Sivom nebu unatoč i dosadnoj kiši također, u mjesecu svibnju kada sve procvjeta, ali sunce nikako da ugrije, jedan pogled na ovu prekrasnu fotografiju neka vas podsjeti kako je život lijep…
Kad je sivo i grozno, kad je buka i gužva, crveno na semaforu i ludilo u glavi i velikom gradu. Kada biH najradije zaplakala, jer mi je puna kapa pravila, moranja, trebanja i ne trebanja, zbrajanja uspjeha i poraza i lažnog svega, da ne nabrajam.
Kada biH najradije sve poslala…daleko od sebE i nestala…
Tada, sekundu do eksplozije u glavi i srcu, samo djelić sekunde prije erupcije…zatvorim oči i vidim sliku, taj prizor koji me tjera da duboko udahnem ne bi li osjetila vjetar u plućima, koji tjera teške misli, tugu, tjeskobu, ma sve ružno iz glave otjera, a u sjećanje prizove ljepotu i mirise kojih nigdje drugo na svijetu nema: ista planina u daljini, dovoljno velika da te i nakon trideset, ma nakon sto godina, nakon cijele vječnosti, svaki put iznova fascinira, zelenilo polja i plavetnilo neba, gdje poznaješ svaku livadu, svaki trnčić, svaki kamen na brdu, svaku kamenicu iz koje si nekada davno vodu pio i na kamenu prva slova urezivao, tu i tamo kućice, jedna cesta i sto puta, i sto tisuća lijepih uspomena…
I dovoljno da poletiš u vedro nebo, da kiša prestane, sunce se pojavi, mirisi te opiju, a u glavi ti samo jedna jedina misao: Život je prekrasan, Bože, hvala ti na njemu, na najljepšem daru!
www.tomislavnews.com/J.P.Š./ Foto: Nikolina E.
