Godinu dana poslije bio sam siguran u sebe, bilo mi je dosta škole i obitelji. S 11 godina, mislio sam mogu živjeti sam, pobjegao sam od kuće u drugi grad, opljačkao jedan dućan, policija me uhvatila i zatvorila
“Dragi moji mladi, srdačno vas pozdravljam. Zovem se Goran Ćurković. Rođen sam u Splitu u jednoj katoličkoj obitelji gdje sam i živio. Danas živim u Međugorju. Ispričat ću vam svoju životnu priču koja se sastoji, kao i svako svjedočanstvo, iz dva dijela. Prvi dio – bez Boga i drugi dio – s Bogom. I vidjet ćete kako je ono što je za ljude nemoguće, za Boga moguće, Njemu je sve moguće. U mojoj obitelji nije bilo vjere. Nije se išlo u crkvu. A moj otac, težak čovjek, tjerao me je da idem u crkvu, posebice na vjeronauk. Kako nisu išli roditelji, što bih ja išao, pitao sam se. Glede obitelji, moram kazati, imao sam sestru koja je pala s petog kata i poginula kad je imala 4 godine. Brat je ostao već od prve godine gluhonijem od posljedica meningitisa, a majka je bila u depresiji zbog takve obiteljske situacije i utjehu je našla u alkoholu. Moj otac je bio pomorac i na brodu zarađivao kruh za nas. Ja sam bio više na ulici nego kući. Kad sam imao deset godina počeo sam pušiti cigarete i piti alkohol. Godinu dana poslije bio sam siguran u sebe, bilo mi je dosta škole i obitelji. S 11 godina, mislio sam mogu živjeti sam, pobjegao sam od kuće u drugi grad, opljačkao jedan dućan, policija me uhvatila i zatvorila. Zvali su tatu, a on me ostavio u policiji tri dana. Kad je došao u postaju toliko me je tukao da su me policajci morali braniti. Nakon tri dana otac je došao i odveo me iz postaje. Dobro me istukao. Nije znao sa mnom komunicirati. To mu je bio problem, nije među nama bilo dijaloga. Tukao me nakon toga svaki dan. I filmovi su mnogo utjecali, posebice američki akcijski, na to moje ponašanje. I imao sam idole, filmske glumce, koji su bili tetovirani, izrezani, koji su bili u zatvoru, pljačkali i ubijali, pili viski i pušili Marlboro… Oni su za mene bili sve, pa sam morao piti alkohol kako bih mogao u potpunosti oponašati te svoje idole. Kad sam imao 13 godina preminula mi je majka i tada sam upao u depresiju. Nisam joj nikad pokazao svoju ljubav, ali sam je volio. To me boljelo i htio sam se ubiti. Tim činom samoubojstva htio sam reći kako sam je volio. Godinu dana poslije, na godišnjicu majčine smrti, pucao sam si u glavu i taj metak još danas nosim u sebi. Pištolj sam posudio od prijatelja. Operacija nije uspjela, pričalo se, jer je metak ostao u glavi. Pao sam u još veću depresiju jer se nisam ubio. Otac se nakon osam mjeseci od majčine smrti ponovno oženio i zbog toga sam ga mrzio iz dna duše, mrzio sam brata jer je bio alkoholičar, a mrzio sam i tu novu ženu koja mi je trebala zamijeniti majku. Spavanje vani po tuđim garažama i kućama postala mi je normalna stvar.
Družio sam se sa starijima. Oni su mi ponudili marihuanu zbog koje sam završio u bolnici i liječnici su napisali kako imam epilepsiju. Jednoga dana probudio sam se u bolnici. Kad su spomenuli epilepsiju, stidio sam se i upao u još veću depresiju. Stariji prijatelji su me nagovarali da uzmem heroin. Ja sam već od alkohola i tableta obolio od epilepsije. Svakim danom sam padao sve više u depresiju i bio sam svjestan kako se neću izvući lako. Prešao sam, na nagovor starijih kolega, na heroin. U početku malo love, malo heroina. Ali onda sam počeo krasti auta, obijati stanove, krasti novčanike kako bih imao novac za heroin. Jednom sam ukrao od oca i novac i sve što sam mogao iz kuće te prodao. Otac je tada htio sa mnom razgovarati. A ja sam mu rekao – 20 godina nismo razgovarali, nećemo ni sada. Onda me on prijavio policiji. Došli su policajci u tri sata poslije ponoći, podmetnuli mi heroin, optužili me da sam diler i zatvorili. U zatvoru mi je bilo dobro. Saznao sam kako se još bolje nabavlja heroin i kako se droga miješa. No, kad sam izišao, morao sam na psihijatriju. Ali i tamo sam se opet snašao. Jedan prijatelj predložio je ocu da me zaposli. Radit će osam sati i neće praviti gluposti. No, nisam htio raditi. Tek kad su me natjerali, radio sam u tvrtki svoga oca gdje je bilo veliko skladište i s njegovim prijateljima. No, ubrzo sam ukrao i prodao pola poduzeća te su mi dali otkaz. Jednog dana od oca sam tražio novac. Nije mi dao, pa sam ga u naguravanju ubo nožem. Htio sam kupiti heroin. Nakon toga izbačen sam na ulicu na kojoj sam bio devet godina. I to vrijeme bio sam pravi klošar. Otac mi je poručio: – Kad budeš čovjek, ponovno ćemo te primiti u kuću. Na ulici sam si rezao ruke i pio vlastitu krv.
I onda su mi dali dijagnozu da imam shizofreniju. Poslali su me u umobolnicu. Tamo sam ukrao novac jednom pacijentu koji je ubio četvero ljudi. Kad sam izišao, pokušao sam se pridružiti vojnicima u Domovinskom ratu, ali su mi rekli kako sam kost i koža i nisu mi to dopustili. Vratili su me u umobolnicu i obukli mi luđačku košulju, čak me vezali. Mislio sam da će mi se osvetiti pacijent što sam mu ukrao novac, ali smo postali prijatelji. Na kraju, glavni liječnik mi je rekao: – Ako nešto slično uradim, neće me nikad više pustiti iz ludnice. Znao sam da se moram mijenjati. Došla je žena koja me spasila od svega. Izvadila mi je dokumente, odvela na autobusnu stanicu, platila kartu i rekla da idem u Međugorje. -Tamo se ukazuje Gospa i ona će ti pomoći. Najprije ideš u Zajednicu “Cenacolo”. Kad su me ondje vidjeli, odmah su me uzeli. Prvi mjesec imao sam krizu, ali od nje se ne umire. Rekli su mi da moram moliti tri krunice svaki dan. Ja to nisam mogao prihvatiti. Ali su mi rekli da u početku molim jednu, a druge dvije oni će moliti za mene. Sve sam prihvatio i počeo se mijenjati. Više sam se molio i nakon 11 mjeseci postao ljubomoran jer svakome dolazi netko iz obitelji, a meni nitko. Prošlo je deset godina, devet ulice i godina zajednice. Htio sam im napisati pismo, ali u zajednici nisu dali. Rekli su da se moram žrtvovati, ustajati u dva sata ujutro i klečati i moliti. Počeo sam se moliti kako su mi predložili. Jedno jutro me zovu kolege i kažu: – Došli su neki hodočasnici, idi javi im se. Kad sam došao na kapiju, vidio sam oca. Što ću sada. Bio mi je to najteži trenutak u životu. Od stida i krivnje. Ostao sam blokiran. Vidio je tata da mi je teško, zagrlio me i počeo plakati. Onda sam ja zagrlio njega i počeo plakati. Tako zagrljeni smo plakali cijeli dan. Nisam tražio oprost, iako me to mučilo. Ocu sam rekao da se on i njegova žena, ako hoće, mole za mene.
On je rekao: – Moj sine, to odavno radimo. Nakon 4 godine izišao sam iz zajednice. Razmišljao sam kako pronaći djevojku i ostati u Međugorju. I Gospa mi je tu pomogla. Pokojni fra Slavko Barbarić našao mi je posao. Najprije sam radio u međugorskom toaletu. Svaki dan. Imao sam novca i počeo sam ostavljati na stranu. Jednoga dana vidio sam jednu djevojku koja je ušla u toalet, a neka snažna toplina prošla je kroz moje tijelo. Znao sam da će biti moja. Počeo sam još više moliti. Tražio sam da promijenim posao i dobio od pokojnog fra Ivana Bradvice posao čistača dvorišta. Imao sam nedjelju slobodnu, a svaki drugi dan sam radio 8 sati. Kad sam došao do ove djevojke, koja je radila u pansionu, saznao sam da je Čehinja i mlađa 13 godina od mene. Rekao sam – to je ljubav moga života. Došla je u Međugorje na molitvu i da bude časna sestra, a ja bivši narkoman i lopov koji je promijenio svoj život i obratio se. Trčao sam za njom 9 mjeseci, ali me odbijala. Prala je posuđe u pansionu. Onda sam joj rekao da idem u Njemačku, da tamo imam djevojku. Ona je otišla na Križevac i molila se Bogu razmišljajući što učiniti.
Onda mi je dala rok od 15 mjeseci u kojem neće biti seksa ni poljubaca. I nakon 15 mjeseci i mog novog očitovanja o braku, ona je ponovno otišla na Križevac. Molila se i upoznala slovačkog svećenika koji je molio nad njom jer ga je srela kad je bila djevojčica i on joj kazao da će je pratiti na njezinu životnom putu. To je bio znak da se uda za mene i kaže mi sudbonosno “da”. Vjenčali smo se 3. lipnja 2000., a plodove ćete sada vidjeti. Goran je na kraju pokazao i plodove svog drugog dijela života – pojavio se na pozornici pred 50.000 mladih u Međugorju sa suprugom i petero djece i dobio veliki pljesak mladih nazočnih na Mladifestu.•
Večernji list/ Marijan Sivrić/TN
