Mog pokojnog djeda su zvali Duvnjak i zapravo u tim dječačkim godinama ljetovanja kod njega na Širokom Brijegu, dugo nisam shvaćao da ge ne zovu tako jer sadi duhan, već po porijeklu…
Koliko vas zna da je poznati i popularni hrvatski glumac Goran Grgić porijeklom iz duvanjskog kraja, točnije sela Omolja? Glumac je to kojega svakodnevno, već godinama, gledamo u tv serijama , u filmovima, uglavnom u nekim ozbiljnim, karakternim ulogama.
Gospodin Grgić rado je pristao predstaviti se za Tomislavnews.com, kroz intervju…
Gospodine Grgiću, znamo da vam je vrijeme dragocjeno i hvala što ste pristali odgovoriti na nekoliko naših pitanja, a prvo od njih jest: koja je Vaša veza s duvanjskim krajem?
Mog pokojnog djeda su zvali Duvnjak, i zapravo u tim dječačkim godinama ljetovanja kod njega na Širokom Brijegu, dugo nisam shvaćao da ge ne zovu tako jer sadi duhan, već po porijeklu. Nisam u to vrijeme imao priliku otići u njegov zavičaj i sve do snimanja filma Konjanik nisam vidio taj kraj.
Gdje ste Vi rođeni, školovani, živjeli, živite?
Djed Stojan je iz duvanjskog sela Omolja odselio u Široki Brijeg, moj otac iz Širokog seli u Osijek, a ja iz Osijeka eto u Zagreb. Do odlaska na dramsku akademiju živio sam, naravno, u Osijeku. Danas sam već trideset godina u Zagrebu.
Kada ste prvi put saznali od kuda su Vaši korijeni?
Zapravo, zanimalo bi me saznati malo više i šire o svojim korijenima. Vjerujem da ću ovo ljeto iskoristiti da upoznam nekoga od obitelji tko zna malo više o našim precima.
Kada ste prvi put bili, i jeste li uopće bili, u Omolju, u Tomislavgradu?
Provozao sam se za vrijeme tog snimanja po gradu, popio kavu u centru i prošao kroz Omolje. Sad ću se malo ozbiljnije zadržati u gradu, pa ću valjda imati vremena i za sve ostalo.
Znate li koga od rodbine iz Omolja i imate li neki poseban odnos, osjećaj prema duvanjskom kraju?
Josipa Krajinović mi je otkrila da smo rodbina i godinama se srećemo na raznim događajima. Vjerujem da će mi ona, kao izvrsna novinarka biti najbolji vodič kroz duvanjski kraj.
Sada kada smo sve to saznali, zanima nas čime ste trenutačno preokupirani u poslu, glumi?
Nedavno sam imao premijeru predstave Žena, s Paolom Magellijem u HNK. Nakon toga sam se po prvi put našao u ulozi režisera i za nekoliko dana je premijera predstave Slučajni perverznjak, monodrame koju igra talentirani glumac vinkovačkog kazališta “Joza Ivakić” Vladimir Andrić. Paralelno s tim predstavama, odigrao sam ulogu odvjetnika u novoj seriji Novine, u režiji Dalibora Matanića. Nadalje, upravo snimam drugu sezonu serije Nemoj nikome reći, a pred kraj svibnja očekuje me uloga urednika časopisa Start u drugoj sezoni Crno-bijelog svijeta.
Jeste li slobodni-samostalni umjetnik ili ste stalno zaposleni u nekoj kazališnoj kući?
Nisam nikad bio samostalni umjetnik, jer mi je kazalište Gavella odmah po završetku akademije ponudilo angažman. Nakon desetak godina u Gavelli, tadašnji intendant Georgij Paro me pozvao da prijeđem u Hrvatsko narodno kazalište i eto, već sam petnaestak godina u tom kazalištu.
Pamtite li prvu glumačku ulogu?
Apsolutno, no ne znam od kuda se računa. U Osijeku sam vrlo često igrao u amaterskim predstavama i to od prvog razreda srednje škole i to ne mogu odbaciti. No, počeo sam već na drugoj godini akademije igrati u raznim predstavama po zagrebačkim kazalištima. Volim spomenuti kao svoj početak predstavu kazališta Žar-ptica u kojoj sam igrao ulogu jednogodišnje bebe i kroz cijelu predstavu sam izgovarao samo jednu riječ na razne načine. Ubrzo sam počeo igrati u Histrionima, Teatru i&td, Gavelli… Do danas sam, valjda, igrao predstave na svim relevantnim scenama u Hrvatskoj.
Koja je najbolja ili Vama najdraža uloga koju ste do sada ostvarili?
Teško se odlučiti. Najlakše je reći da je to ona zadnja, ali postoje uloge koje su dugo ostale u sjećanju publike i tu se negdje poklapa i moj subjektivni izbor najboljih. Drage su mi one uloge u kojima sam se dobro osjećao i to se prepozna i kod gledatelja. Od televizijskih produkcija još i danas mi ljudi prilaze zbog uloge u seriji Dobre namjere. Filmovi koji su me obilježili su Zlatne godine, Konjanik, Ajmo Žuti, Moram spavat, anđele…, a kazališnih ima zaista puno i kazališne predstave su uvijek drugačije i trudim se svakom novom izvedbom doseći letvicu koju sam si zadao i uživati u igri.
Ima li neka uloga koju priželjkujete odigrati u kazalištu ili na filmu?
Imam želja, ali više težim dobro napisanim karakterima, nego zvučnim i poznatim ulogama. Pokušavam zadnjih godina izbjeći teme i tekstove koji me ne inspiriraju na prvo čitanje, jer se u protivnom moram baviti i svim onim što mi se učini nedovoljno dobro u tekstu i time gubim vrijeme koje bih posvetio radu na ulozi. Odigrao sam veliki broj uloga u teatru, a i redovito imam dosta ponuda, tako da bih, prvenstveno prema sebi bio nekorektan da se opterećujem s još neodigranim ulogama.
Što su Vaši kratkoročni-ovogodišnji planovi na polju umjetnosti?
Imam nekoliko vlastitih ideja koje odlažem za vremena u kojima ću biti slobodniji. Ponešto paralelno ostvarujem, a nadam se da neke zamisli neće ostati samo na ideji. Uz predstave koje ću raditi u HNK, dogovorio sam suradnju s kazalištem Histrioni i ta će predstava izaći u desetom mjesecu. Ako stignem radit ću na još jednoj vanjskoj kazališnoj produkciji u ovoj godini. U Osijeku, na Umjetničkoj akademiji sam vanjski suradnik i tome se u budućnosti želim malo više posvetiti. Sada preko ljeta organiziram festival na Pagu, Novaljski trijatar. Svakako neću mirovati.
Kako danas žive umjetnici u Hrvatskoj, glumci posebno?
Teško mi je na to odgovoriti, ovaj način života sam si davno zacrtao i sigurno ne bih odustao i da je lošija situacija u našem fahu. Zadovoljan sam angažmanima u mome matičnom HNK, ali sam prisutan i u mnogim drugim medijima. Sigurno da je slobodnim umjetnicima puno teže. Sve više mladih ljudi završavaju razne akademije i među njima je velika konkurencija. Egzistiram već tridesetak godina kao glumac i kad bih se morao ponovno odlučiti, ovo je put koji bih opet izabrao.
Tko je Vaš uzor u umjetnosti, a posebice u glumačkom svijetu?
Divim se mnogim kreativcima i pokušavam biti u tijeku s umjetničkim dostignućima i kod nas i u svijetu. Naravno da se najviše fokusiram na kazališne, filmske i televizijske produkcije i široka je paleta jakih osobnosti koji mi imponiraju. Kad je riječ o glumcima, uvjerio sam se, da nitko od njih nije slučajno na tronu. Kod velikih produkcija nema improvizacije u podjelama i oni koji dobiju uloge zaista imaju što pokazati. Mogao bih provesti cijeli život, gledajući filmove u uživajući u sjajnim glumačkim izvedbama.
Imate li obitelj, jeste li u braku, imate li djece?
U braku sam već dvadeset godina. Imamo dva sina i kćer i od nedavno nam se uvukla u obitelj kujica Frida.
Imate li namjeru uskoro doći u Tomislavgrad?
Dogovorio sam se s Brankom Perićem da odigram jednu ulogu u njegovom novom, dugometražnom filmu o hajduku Mijatu Tomiću i to ćemo snimati ovo ljeto. Tako da ću uz rad na tom projektu, sigurno naći vremena da bolje upoznam duvanjski kraj i ljude. Veselim se tome.
Na kraju, koja je Vaša poruka mladim čitateljicama i čitateljima TN koji se žele baviti glumom?
Baviti se povremeno glumom, ili okušati u nekoj formi je sigurno zabavno iskustvo. No, prihvatiti to kao svoj poziv, zahtjeva i preispitivanje sebe i svog karaktera. Rad na predstavama ili snimanjima zna biti iscrpljujući, frustrirajući i ponekad mora postojati doza mazohizma da se to izdrži. S druge strane, kad se poklope sve dobre okolnosti, nema ljepšeg zvanja. Napokon, dobri glumci moraju biti i dobri ljudi, tako da imam zadovoljstvo provoditi život u dobrom društvu.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić/ Foto: privatni album
