„Godinama sam se pravio gluhim, pa sam od Nijemaca dobio veliku odštetu i invalidninu…“, dio je istinite i smiješne ispovijesti jednog našeg gastarbajtera.
Što bi sve pravi invalidi dali za dio tijela ili osjetilo koje su izgubili ili ga nikada nisi ni imali? Ako je zdravlje čovjeku najvažnije, a jest, od kuda onda toliko lažnih invalida? Je li potreba za hinjenjem bolesti, invalidnosti, također bolest? Na neka od ovih pitanja odgovara u svojoj ispovijesti osamdesetogodišnjak V.K., koji je 30 godina radio na njemačkim bauštelama, a već 30 godina umirovljenik, inozemni, naravno. Ima mirovinu od 1500 eura i invalidninu od 600 eura, a još je i dobrodržeći, gotovo zdrav!
-Nikada nisam imao potrebu da me netko sažalijeva, da me žali, a nikada nisam bio ni pohlepan. A što sam, hvala dragom Bogu, još dobrog zdravlja i što već tridesetak godina primam dobru mirovinu i uživam u životu čista je slučajnost. Ili drukčije rečeno, Bog mi je pružio priliku i ja sam je iskoristio-odgovara na dio pitanja naš sugovornik V. K. pod uvjetom da mi ne pišemo ime, jer mogu i Nijemci pročitati, a oni bi tada, uvjeren je naš sugovornik, lako došli do njega.
-Ma ne bi oni ni dolazili do mene, čim bi pročitali moje ime, a tamo kod njih imam svoj broj i odmah bi mi ukinuli i mirovinu i invalidninu. Ne bi mirovnu, to sam pošteno zaradio i uplatio, a za invalidninu nisam siguran, zato je bolje ovako, a iskreno, sada me ne bi ni pogodilo da mi ukinu invalidninu, imam dobro mirovnu, zato sada i pričam. Jesam, godinama sam glumio gluhog čovjeka iako sam uvijek, pa i dan danas, dobro čuo, imam dobar i sluh i vid. Vid mi nije oslabio od čitanja, prije bi mi otančao jezik jer volim puno pričat i gange zapjevat. I sada ti ja čujem kad muha zamahne krilima, haha.
Nisam ja gluhoću glumio samo pred njemačkim liječnicima, komisijama, nego i među svojim radnim kolegama, bauštelcima, susjedima. Nećete vjerovati glumio sam i pred suprugom, djecom, unucima, nikad ne znaš tko te sluša i komu ćeš se učiniti sumnjiv. Da budem iskren malo me to i zabavljalo što su sve preda mnom pričali, o meni govorili: „Moš ti prid njim, on ti ništa ne čuje, gluv je ko top…“, I teže mi je bilo zadržati smijeh nego se praviti gluhim- počinje svoju ispovijest gastarbajter.
Razgovarajući s V. i sami smo se uvjerili da dobro čuje, ne baš odlično kako se hvali ono o muhi, ali dobro.
Umjesto ne razumijem, rekao ne čujem
V. je, kao i mnogi njegovi susjedi, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća krenuo trbuhom za kruhom, u „bili svit“. Skrasio se u Njemačkoj, na berlinskim gradilištima, u građevinskoj tvrtki u kojoj je i proveo nešto više od dvadeset godina. Radio je teško, a počesto je bilo i opasno po život.
-Bio sam mlad i ništa mi nije bilo teško raditi, od sunca do zvizda, kako se kaže. Dobro se zarađivalo, a meni kod kuće žena i četvero djece, trebalo je to hraniti, školovati, aute kupiti, udati, oženiti, kuće napraviti…Za dvadesetak godina teškoga rada i dobre zarade mogu reći da sam sve to gotovo ostvario, ispunio sve zbog čega sam u Njemačku otišao. I ja sam imao dobro auto, ali i solidnu ušteđevinu. No, kada sam ušao u šesto desetljeće, a ispunio svoje snove, dodijalo mi raditi, ali kako napustiti posao, a još nisam bio za mirovine.
Dok sam tako razmišljao, jednoga jesenskog dana s kolegom sam kopao kanal za polaganje vodovodnih cijevi. Ja sam stajao nad kanalom, a on je kopao u kanalu, smjenjivali smo se. Odjednom je odjeknuo prasak, grunulo je i ja sam legao na zemlju. Dotrčali su drugi radnici, ja sam se brzo digao potpuno svjestan, a vidio sam da na mom kolegi u kanalu gori odjeća. Obojicu su nas hitnim kolima prevezli u bolnicu. Kolega je bio u šoku, vidjelo se to na njemu, a ja jesam bio malo uplašen, pogotovo kad su nam rekli da je pravo čudo kako smo preživjeli. Kolega je, kako se ispostavilo, krampom udario u elektro cijevi pod naponom. Liječnici su dva sata pregledavali kolegu, a dvije sestre su u čekaonici stalno bile pored mene. Liječnici su rekli da je kolega dobro, da mi nije ništa oštećeno, ali da će ostati u bolnici, za svaki slučaj. Tada su sestre mene uvele liječniku. Već sam dobro govorio njemački, ali kada me je liječnik počeo pitati o nesreći umjesto da kažem :“Gospodine, ja vas ništa ne razumijem“, ja sam u nekom strahu povikao: „Gospodine, ja vas ništa ne čujem!“
On je počeo vikati da mu ispričam o nesreći, a ja sam još glasnije ponavljao da ga ništa ne čujem, iako sam mislio i želio mu reći da ga ništa ne razumijem. Nadvikivali smo se, a zatim je on nekako razočarano rekao sestri da me odvede liječniku za sluh. Dok me sestra polako vodila dugim hodnikom, sjetio sam se da sam pogrešno rekao doktoru da ne čujem, umjesto da ne razumijem! Istog trena sinulo mi je kako bi dobro bilo da se pravim gluh! To je počelo tu. Čuo sam i razumio kad mi je sestra pred jednim vratima rekla da sačekam tu, ali ja sam krenuo za njom, kao da nisam čuo što mi govori.
Kad liječnik namigne „pacijentu“
Ona mi je ponovila jako glasno da čekam, a ja samo gledao u nju. Onda mi je rukama pokazala da sjednem na stolicu i ja sam poslušao. Nakon pet šest minuta čuo sam kako se otvaraju vrata, ali sam zamišljeno, jer „ne čujem“, gledao kroz prozor. Sestra je vikala: „Gospodine, gospodine…!“, a ja se nisam ni okrenuo. Dodirnula me po ramenima, okrenuo sam se, a ona me za ruku povela u ordinaciju, u kojoj su sjedila dva liječnika i jedna žena, također u bijelom. Posjedoše me za neki stol, staviše slušalice na uši, a jedan od liječnika mi je na hrvatskom rekao da će mi ispitati sluh i kada čujem zvuk da pritisnem jedno dugme. Sve sam čuo, razumio, ali nisam reagirao, ničim to nisam pokazao. Gluvo, gluvo, ha. Onda mi je počeo vikati što je jače mogao, a ja sam govorio da ga ništa ne čujem, neka govori glasno! Skinuo mi je slušalice i vikao što je jače mogao, na uho! Puštali su mi neke jake zvukove, a ja opet nisam reagirao. Rukama sam uhvatio slušalice tek kad sam mislio da će mi zvuk proparati mozak. Ponovili su cijeli postupak, a ja sam ponovo, na onaj prodoran zvuk reagirao. Skinuli su mi slušalice, pogledali se, a onaj što mi je govorio na hrvatskom počeo mi je namigivati. Pravio sam se da ne znam zašto to čini, da ne primjećujem njegovo oko…-uživio se u priču gospodin V. , smijemo se, a smije se i on dok priča.
Iz ordinacije ga je izveo baš taj liječnik. Na hodniku mi je počeo normalnim glasom govoriti kako mu se čini da čuje, ali da se pravi gluh. V. se nije osvrtao na te riječi, nije ih „čuo“. Pitao ga je liječnik iz kojega je mjesta? V. ga opet nije čuo! Tada mi je liječnik na papiru napisao da ide bolničkim vozilom do stana, a da za pet dana dođe na isto mjesto u bolnicu, istom liječniku. Potvrdio je da je razumio što mu piše. U nalazima je pisalo da je vjerojatno jako oštetio sluh, ali da treba ponoviti ispitivanje, možda je to samo kratkotrajno. Kada su mu kolege došle s posla u zajednički stan, V. im je sve ispričao što mu se dogodilo, prešućujući da se pravi gluhim, odnosno uvjeravajući ih da stvarno ništa ne čuje. Povjerovali su mu i počeli vikati, a kad i tako nije čuo, počeli su mi pisati na papiru ili objašnjavati mimikom „šaretom“.
-Najteže mi je bilo ne nasmijati se ili odšutjeti kada bi prijatelji zbijali šale na moj račun. Tako „gluh“ tek sam mogao spoznati tko su mi pravi prijatelji, a tko se samo pravi da je. Pravih prijatelja, iskreno, bilo je malo. Šef firme je odredio jednog radnika da me peti dan odveze u bolnicu. Sjedio sam u čekaonici i kad je sestra prozvala moje ime nisam ni trepnuo, nisam reagirao. Uhvatila me za ruku, dovela do istih onih liječnika i sve se ponovilo. Trebao sam se javiti kućnom liječniku za bolovanje i ponovno doći za mjesec dana. Za mjesec dana sve se ponovilo, pa su mi napisali da dođem za tri mjeseca. Kućni liječnik nije mi htio produljiti bolovanje i ja sam morao početi raditi na gradilištu, ali se praveći i dalje potpuno gluhim- nastavio je s pričom V.
Tri godina nakon nezgode V. K. je redovito odlazio na preglede, na ispitivanje sluha, gdje se sve ponavljalo kao i pri prvom pregledu. A tada je dobio rješenje o privremenoj invalidnosti s 40 % oštećenjem sluha. Nakon toga je angažirao dobro odvjetnika i dobio veliku odštetu zbog nesreće na poslu. Sve zaostatke invalidnine za tri godine i rješenje o trajnoj invalidnosti. Zanimljivo je kako je i za odvjetnika „ bio gluh“. Bilo je to u njegovoj 65 godini kada je stekao i uvjete za starosnu mirovnu.
-Što sam sve čuo za četiri pet godina dok sam „bio gluh“ za svakoga: za suprugu, djecu, susjede…, e to bi bila prava priča, možda je ispričam uskoro.
Da je bilo lako „biti gluh, a sve čuti“, e nije! Ali toliko sam se bio uživio u tu ulogu, da sam tek nakon desetak godina „gluhoće“ počeo malo bolje „čuti“. I dan danas sam na oprezu: ne odzivam se na nepoznati glas, ne javljam se na telefon, još uvijek mislim kako će me netko otkriti Nijemcima ili ću se sam odati-kaže na kraju, uz glasan smijeh, ovaj dobroćudni i dobrovoljni Gluvo, što mu je srednje, odnosno već dugo glavno ime.
www.tomislavnews.com/ Foto: ilustracija
