Gospodine,
pretpostavljam da si me
stvorio za borbu.
inače mi je ne bi darovao.
i tragam za snagom.
bježim od svih
jer se ni sa kim
ne mogu suočiti.
bježim i od sebe
jer si ne mogu
pogledati ni u oči.
daleko sam od onog
kakvog si me stvorio
da postanem.
opravdavam se slabostima.
kao da su jedino one krive
što ne vršim Tvoju volju.
a daleko je to od istine.
snagu trošim
na krivu borbu.
umjesto da se
borim za Tebe u meni,
borim se sam za sebe.
da sebe dobijem,
umjesto da Tebe steknem.
i sad stojim,
poput malog Davida,
pred svojim Golijatom.
praćku si mi dao
i kamen za mene pripremio.
svi okupljeni promatraju
kako će se završiti ovaj boj.
neki žele poraz,
drugi mole za pobjedu.
ja ne tražim
ni jedno
ni drugo.
pobjedom ne želim
pribaviti sebi ime
veće od darovanog,
a porazom ne želim
likovanje nad gubitnikom.
i to je moja slabost.
daj mi bistar pogled
da znam vidjeti
kamo usmjeriti hitac
da porazim samoga sebe;
da život svoj izgubim
kako bih stekao Tebe.
izgubit ću puno.
znam to.
ali,
radije bih sad
izgubio sve što imam
kako bih dobio
vječnost s Tobom.
zato Te molim:
daj mi milost
da porazim
Golijata u sebi –
sve ono što me priječi
da postanem što sličniji Tebi.
podari mi milost takve smrti
kako bi Ti mogao
živjeti u meni.
i kada hitac krene
prema meni;
kada kao mrtav padnem
slobodan od svega za Tebe,
nek ona praćka na podu
bude svjedočanstvo drugima
da sam Ti konačno dopustio
da pobijediš i mene
i svo zlo u meni.
ako je Tvoja volja.
