Evo i moje kratko pismo iz tuđine i to kao revolt na sve one koji su navikli da im se sve servira, a da oni prstom ne mrdnu!
PIŠE : M. Perić/www.tomislavnews.com
Revolt zbog onih koji nikad ništa nisu svojim rukama ili svojom pameću uradili, stvorili, beru pare iz ćaćina i didovog novčanika, a baba je svoju „crnogorsku“ penziju već davno prepisala na njih, ali istekao rok i babi i mirovini.
I sada kada nema ništa na gotovo, kada moraju sve sami uraditi, napraviti, stvoriti i kada moraju prebaciti rukav s jedne ruke na drugu (jer nije dovoljno zasukati rukave do lakata) žale, kukaju i jadikuju.
Spominju se svoga “ljubljenog” rodnog mjesta, jer, naravno, nije im lako živjeti u tuđini od vlastitoga rada. Sva sreća da ne ostadoh živjeti dolje, jer nikada ne bih saznala za što sam sve sposobna i koliko tereta mogu prihvatiti i nositi.
I da nisam ništa napravila, i da nisam ostvarila koliko jesam, nikad mi ne bi palo na pamet jadikovati i žaliti nad životom i sudbinom koju sam sama sebi odabrala.
I ima još jedna recitacija u kojoj se pronađem često:
“I sine
Ako se dogodi,
A dogodit će se
Da nestane svjetla
Ispred i iza tebe
Ne brini
Nastavi kuda si krenuo
I reci
Ne moraš ni svijetlit majku mu
Naći ću put u mraku
Sam
Eto”
Fino je bilo zamišljati kako se naši rastegnu i beru eure u Njemačkoj kao da su trešnje, ali ja, koja sam završila fakultet i nije bilo posla za mene u zavičaju, spoznala sam ovdje u tuđini, da moraš sam nositi svoje ljestve.
Meni ovaj život nije darovan, sama od njega napravih ovo što sada imam. Ne kunem nikoga što me unesreći, niti se klanjam bilo komu što me ‘učini čovikom’.
www.tomislavnews.com
