Jedva sam lijepu, visoku i zgodnu Dijanu, djevojku iz susjedstva nagovorio da izađe sa mnom na kavu u prvi kafić. Nevoljko, ali je pristala! Meni je bilo najvažnije da je pristala i da ću sjediti nasuprot njoj, barem da se nagledam te ljepote, tih prekrasnih crnih očiju iz kojih je uvijek isijavao neki poseban sjaj, žar.
Stigla je, zabacila svoju crnu valovitu kosu i sjela. Razgovor je tekao nekako nategnuto, kako nisam mogao ni pretpostaviti jer je ona na ulici uvijek bila vesela, razgovorljiva, a ovo je ipak bilo nešto drugo, tako sam razmišljao u sebi ja, nepopravljivi optimist, kojemu su djevojke same prilazile, opsjedale ga, ali eto – ja zapeo za Dijanu.
„Sredit ću ja nju, smekšat će se ona“, govorilo je ono nešto prkosno u meni, u čemu nisam oskudijevao. Ja sam govorio one lijepe udvaračke riječi, gledao je zavodnički, a ona je šutjela, šutjela…molio sam je da progovori, otvori svoja lijepa usta. I – otvorila ih je, progovorila itekako, bio je to rafal strasnih riječi:
„Da, mladi gospodine i dragi susjede, ja sam uistinu zaljubljena, ali ne u tebe! Izašla sam s tobom samo kako bih ti rekla da me pustiš na miru, da me ne pratiš, da me tako ne gledaš, jer kod mene nemaš šanse, žao mi je, ali…Ja ljubav ne mogu dijeliti, ona pripada samo jednom jedinom…“ počela je svoj monolog Dijana, prekrasna djevojka, moja susjeda, koju dugo obožavam, u koju sam zaljubljen i koja je pristala izaći sa mnom na javno mjesto, što je trebalo nešto značiti, barem za mene. I dok se znojim, dok gorim od silne želje za njom, zaluđen njezinom blizinom, ona užarena pogleda i poluotvorenih usta, usana punih neke čudne, meni nepoznate pohote, priča o ljubavi prema drugome. Hoću li to izdržati?
„Ta ljubav, dragi moj susjede traje već dvije godine, od kada sam punoljetna, obostrana je i strasna. Čudno mi je kako to već nisi primijetio?!Bez njega ne bih mogla živjeti. Volim ga od prvog susreta, bila je to ljubav na prvi pogled kojoj nisam mogla odoljeti. Ali, nisam ga mogla imati! Danima sam ga zaljubljeno gledala: prvo kradom, poskrivećki, a onda otvoreno i na kraju drsko!
Odlučila sam ga imati bez obzira na cijenu, na odricanje, na žrtvu. Satima sam zaljubljeno buljila u njegovu sliku, čitala i napamet naučila sve o njemu, znala sam kako diše i u svemu, baš u svemu mi je odgovarao. Udvarala sam mu izdaleka, šaptala nježne riječi, kovala planove za osvajanje, ali do njega nisam mogla doći.
U toj mojoj zaljubljenosti i ljubavnim jadima iznevjerila me i najbolja prijateljica. Njoj sam se ispovjedila, povjerila svoju ljubav i pokazala svog idola: njoj se također sviđao, ali nije bila ludo zaljubljena u njega kao ja. Pa ipak! Nije bila ni ljepša, ni zgodnija od mene, ali ona ga je prva dobila. Doduše, bila je bogatija od mene što je, nažalost, presudilo u toj ljubavi. Milovala ga je i tetošila, ljubila pred mojim očima, putovala s njim. Meni je dopuštala diviti mu se izdaleka, požudno gledam u njegove oči, ruke tijelo…Znam, prvo bih trebala završiti fakultet, zaposliti se, pa tek onda misliti na vječnu ljubav. Jer tako velika i slijepa ljubav, dok sam još mlada, može biti vrlo opasna, nesretna, govorili su i ponavljali moji roditelji, ali nisam ih slušala, srce ne zna za poslušnost. Molila sam ih da mi pomognu, olakšaju moju patnju ostvariti tu ljubav iz snova.
I popustili su – istina tek kad sam diplomirala! Bože, kako sam bila sretna! Ne zbog diplome nego zbog ostvarene ljubavi. Ključeve do srca moga voljenog darovali su mi roditelji. Ne, nisam ga preotela prijateljici, ne želim tuđe ljubavi. Pronašla sam sličnoga, a ipak ljepšeg od prijateljičinog- moj je bio plav, a ja sam ga s više ukusa uredila, dotjerala. Imao je još prodorniji, muževniji glas, od kojega me poduzimalo sladostrašće, uživala sam gledajući ga i slušajući njegovo mumljanje. Još kad bi počeo sijevati i namigivati onim prekrasnim krupnim očima, zavoditi me, rastapala sam se od miline.
U početku sam ga samo bojažljivo dodirivala, potop je dodir bivao sve čvršći, jači, dulji, a tada sam skupila hrabrosti stisnula se uz njega i ostala do kraja-moj je! Volim ga, a u ljubavi je sve dopušteno, ljubav ne zna za granice. Nježno sam otvorila vrata, sjela, raskomotila se, okrenula ključ, a zatim čvrsto, objema rukama, privila ga u zagrljaj, naslonila na grudi. Začula sam najljepšu glazbu, pjesmu. U početku lagano, a zatim sve brže i jače, krenuli smo u zajednički život. Volim ga i ne mogu bez njega, a tebi, dragi susjede, hvala što si saslušao moju ljubavnu ispovijest, želim da osjetiš isto takvu ljubav i hvala na kavi!“- završila je svoju uzbudljivu ljubavnu priču susjeda Dijana, moja djevojka iz snova, za kojom godinama patim i koju godinama pratim zaljubljenim pogledom, a tek sad sam shvatio da je moja ljubav beznadna.
Kažu da nadu nikada ne treba gubiti, a ja se nadam da će se moja Dijana otrijezniti na nekom iznenadnom zavoju, samo neka to triježnjenje bude bezbolno, da moja ljubav ostane na nogama, zdrava i neozlijeđena, za mene! Čekat ću je, Bože budi i njoj i nama u pomoći!
www.tomislavnews.com
