potraži zaklon i negdje se skloni da će pristati na njihov rat, da će priznati poraz, da će biti poražen.
Ostaje uspravan.
Ako mu ne dopuštaju da živi, ako mu pokušavaju oduzeti pravo da dostojanstveno živi (a ne mogu), ne mogu mu oduzeti pravo da dostojanstveno umre. Pogine. (Pogine ko čovjek.)
Ne znamo što se dogodilo, tv – slika ga više ne prati. Ne znamo je li prešao ulicu.
Znamo, njega nisu porazili, njega nisu pobijedili.
Uspravan čovjek.
O osvajačima
Ni bič
ni uzde
nisu ni u tvojoj ni u mojoj ruci
neke druge sile
neke tuđe ruke
ravnaju i tvojim i mojim svijetom
Ni mača se ne laćamo
(Tko se mača laća …)
Gospodari zemlje čuvaju oteto (blago)
podižu zidine
kopaju rovove i opkope
postavljaju straže
Umiru od straha
kad će ih njihovo zlo pogoditi
Tvoje je samo ono što si ljubavlju osvojio
Mijo Tokić:”Uspinjanja” (2013.)
www.tomislavnews.com
