Moja majka je dobila Alzheimera i sigurna sam da je toj bolesti pridonijela velika usamljenost u Kanadi
Poštovani čitatelji Moje Hrvatske,
U posljednjih nekoliko članaka savjetovala sam vam da, ako ikako možete, ne odlazite iz domovine.
Kako često posjećujem Hrvatsku znam da je situacija teška. Čovjek mora jesti, živjeti, brinuti se za djecu i starost.
Nemojte misliti kako mi, koji dolazimo samo u posjet, to ne vidimo.
Shvaćamo i da ste očajni jer godine prolaze. No, mi smo već prošli trnoviti put i želimo vam ukazati na neke dijelove života o kojima možda niste ni razmišljali.
Ako želite otići u neku stranu zemlju zaustavite se nakratko i pogledajte ljude oko sebe: majku, oca, baku, djeda, rodbinu, prijatelje, poznanike…
Došli smo u Kanadu prije 46 godina s malom djecom. Naša kći, koja je tada imala 15 mjeseci, dugo je plakala.
Nije nam znala reći da joj nedostaje dom u kojem je živjela od svog rođenja do dana kad smo je odveli u nepoznato. Ništa ju nije moglo utješiti.
Problem je bio i u jeziku. Kažu da ga djeca brzo nauče, možda. Ako su mala, sve to nekako prođe, no u zrelijim godinama slijede teški dani.
Pogledajte svoje roditelje. Ako odete u svijet, njihovo srce bit će slomljeno, vjerujte mi!
Kroz sve to su prošli moji majka i otac, kao i roditelji mnogih naših prijatelja u Kanadi. Ta tuga za djecom je ogromna!
Znate li onu pjesmu “Maslina je neobrana”?
To su ostavljeni roditelji po otocima, selima i gradovima, čija djeca rade negdje daleko kako bi živjela bolje nego u domovini.
A put za Hrvatsku je skup! Obitelji s dvoje djece samo za zrakoplovne karte potrebno je šest tisuća kanadskih dolara, a gdje su ostali troškovi. To je glavni razlog zašto mnogi godinama ne dolaze kući.
Sretniji roditelji posjećuju svoju djecu. Netko treba čuvati unučad, dok oni rade.
Svaka strana zemlja teška je za život starijih ljudi, baš kao i za malu djecu. Ne znaju jezik i tako postaju strahovito usamljeni.
Često razmišljam o svojoj majci, inače učiteljici koja je redovito dolazila u Kanadu, ali nikad nije naučila engleski. Zbog toga su joj bila uskraćena mala zadovoljstva iz Hrvatske, poput radija, televizije i novina.
Dragi čitatelji, mi nismo imali novca za hrvatske novine. Mogli smo joj platiti put, ali sve drugo je bilo škrto.
Roditelji mog supruga su živjeli u takozvanoj “maloj Hrvatskoj”, kompleksu zgrada s podosta naših ljudi. Tamo su mogli razgovarati na svom jeziku, u protivnom bi bili odsječeni od svakog kontakta jer djeca rade, unuci su u školi, svi se vraćaju kući navečer i nitko kasnije ne izlazi.
Stoga i ne čudi što mnogi starci, koji su došli za svojom djecom, obole.
Moja majka je dobila Alzheimera i sigurna sam da je toj bolesti pridonijela velika usamljenost u Kanadi.
Ovdje se nikog ne pita koliko zarađuje ili koliko je platio kuću. Ne posuđujete brašno, šećer, jaja…
Kad sretnete nekog ujutro obvezno će vas pitati kako ste, no ta osoba ne očekuje ništa drugo nego da uzvratite istim pitanjem. Nju zaista ne zanima ništa o vama, to je samo formalnost i cijeli razgovor.
Izazovno je živjeti u takvim sredinama. Mlađi se još nekako naviknu, ali starijima je zaista teško.
Malo razmislite o tome što sve čeka vaše roditelje i obitelj ako odlučite otići iz domovine.
Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!
Piše: Valentina Krčamar /Moja Hravstka, VL/TN
