Na e-mail našeg portala stiglo je jutros još jedno pismo iz tuđine, ali žensko, nježno, od jedne mlade Duvanjke…
Čitam ovih dana kako je glavna tema iseljavanje iz našega grada u inozemstvo, najčešće u Njemačku, pa sam poželjela i ja nešto napisati na tu temu. Prošla je godina kako sam ovdje, u Njemačkoj…
PIŠE : Ruža Šapina/ www.tomislavnews.com
Mislila sam da ću biti sretna kad sam stigla ovdje u veliku državu, a mali grad. Bila sam umorna od svog mjesta, od ljudi. Ovo mi je bila prilika za novi početak i bolji život. Sada, nakon godinu dana, mogu samo reci da ni jedan euro koji ovdje zaradim ne može zamijeniti moje Duvno, moj dom, miris pite koju mater napravi kad se vraćam kući, moj stalni kafić , moje prijatelje…moje, sve moje! Nije ovdje uvijek loše, nisu ljudi loši, ali mentalitet je drugačiji. Koliko god sam mislila da se samo kod nas ogovara i gleda tko što misli, vjerujte ovdje je i gore.
Mi smo navikli da nemamo mnogo i zato smo postali bolje osobe. Najviše mi je dom nedostajao za Božić , jer nije isto, ovdje čak i blagdane slave drukčije. Navikla sam na naše običaje i nostalgija za domovinom jednostavno ne prolazi. Znam da mnogo od vas misle kako se ovdje živi savršeno, jer sam i ja tako mislila dok sam bila u svom rodnom Tomislavgradu, u svom Duvnu. Vjerujte mi i nije baš tako! Otišla sam s roditeljima, s bratom i sestrom, jer sam morala kao i mnogi iz našega grada što su otišli za “boljim životom”. A to koliko mi fale moje prijateljice, izlasci s njima, spremanje za večernji izlazak, rodbina, skriveni kutovi grada moga, poznate ulice koje su me, dok sam tamo živjela živcirale, moj mačak, moja kuća ispod gaja u kojoj sam provela najljepše trenutke, e to znam, to u srcu osjećam svake minute, sata, dana, samo ja. Samo ja znam koliko sam puta i koliko suza zbog njih prolila.
Sad živim za blagdan, za praznik, za godišnji kako bi bar na pet dana otišla u svoje Duvno. Cijenite svoj dom, prijatelje, obitelji… Jer moj dom u mom voljenom gradu ne može zamijeniti ovaj stan , a ni moje srce nikad ovdje neće pripadati, jer ono pripada mom rodnom kraju, mom Tomislavgradu, mom zavičaju!
Uzalud sve, Duvno moje volim te, doći ću, čekaj me!!!
