U našoj maloj bečkoj sobi, u pozlaćenom okviru stoji novinski isječak od 25. prosinca 1993. godine: “Prošla Badnja noć na uskopaljskom bojištu prošla je neočekivano mirno, bez ispaljenog metka. Razlog ovome zatišju, nakon žestokih borbi, nismo uspjeli saznati”.
Dok ovog toplog rujanskog vikenda svog malenog Željka u parku bečkog predgrađa učim prvim koračićima, još uvijek mislim da sanjam, da je to dugi i duboki san iz kojega se ne želim probuditi. No, to što se meni dogodilo ipak je stvarnost, stvarnost na koju me podsjeti plač mog sinčića kad ga, još uvijek nesvjesna svega i često neoprezna, ne uspijem sačuvati od pada. Kada vam ispričam što sam proživjela u posljednje dvije godine, možda će nestati moj strah od stvarnosti, strah da sve ovo sanjam.
Rođena sam u staroj muslimanskoj obitelji u Gornjem Vakufu, ili Uskoplju, kako kaže moj Marko. (Bože, činim li grijeh ako još uvijek nisam posve sigurna da je živ, a pogotovo da je moj!). Djetinjstvo i mladost provela sam kao i druga vakufska djeca: škola, kuća, ulica, prijatelji, riječju – bez većih briga i opterećenja. U Sarajevu sam završila srednju medicinsku školu. Za školskih praznika redovito sam dolazila u rodno mjesto i dane provodila sa starim prijateljima.
“Govorim ti za tvoje dobro, Asja, fini su oni i pošteni mladići, ali brak je nešto drugo, mnogo ozbiljnije nego što ti sada možeš shvatiti. Vidiš i sama, tvoj otac i ja smo iste vjere, a imamo stotine problema i svađa, i sama si ih vidjela. Jesi li razmišljala o tome što bi bilo da smo različite vjere, drukčije odgojeni, pa još u ovim vremenima? Kako bi tada izgledao naš život? Sigurno nisi o tome razmislila, jer tebi je još vjetar u glavi, vjeruješ da se cijeli svijet okreće oko tebe. Spusti se na zemlju dok nije kasno i okani se Marka”, rekla mi je majka jednog jutra, nakon što me noć prije nije dočekala, jer sam svoj prvi radni dan medicinske sestre u našoj ambulanti proslavljala s prijateljima, i to u Markovu kafiću.
Nisam više mogla, iako sam to zbog roditelja željela, skrivati svoju vezu s njim. Oboje smo sad bili odrasli, radili smo, bili svoji ljudi, kako se to kod nas kaže. Ni Markovi roditelji nisu bili oduševljeni njegovim izborom, ali su se nadali da je veza sa mnom samo prolazna avantura njihova jedinca. Marko i ja bili smo susjedi, samo nas je glavna gradska ulica dijelila. Naši roditelji bili su prijatelji, posjećivali su se, pomagali jedni drugima u nevolji. Pa ipak, ni jedni ni drugi nisu odobravali vezu. U početku su mislili da je to prijateljstvo, što možda i jest bilo, ali sada…
Bilo je to početkom 1991. godine. Marko i ja smo bili zaokupljeni jedno drugim, mladi i zaljubljeni, te smo rijetko govorili o politici. Zajedničke smo prijatelje izbjegavali, jer bili smo dovoljni sami sebi. Bezbrižnost u kojoj smo živjeli nije dugo potrajala. Rat je došao i na naš prag. Marko je već obukao vojničku odoru i išao na obuku. U tada već rijetkim zajedničkim trenucima razgovarali smo samo o ratu, o neizvjesnosti, o tome što će biti s nama. Ni u jednom trenutku, ni jednom riječju, nismo posumnjali u svoju ljubav i zajednički život, u zajedničku obranu naših domova, našega grada.
Tako je i bilo! Ja sam odmah pristupila Sanitetskom stožeru i stalno bila na bojištu, najčešće, s Markovom postrojbom. Ništa mi nije bilo teško, iako sam noćima bila budna. Na svaki poziv s prvih crta prva sam trčala, uvijek u strahu da je ranjen Marko ili netko od njegovih suboraca, naših prijatelja. Dopust nisam željela koristiti, pa je i Marko najčešće ostajao sa mnom. Bilo je strašno, bilo je i užasnih trenutaka, bilo je teško, ali poneseni svojom ljubavlju, srećom, zajedničkom obranom našega grada Marko i ja s lakoćom smo sve podnosili.
U dugim, ali rijetkim mirnim noćima voljeli smo se onako kako samo mladi i zaljubljeni čine – kao da nam je to zadnja zajednička noć. Odlučili smo se i vjenčati, za Uskrs 1993. Obećali su nam dugi dopust za medeni mjesec. Možda i ne bismo u tim ratnim danima planirali vjenčanje da ja nisam ostala u drugom stanju. Niti smo se čuvali, niti smo planirali dijete. Roditelji nisu ništa znali, a naši suborci i prijatelji su pretpostavljali, jer osjetilo se na meni. Kada sam bila sigurna da sam trudna, iskoristila sam prvi sljedeći dopust i pošla kući reći roditeljima da ću se uskoro vjenčati. Marko je ostao na bojištu.
Dok sam se približavala gradu, osjetila sam neki čudan miris, ili je to bio samo predosjećaj zla. Dvojila sam: ući u grad ili se vratiti na bojište, Marku u zagrljaj, gdje se ničega nisam plašila. U gradu se pucalo na sve strane. Jedva sam došla do kuće i uletjela u nju, bolje reći u podrum, gdje je bilo sklonište.
“Asja, kćeri!”, vrisnula je majka kroz plač i čvrsto me zagrlila.
“Što se to događa, dijete moje?”, tiho je upitao otac, a oči su mu se počele magliti suzama. Uplašila sam se i zbunila! Zašto me to pitaju i što se događa? Misle li na to što se sa mnom događa ili na nešto drugo? Ako misle na mene, čemu tolika žalost, zašto izbezumljeni pogledi, pa mogli su očekivati da ću se udati za Marka. Umorna, sjela sam pored majke, zagrlila je želeći im sve polako ispričati. No, nisam uspjela. Granate su padale oko naše kuće, od detonacija se ništa nije čulo. Tek mi sada ništa nije bilo jasno, jer kada sam napuštala bojište, srpska vojska nije napadala, bili su se primirili.
“To Hrvati, to ustaše, to tvoji prijatelji, to onaj tvoj i njegovi ruše naše kuće!”, bjesnio je stric.
“Nemoj, Muhamede, tako, pogledaj preko ulice, i naši ruše hrvatske kuće! Vidio si da je netko snajperom ubio Juru pred njegovom kućom, a pred našim očima. Kome je mladić bio kriv!”, u pola glasa progovori moj otac. Puklo mi je pred očima, misli su se razbistrile. Dakle, ovdje se tuku muslimani i katolici, ovdje u gradu su već dvije vojske, “naši” i “njihovi”, a dijeli ih samo glavna ulica. Počela sam drhtati. Čija sam ja? Gdje je Marko? Što će biti s njim, sa mnom, s nama, s našim djetetom, koga upitati? Nikoga! Košmar je nastao u mojim mislima, nisam bila spremna za ovaj rat, na ovakve nevolje. Pogled moj je odlutao kroz prozor, na drugu, poznatu, a sada pustu ulicu. Ružan san ili stvarnost? Kuća Markovih roditelja i njegov kafić bili su ruševina. Nije više bilo ni “našega” prozora kroz koji smo godinama Marko i ja bez riječi razgovarali, pričali cijele priče, dogovarali sastanke, slali poljupce…
Bila sam izvan ovog svijeta, u podrumu među ljudima koji su u strahu psovali, govorili ružne riječi za naše susjede, a sve to uz grmljavinu tenkova i česte pucnjeve koji su se izmjenjivali sad na jednoj sad na drugoj strani ulice. Ne znam koliko je vremena prošlo, jesam li cijelo vrijeme bila budna ili sam spavala, ali sam osjetila kad je sunce izišlo. Ono bi uvijek najprije obasjalo prozor sobe u kojoj je Marko spavao. Jutros je zateklo samo hrpu stakla i crnu rupu. Dok sam još razmišljala što učiniti, kamo danas krenuti, došla su dvojica liječnika muslimana i dva vojnika na čijim su uniformama bili ljiljani.
“Asja, zaboravi Marka, zaboravi HVO, zaboravi Hrvate! Ideš s nama, treba pomoći našim ljudima. Mi i oni nismo više na istoj strani! A momaka ima i bez Marka!”, strogo, zapovjednički govorio je doktor Asim, koji je do jučer bio sa mnom u zajedničkoj sanitetskoj službi. Riječi su te bile oštre, kao nož probadale su mi srce! Otvarala sam usta, ali ni glasa nisam mogla ispustiti. Zanijemjela sam, ali sam pošla s njima na drugo brdo, na drugo bojište, tamo gdje nije bilo Marka.
“On je na suprotnoj strani, tamo gdje mi gađamo, moli se Allahu za njegovu dušu”, govorio mi je novi zapovjednik, moj i Markov prijatelj. Ne daj, Bože, nikome da razumije moje patnje u tih sedam mjeseci, da dođe u iskušenje istodobno moliti Boga za milost, za Markov život, za naše dijete, i proklinjati i sebe i Marka i našu sudbinu. Poslije tih osjećaja, bijesa, gušila bih se u suzama. Ponos mi nije dopuštao ridati i kukati, pa sam tiho i u samoći jecala. Noću sam se šuljala do “njihovih” položaja, jer dijelilo nas je nekih petstotinjak metara. Osluškivala sam svaki zvuk koji je odonud dolazio. Nekad bi se čula pjesma, nekad galama ili glasan smijeh, ali Markov glas nisam čula. Prepoznala bih ga, sigurno! Nekoliko puta sam pokušala neopazice pobjeći preko “ničijeg terena”, potpuno svjesna opasnosti, ali bi me uvijek netko od “naših” primijetio. Pazili su na mene, na moje kretanje.
Ne znam opisati što sam osjećala kada sam shvatila da se moje dijete igra u mome trbuhu, koji se već dobrano primjećivao. Je li me obuzimala radost ili je to bila tuga, teško mi je reći, ali znam da sam željela da njegova igra potraje što dulje. Osluškivala sam pokrete u trbuhu, a kada me nitko nije čuo, na glas sam svome nerođenom djetetu pričala o sudbini koja je zadesila i mene i njega. Stalno sam pričala, kao da me razumije, i o tome koliko smo se ja i njegov otac voljeli…
Stigla je i jesen, hladna i kišovita, kakva zna biti samo u bosanskim planinama. Teško sam se kretala pa sam najviše vremena provodila u baraci bolje reći nekakvom bunkeru. Kući nisam htjela ići jer ne bih podnijela zajedljive poglede i roditeljske prijekore.
“Ženi je mjesto u kući, a ne s muškarcima u planini. Žensko je svako jednako, i eto što se tamo radi!”, kao da sam čula oca. Znam da bi majka samo plakala i očima pokušavala ublažiti očeve riječi. Snijeg je već zatrpao sve putove do grada. Borbe su i dalje bile svakodnevne, snažne. Oguglala sam na detonacije, na ranjene. Bližio se Božić, a “čim prođe Božić svaki dan možeš roditi”, govorio je Marko dok bismo računali kad bih trebala roditi. “Ne bi bilo dobro da rodiš na sam Božić, jer tada je ionako veselje, nitko ne bi primijetio da se ja posebno radujem. Želim da rođenje našega djeteta bude poseban, izuzetan događaj”, znao je reći Marko.
Kako se porod približavao, sve sam grozničavije razmišljala o tome što mi je činiti. I odlučila: moram biti tamo gdje je Marko! Ako poginem neka barem zna da sam ga do posljednjeg dana voljela, da sam pošla njemu u zagrljaj. Ništa me u toj odluci nije moglo pokolebati. Rekla sam to, drsko i zapovjednički, svima koji su tu večer bili u baraci.
“Nema sile, nema tog oružja koje će me zaustaviti kada pođem na drugu stranu, ili Marku ili u smrt, treći izlaz ne postoji!”, govorila sam svima, uključujući i zapovjednika. Ozbiljno su shvatili moje riječi, moju prijetnju, pa su me cijelu noć pokušali odgovoriti od nakane.
“I ako prijeđeš živa na ustašku stranu, tamo će te ubiti. Marko će te, ako je još živ, zadaviti svojim rukama! Znaš li koliko je njihovih poginulo u ovim borbama, a i naših. Na tebi će se osvetiti”, govorio je zapovjednik, ali su njegove riječi išle u prazno, jer ja sam bila nepokolebljiva. I tog su se dana vodile žestoke borbe između “naših” i “njihovih”. Bilo je ranjenih i poginulih.
“Znam da je večeras Badnja noć. Dvije posljednje Badnje večeri provela sam s Markom, hoću i ovu, makar mi bila zadnja!”, odgovarala sam na sva uvjeravanja da se ne upuštam u takvu avanturu.
“Možda, kako ti Asja kažeš, Bog večeras učini čudesa. Mi smo se dogovorili pomoći ti u tvojoj nakani, kad si tako odlučila. Sačekat ćemo noć”, rekoše vojnici uglas, uz zapovjednikovo odobrenje. Bližila se Badnja večer i moje strpljenje bilo je pri kraju. Strepnja se povećavala, a sumnja da će mi suborci pomoći bivala sve jačom. Noć je bila vedra, nebo obasuto tisućama zvijezda. Bližila se ponoć, a ja sam se dobro obukla i čekala što će se dogoditi.
“Ustaše, je li među vama Marko? Traži ga Asja, ne može roditi bez njega!”, kroz tihu i Badnju noć odjeknuo je glas zapovjednika, glas koji se mogao čuti i mnogo dalje od položaja HVO-a. Tajac, minutu, dvije, vječnost.
“Naći ćemo Marka, neka se javi Asja!”, stiže odgovor, a svaka riječ prolazila je cijelim mojim tijelom. Počela sam drhtati, od strepnje, od iščekivanja.
“Marko, ja sam, Asja! Volim te, Markoooo!”, vikala sam koliko me grlo nosilo, posljednjom snagom, kao utopljenik kada zove pomoć.
“Moji vojnici neće pucati, a vi, ako ste ljudi, doći ćete po Asju, jer ne može samo tako prići”, zavikao je zapovjednik.
“Asja, dolazim po tebe, budi spremna!”, čula sam Markov glas i osjetila blaženstvo u svome tijelu, čudesnu moć Badnje večeri. Od položaja HVO-a prema našim koračale su tri vojničke prilike, obasjane mjesečinom. Bili su na brisanom prostoru, žive mete koje se nisu skrivale, niti su pokušale trčati. Nitko nije pokušao pucati u njih. Nisam mogla izdržati. Pošla sam prema njima, Marku u susret, sigurna da ide prema meni. Zagrlili smo se na čistini, na brisanom prostoru. Dvojica Markovih prijatelja, zajedničkih nam prijatelja, ostavili su nas tako zagrljene, a oni su produžili do muslimanske barake. Pozdravili su se s “neprijateljima” vojnički. Kao pravi prosci donijeli su rakije, vina i cigareta, vratili se do nas, a onda smo svi četvero polako, jer ja zbog jakih bolova nisam mogla brzo ići, stigli do hrvatskih položaja.
Dočekali su nas ushićeno, kao da smo izveli najveći ratni podvig. Čestitke i poljupci, ali bez pucnjave. Osjećala sam trudove, neku slatku bol koja me prožimala, ali sam do jutra ostala s Markom i njegovim suborcima. Ujutro me je helikopter, uz Markovu pratnju, prevezao u splitsko rodilište. Božić sam provela rađajući, ali uz Marka bolove nisam osjećala. Drugi dan Božića rodila sam živo i zdravo muško dijete, teško 4,5 kg i dugo 53 cm, mog i Markova sina Željka.
Borbe u Vakufu između muslimanske i vojske HVO-a i dalje su se vodile, pa je Marko mene i sina odvezao svome stricu nedaleko od Beča. Ostao je s nama desetak dana, koje smo proveli neprestano gledajući u sina, još ne vjerujući da se dogodilo sve što smo prošli, a da se na koncu ipak sve sretno završilo.
U našem rodnom gradu više nema borbi, primirje je između muslimanske vojske i HVO-a. Marko je već pola godine s nama, radi kod strica u restoranu, a ja sam po cijeli dan s našim sinom. Uvečer nam se pridruži i Marko, pa je naša sreća potpuna. Još samo da mi i u svijest i u podsvijest uđe da je ovaj život koji živim stvarnost, da ne sanjam.
U našoj maloj bečkoj sobi, u pozlaćenom okviru stoji novinski isječak od 25. prosinca 1993. godine: “Prošla Badnja noć na uskopaljskom bojištu prošla je neočekivano mirno, bez ispaljenog metka. Razlog ovome zatišju, nakon žestokih borbi, nismo uspjeli saznati”.
www.tomislavnews.com/Iz romana “Zatišje”
