Kada bismo mogli prenijeti na papir sva ta lijepa osjećanja dok smo „putovali“ kroz ovu zanimljivu knjigu, prikaz bi bio mnogo dulji, pa smo uživanje čitanja zadržali za sebe, a kratki sadržaj dijelimo s čitateljima, uz toplu preporuku pročitati svakako!
Ako vam slučajno, ili namjerno, recimo kao lijep dar za predstojeće blagdane, u ruke stigne knjiga „Ponosna pustinja“, širokobriješke novinarke i spisateljice Mile Stanković, sigurni smo da ju nećete prestati čitati dok ne dođete do kraja, jer se knjiga čita, i gleda, u jednom dahu.
Naime, jednomjesečno putovanje ove novinarke i dvojice njezinih prijatelja u Iran u namjeri snimiti film i fotografije iz ove zanimljive i njima do tada malo poznate zemlje, urodio je i neobičnim putopisom naslovljenim „Ponosna pustinja“.
Ova knjiga zaista zaslužuje književnu vrstu – putopisni roman. Mnogi su književni teoretičari i književnici pisali o putopisnim romanima, a kao primjer navodimo Milivoja Solara koji piše: “Među takvim književno-znanstvenim vrstama od posebne je važnosti također putopis. S jedne strane, on može predstavljati doprinos geografiji ili etnografiji, dok, s druge strane, predstavlja osobitu književnu vrstu u kojoj je putovanje i opis proputovanih predjela ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu onom što putopisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojemu je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova“, a upravo se „Ponosna pustinja“, ne samo približila nego i jest, po navedenom opisu, pravi putopisni roman.
Naime, osim vrlo plastičnih i do tančina opisanih područja, gradova, mjesta, mikro lokacija… koja je Mila sa svojom ekipom posjetila, u knjizi su opisana i sva doživljavanja, pa i „horor“ zbivanja koja se događaju autorici. Horor je pod navodnicima jer se teško unijeti u autoričine osjećaje straha kad biva izložena u vrijeme putovanja neobičnoj pratnji, prisluškivanju u hotelskim sobama, nenadani noćni upadi nepoznatih ljudi, policije, bezrazložno premještanje iz sobe u sobu u noćnim satima, neobični zvukovi u hotelskoj sobi…
Dok čitamo ovu zanimljivu knjigu sva ta događanja, opisano vrlo zanimljivo, doimaju se kao pravi mali kriminalistički, špijunski roman, uz istodobno vrlo lijepo opisane sve ljepote i znamenistosti Irana, njegovih povijesnih gradova, muzeja, brojnih (neočekivano!) zelenih parkova, cvijetnjaka u pustinji…
Živopisno su u knjizi opisani i domovi Iranaca, njihova gostoljubivost, susretljivost, njihov način života često nepoznat Europljanima, način spravljanja jela, bogata gastronomska ponuda, neobična pića.
Što sve jedna žena treba raditi i što je sve autorica trebala uraditi e da bi stekla povjerenje domaćina, te da bi mogla ući i snimiti ono što ju je zanimalo i što je željela, to je vrlo zanimljivo i do u detalje opisala Mila Stanković i što je pravi užitak čitati, jer je opisano tako živopisnim stilom da , dok čitate knjigu, imate osjećaj da ste dio ekipe, da koračate uz Milu i svako malo želite joj pomoći ponijeti kufer, tešku torbu, pričuvati joj kameru dok popravlja posebnu maramu, pokrivalo na glavi bez kojega ne možete hodati „Ponosnom pustinjom“.
Nije ovo klasično predstavljanje jedne knjige koja oduševljava zanimljivošću i stilom, neobičnim opisom događanja na ovom putovanju također (romanom), sadržajem, a o opisu puta, putovanju, putopisu da ne govorimo. Ovo su samo prvi dojmovi nakon pročitane knjige. Pa ako se spremate na daleki put, u stranu zemlju, sa zadatkom ili na odmor, svakako pročitajte putopisni roman „Ponosna pustinja“, u kojemu će te, sigurna sam, uživati, ali i dobiti dragocijene upute.
Ako se nešto može zamjeriti ovoj knjizi koja je pravo osvježenje u hercegovačkoj ( bosansko-hercegovačkoj književnosti, jer ovo jest književnost!) književnosti su kvalitetom loše fotografije, znajući da je Mila Stanković vrsna fotografkinja i zaljubljena u fotografiranje. Jer su u knjizi opisi mnogo bolji od mutnih fotografija, a što je, vjerujemo, samo do tiskare gdje je knjiga tiskana.
Jer je fantastične Miline fotografije iz putopisa po Iranu objavio i još uvijek National Geographic i zaista su impresive, ali u prvom redu zanimljive, a neke od njih i ekskluzivne!
Da biste se uvjerili i zanimljive i stilski vrlo „istesane“ zapise iz putopisnog romana „Ponosna pustinja“, donosimo jedan kratki ulomak, a vjerujemo da ćete uskoro potražiti ovu knjigu u Mile ili u hercegovačkim knjižarama, pročitati je i dati drugima da pročitaju.
Ili je, u ove predblagdanske dane, kupiti i pokloniti dragim prijateljima, kao iznimno lijep i vrijedan dar!
„Jako mi se svidjelo što Iranci imaju samo jednu ženu. U biti, mislim, sigurna sam, da čovjek istinski može voljeti samo jednu osobu u životu. I da svatko ima osobu koja je baš za njega. Problem je u tome što postoje mnogi koji ne prepoznaju pravu ljubav i ne vežu se za nju. Oni su napravili pogrešku, a, iz te pogreške zna se izroditi i problem, i vežući se za drugu osobu nerijetko dođe i do preljuba. Toga u Iranu nema. Ako i ima o tome se ništa ne zna. Oni se žene samo jednom. Tako sam shvatila. I, ako je tomu tako, ne sumnjam da istinski vole. Supružnici se toliko cijene i poštuju, to se dalo zaključiti ‘na prvu’.
Na Hafezov grob nisu dolazili samo zaljubljeni. Dolazili su i samci, usamljeni, bilo je i djece s roditeljima. To mjesto posjećivali su svi kojima se pružila prigoda.
Nakon što smo snimili na terasi zanimljivih prizora, najviše mladih koji se kunu na vječnu ljubav, krenuli smo u zgradu gdje je izložbeni prostor, sajam rukotvorina. Najviše sam se zadržala i snimala u dijelu gdje su se radili bakrorezi. Jako su me dojmili vješti majstori, umjetnici s batom u ruci koji su vješto izrađivali tradicijske motive na velikim komadima bakarnih ploča.
Kad sam izišla iz sajamskoga prostora, mlada Iranka s knjigom u ruci još je sjedila na istome mjestu, na stubi ispred ulaza u knjižnicu. Kao da je vrijeme stalo. S njezinom tugom, koja se ne može skriti, miješao se i prevladavao je njezin ‘spontani’ ponos. Tako sam to vidjela i osjetila. Ostala je sjediti na istome mjestu i kad smo mi napuštali kompleks Hafezovoga mauzoleja.
Tu smo završili naporan, ali ugodan radni dan. Vidjela sam ono o čemu sam ranije samo mogla sanjati, prije svega Perzepolis…“
www.tomislavnews.com / Ljuba Đikić/ Foto: Mila Stanković
