Kažu ljudi ako se ne možeš naći niti u jednoj priči onda je vrijeme da napišeš svoju. Ovo je priča o mom rodnom malom selu u općini Tomislavgrad.
Dok se polako primiče jesen i završava ljetna sezona, srce vuče rodnom kraju. Treba obići svoje selo malo i sve te drage ljude koji moje djetinjstvo učiniše sretnim. Volim ja moju zlatnu Dalmaciju, sinje more i visoko Biokovo, ali srce uvijek jače zakuca kad vidim Zavelim, Tušnicu i Kamešnicu…drago mi Buško jezero. Upravo tu između tri planine rodi me moja majka u Mijakovu Polju zaselak Ćalušići. Bože moj miline kad se popnem iznad sela, pa mi sunce umije lice jutarnjim zrakama rađajući se iznad Zavelima i poželi mi dobro jutro, a iza Mosora utone u san i kaže mi laka noć. Imam osjećaj kao da mi je cijeli svijet na dlanu. Šetam tako sama, a sjećanja naviru…
I gledaš i osluškuješ i sve misliš sad će netko izviriti, progovoriti, zagalamiti…Ali nigdje nikog na vidiku?! Ljudi odavno odseliše zaboraviše svoje malo rodno selo, svoje njive i ograde. Zaboraviše da je svaka ograda imala svoje ime: Vlaka, Smajin dolac, Liskovac, Ravni dolac, Pasika…
Uronih u sjećanja : čujem zvuk kose dok moja majka kosi travu i u jednoj od tih ograda vidim sebe kako kupim sijeno, udišem miris pokošene trave, slušam cvrčke dok stvaraju zvučnu melodiju. Šetam tako praznim selom i u mislima sam opet mala djevojčica s plavim pletenicama, sjedim ispod kestena starog 100 godina kojeg zasadi moj did Ante i slušam razgovor starih susjeda, a sve su imale nadimke po selima iz kojih su došle: tako je bila Mamuša, Svibuša, Vitopera, Pasička, Vidovuša… Vodim krave u pašu preko Drvenika sa susjedom Slavom i čujem kako pjevamo gange: „Kad pogledam na sve četri strane Ćalušići najmiliji nane, oj…!“
Onda me iz sjećanja na trenutak trgne hladni vjetar sa Čvrsnice i vrati u toplu kuhinju zimskih večeri dok vani pada snijeg, a vatra pucketa u šporetu, dok moja baba Pasička priča priče kao da knjigu čita. “Ajde baba pričaj nam kako je bilo kad si ti bila mlada?“ I onda bi potekla priča dugo u noć, tiha i lagana kao potočić, a ja bij naćulila uši. Nisam se usudila niti disati da mi ne bi što promaklo.
” E moj sinko, kad sam ti ja bila mlada u Duvno se išlo na noge. Ispekli bi ušćipke stavili u zovnicu, pa krenili uvečer i ujutro osvanili na pazaru. Išla sam ti ja pješke i priko Vran planine bratu šumaru na Blidinje. I kupila travu u Buškom blatu i ovce čuvala. A kad sam kopala kumpire u našoj Vlaci bilo je po kilo u jednom kumpiru. Dođe čovik i eto odnese ga u Njemačku, a za nj sam dobila kilo kave, jerbo kave je ima samo onaj ko je radio u Njemačkoj, a čuvala se na dnu škrinje. I svatovi moji su bili na konjima, nije ti bili auta ko danas.”
U tom trenutku začuje se buka auta i vrati me u stvarnost. Sjedim na pragu rodne kuće, prilazi mi prijatelj Bože i glasno viče: “Aj skuvaj kavu, imaš li ladne pive”? “
„Imam Boža, sve je u autu treba, iznijeti, kuću otključati, vatru potpaliti… jer nema više ni majke da čeka na kućnim vratima.
“Neka si došla“, kaž Bože „e, valja obać svoje selo” I dok polako moje seli malo tone u san pusto i prazno, ja se opet sjetim svoje susjede i gange iz djetinjstva: “I kad zadnju zapale mi svijeću, rodno selo zaboravit neću”.
Sjedam u auto, suze same teku i vraćam se u Dalmaciju, duše napojene nekom krijepošću.
www.tomislavnews.com /Tekst i foto : Kristina Tadić