Sve su Drine ovog svijeta krive, nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti, ali nikada ne smijemo prestati uspravljati ih, tako nekako napisa Ivo Andrić
Vrijeme nepregledno teče i ponire u sanjivu dolinu ovozemaljskog života. Koliko se toga može promijeniti u jednom kratkom vremenskog razdoblju, sam čovjek nije ni svjestan. Pogotovo u stoljeću u kojem tehnologija i materijalizam žustro napadaju i ono malo duše što je ostalo u društvu.
Srušeno je pola Sirije, tisuće izbjeglica prešlo je preko Europe, propala je jedna vlast na parlamentarnoj razini u Hrvatskoj, a dogovorena druga, općinski izbori u BiH prošli su zanimljivije nego novi nastavak serije Krv nije voda, a ovdašnje prostore napustilo je nekoliko zanimljivih osoba. I nekoliko tisuća mladih ljudi. Sve se to dogodilo u zadnjih pola godine.
Šutio sam iz dva razloga: prvi je taj da mi je ‘krepo’ laptop, a drugi da je ovaj svijet otišao u nekom jako čudnom pravcu, pa nisam znao kako bi ga uopće pogledao, a kamoli pisao nešto o njemu. Laptop sam popravio, a neke odgovore donekle pronašao.
Što se tiče političke scene u mom pogledu ništa se nije promijenilo. I dalje imam tek pojedince s kojima mogu razgovarati, a u općenitom pogledu debelo cenzuriram sve političke emisije i programe. Na narodnom hrvatskom ova definicija bi zvučala – prebacim kanal. Ne mogu više slušati riječi kojima ne znam značenje, ne mogu pratiti ministre koji se mijenjaju k’o prognoza za listopad, niti pratiti stranke koje se nazivaju strankama.
U mojoj voljenoj (napomena: i mojoj i voljenoj je nešto između istine i ironije, gledano politički) BiH ništa novo. Čorba koja se kuha od daytonskih podruma 1995. je uzavrela i polako kipi izvan lonca. Ništa novo s obzirom da su svi svjesni da je privremenom rješenju došao kraj i kad tad će doći do ili novog oružanog sukoba (ne daj Bože nikome, dosta je krvi i mrtvih) ili nove raspodjele. Rekao je A. P. u emisiji Kursadžije – vaj,vaj,vaj, državu mi daj! Kako će se podijeliti tri posvađana brata iste zemlje, ali raznih korijena, pitanje je sad?
U Hrvatskoj ništa novo. Svi putovi se rade preko nekih mostova. Prvi je pao poput onoga na Neretvi, očekivano, a ovaj drugi pokazuje neke dobre stvari. No, poznajući prošlost, neka malo… Razbistrit će se mutne vode, pa ćemo vidjeti tko, što i kako. Ali pojavili su se neki fini likovi, koji se čine puno bolji nego ove lutke. Ili si igrač ili igračka. Nema između!
A ratovi uzimaju svoj danak: moji vršnjaci svakodnevno ginu na ulicama Alepa. Ali dok nam nije pred očima imamo mi važnijih stvari od toga. Recimo, tko je bio s kim na kavi i rastaju li se Brad i Angelina.
Čitao sam Andrića zadnjih mjeseci. Otud i naziv – vrijeme kameleona. Najveći kameleon je vaš, naš, njihov, moj Ivan zvano Ivo. Kameleoni su svaki dan oko nas i mijenjaju boje kako im je volja. I smiju nam se u lice.
A moje Posušje i dalje stoji ispod Radovanja.Tužno, raseljeno, usamljeno, ali opet ponosno i časno. Ni Zagreb nije nešto bolji i on mi se čini nekako drugačiji ove jeseni. Kuda ide ovaj svijet nemam, ali ono, blage veze. Neka nama nas, normalno-ludih koji se svaki dan srećemo, a da se ne poznajemo.
Puno je pitanja, a malo odgovora. A kameleoni iskaču oko nas, prikriveni maskom u kojoj ih želimo vidjeti ili žele da ih vidimo! Ne znaju da mi vidimo i kroz masku. A svijet ide cestom, jako krivudavom. Bojim se da se ne prevrne! Jer od prvog do zadnjeg ćemo popadati ako se prevrne autobus zvani život!
Posušje.net/ Tomislavnews.com/Nikola Vranjković
