U kulturnoj javnosti već je stvoren pojam ‘livanjskog likovnog kruga’ jer je riječ o desecima slikara i kipara, većinom školovanih
Kad je dobio premještaj iz Mostara u Livno, Silvije Strahimir Kranjčević imao je samo 21 godinu. U taj “zabiti” kraj morao je otići po kazni zbog slobodoumlja i hrvatovanja u mostarskoj Trgovačkoj školi, u kojoj je radio kao profesor.
Nije mu se dalo ići za učitelja u novu sredinu, otezao je odlazak, ali su ga silom ukrcali u vlak za Split. Odatle je, po snježnoj vijavici, stigao u Livno, gdje ga je primila stara livanjska obitelj Tadić. Bilo je to o Božiću 1886. Dvije godine poslije, kad je otišao na novu dužnost u novi grad, veliki pjesnik ovako je pisao Anti Tadiću, s kojim se sprijateljio za cijeli život: “Da žalujem za Livnom, to Ti je iskreno rečeno. Pozdravi mi sve svoje pa cijelo Livno, koje će mi uvijek u pameti biti.”
I danas će mnogi namjernici, poput Kranjčevića, doživjeti Livno kao provinciju. Nikakvo čudo, jer u tome gradu u jugozapadnoj BiH, u čijem se središtu bijeli spomenik hrvatskome kralju Tomislavu, vrijeme kao da sporije teče, a užurbani intenzivni život kao da ga zaobilazi.
Mladi su u tome gradu izgubili nadu čekajući da oživi zamrlo gospodarstvo pa za poslom odlaze u inozemstvo. Kao nekad njihovi djedovi. Tko bi i pomisliti mogao da je takav grad već odavno pravo kulturno žarište, da u njemu kulturni život jednostavno buja.
Ponajviše zahvaljujući Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica, gdje je upravo otvorena velika izložba “Susret triju generacija” na kojoj je predstavljeno stvaralaštvo čak 61 umjetnika podrijetlom iz šest općina današnje Hercegbosanske županije (u kojoj je Livno najveći grad). Svi su akademski obrazovani, veže ih pripadnost istom zavičaju, ali je većina razasuta po svijetu.
Međutim, vrlo je zanimljiv podatak da je na toj izložbi najviše Livnjaka: više od polovice. Kustosica Željka Markov, koja je mjesecima istraživala da bi postavila izložbu, ustanovila je da je Livno u proteklih stotinjak godina dalo najmanje 34 akademska umjetnika. Njihov je broj zasigurno veći, uvjerena je Željka, ali im je teško ući u trag jer žive i stvaraju negdje drugdje. Kad se tome broju dodaju likovnjaci amateri, a njih bi prema procjenama moglo biti i dvostruko više, Livno se pretvara u – slikarski grad fenomen. Rijetka su geografska područja koja su iznjedrila toliko umjetnika.
– Livno jest poseban grad po broju slikara – potvrđuje nam tezu svjetski poznati slikar i grafičar Ivica Šiško, Livnjak koji živi i radi u Zagrebu, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. – I hvala Bogu da je tako. Grad koji voli umjetnost ljepši je, bolji i plemenitiji. Zašto je u njemu toliko slikara?
Pa tu je stvarao Gabriel Jurkić, a njegovo je slikarstvo imalo takav utjecaj da su svi željeli slikati pejzaže kao on. I svi su slikali. S njegovim dolaskom čak su i fratri počeli slikati. I ja sam slikao. Trebale su mi tri godine da se riješim, kako je moja profesorica govorila, tog slatkiša iz Livna. Mnogima je slikanje bilo hobi, netko je taj hobi pretvorio u struku, netko u malo bolji hobi, ali svi su slikali.
No Šiško upozorava kako u Livnu nije razvijeno samo slikarstvo.
– Jeste li ikad razmišljali koliko dolje ima liječnika, koliko sveučilišnih profesora, književnika, glazbenika – postavlja retoričko pitanje i nastavlja: – Osim Jurkića, važno je spomenuti da je na kulturni razvoj grada utjecao i pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, koji je doduše u njemu kratko boravio, ali je ostavio dubok trag. I nikako se ne smije zaboraviti livanjsku obitelj Kaić, koja je bila univerzalna u svemu, koja je pokretala i kulturni i gospodarski život grada.
Neiscrpan motiv
Što je potaknulo eksploziju umjetničke populacije u Livnu, upitali smo i umjetnicu Željku Markov, koja je kao kustosica zaposlena u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica. Osim nadahnuća u uzorima, ona smatra da poriv za likovnošću potiče i ljepota krajolika, ali i da je posrijedi urođeni senzibilitet ugrađen u genetički kod koji se u maloj sredini lako širio pa je lakše vidljiv.
– Izložba “Susret triju generacija” neosporno potvrđuje da je talent naslijeđen jer su neki umjetnici mlađih generacija potomci svojih umjetničkih predaka iz prethodnih generacija – kaže Željka i napominje da se ovom livanjskom pojavom zasad nitko studioznije nije bavio
Ipak, čini se da je ona, pripremajući spomenutu izložbu, stekla prilično dobar uvid u stvaralaštvo livanjskih akademskih slikara i kipara. Većina je otišla i svojim radom pridonosila nekoj novoj sredini. Uz Jurkića, izdvaja braću Šeremet, Ivu i Luku.
– Nažalost, Luka Šeremet otišao je prerano da bismo mogli uvidjeti sve domete njegova talenta – objašnjava kustosica i nastavlja: – Opus Vlade Marjanovića, nažalost, izgubljen je i nikad potpuno sagledan. Grga Marjanović, vrstan animalist, svoj doprinos dao je goranskom kraju u Delnicama. Odlaskom iz svog zavičaja mnogi su livanjski umjetnici srednje generacije u novim sredinama ostvarili bogate umjetničke karijere.
Ivica Šiško, Vatroslav Kuliš, Jakov Brdar, Jozo Vrdoljak, Nikola Džaja, Ivica Propadalo, Josip Konta imaju kontinuitet koji može biti mjerilo uspjeha s obzirom na konkurenciju i sve veću umjetničku produkciju. Iz mlađe generacije izdvajaju se Neven Bilić, Mirna Kutleša i mladi bračni par Cvetković, Andrijana i Svetislav.
Jedan od onih koji nije otišao iz svoga grada akademski je slikar Ivica Vlašić, koji je rođen u Varešu, ali u Livnu živi i radi već više od pola stoljeća. Vrlo je aktivan u različitim društvima likovnih umjetnika, no za našu priču najvažniji je podatak da je otvorio privatnu galeriju pri kojoj vodi tečaj crtanja i slikanja. Kroz njegovu školu prošlo je 150 polaznika te ga s pravom možemo ubrojiti među one koji su pridonijeli popularizaciji likovnosti u Livnu. No svjestan je toga da je njegova škola samo kamenčić u mozaiku livanjskog fenomena.
– Ovaj je kraj slikarski plodonosan i zbog konfiguracije prostora koji je pejzažnog karaktera, što je umjetnicima vrlo zanimljivo. Zato ne čudi to što su livanjski slikari većinom pejzažisti – obrazlaže Vlašić i nastavlja: – Zbog nadmorske visine, nebesko je plavetnilo u ovom kraju vrlo specifično, posebna je i igra svjetla i sjena, vidljivost krajolika gotovo je beskonačna, tu je veliko kraško polje koje kao jednu horizontalu obrubljuju visoke planine kao vertikale. Livno je grad s tri rijeke i tri jezera, sa zanimljivom florom i faunom, koji se mijenjaju kroz godišnja doba i postaju neiscrpan motiv za slikare.
Posebno treba istaknuti snježne zime koje svojom ljepotom potpuno izmijene krajolik, ali i divlje konje koji su zanimljivi i slikarima, i fotografima, i turistima, i ljubiteljima životinja.
Premda livanjskom kraju ne manjka ni književnika, književni povjesničar i sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prof. dr. Vinko Brešić, inače rođeni Livnjak, slaže se da je likovni identitet Livna kudikamo snažniji od njegova književnog identiteta. – U kulturnoj javnosti već je stvoren pojam “livanjskoga likovnog kruga”, jer je riječ o desecima slikara i kipara, među kojima je većina školovanih. Ilustracija je to svakako neobične činjenice da je jedan neveliki i po svemu rubni grad pravi rasadnik likovnih umjetnika – kaže Brešić, koji smatra da bi taj fenomen trebalo oblikovati kao novu važnu oznaku livanjskog identiteta.
– Teško mi je predvidjeti hoće li to zaživjeti i kao novi livanjski brend, poput npr. livanjskog sira, no nije mi teško pretpostaviti da livanjski likovni krug počiva na nečemu jedinstvenome – ističe Brešić i upozorava na “pomalo poražavajuću činjenicu da u Livnu uspijevaju samo oni koji ga napuste”.
– Čini mi se – zaključuje Brešić – da bi iza tih podataka moglo stajati ono što bitno pogađa sami karakter livanjskog slikarstva, a na analitičarima je da to jednoga dana i ustanove. Dotad rado pristajem na argumentaciju suvremenoga livanjskog pjesnika Rapka Ormana, koji kaže da iza svega stoji “livanjsko nebo koje voli da se slika”.
Slikarski turizam
Ima li zapravo izgleda da livanjski slikari, kao što predlaže profesor Brešić, postanu brend poput nadaleko poznatog livanjskog sira? Jesu li gradske vlasti svjesne kakav marketinški i turistički adut drže u rukama?
– Da, postoje realni preduvjeti da se od livanjskog slikarstva napravi brend i da se onda taj brend intenzivnije promovira u svim dijelovima svijeta gdje žive Livnjaci – slaže se kustosica Markov, ali smatra da bi prije svega trebalo provesti kvalitetno istraživanje i potom se pozvati na rezultate tog istraživanja.
I Ivici Vlašiću sviđa se ideja slikarskog turizma, ali kaže kako za njezino ostvarenje u gradskom budžetu trenutačno nema novca. Žalosno je, kaže, što svi to prepoznaju, a grad još nije našao ni adekvatan prostor za izložbe.
Najkritičniji je u tom pogledu Ivica Šiško, koji podsjeća kako su on i Božo Biškupić, bivši hrvatski ministar kulture koji je ovih dana postao počasni građanin Livna, pokušavali osnovati galeriju, ali nisu uspjeli jer općina još uvijek nema sluha za umjetnost.
– Ona ne čini ništa da od slikara napravi brend – oštar je Šiško. – Dobro je što postoji galerija Gabriela Jurkića, kroz koju prođe velik broj ljudi, ali bilo bi još bolje kad bi postojala jedna zbirna, zavičajna galerija, u kojoj ne moraju biti samo djela Livnjaka. Nadam se da će se i to jednom ostvariti, da se prikaže taj slikarski fenomen.
Takva galerija dobro bi došla i livanjskim umjetnicima amaterima premda mnogi od njih slikaju i oblikuju materijale daleko od očiju javnosti. Željka Markov zna da je njih 35 izlagalo jedanput ili više puta, a ostali stvaraju potajno, za svoju dušu, i samo najuža obitelj i prijatelji znaju za njihov hobi. Tko su uopće oni i kakva je kvaliteta njihova stvaralaštva?
– Velik broj slikara amatera radi povremeno, ali neki su vrlo aktivni – kaže Ivica Vlašić. – Nepravedno bi bilo spominjati imena, no kad bih izdvajao samo talente iz svoje škole slikanja, izdvojio bih njih više od 20 koji mogu graditi slikarsku karijeru. Među njima su liječnici, medicinske sestre, profesori, studenti, redovnice i brojne druge profesije.
Večernji list/ Žarko Ivković/TN
