Kad bi barem bio ptica, da raširim svoja krila,
prema toj cesti nosila bi me neka jaka, magična sila.
DALEKO JE CESTA
Daleko je cesta koja me vodi u nešto lijepo,
drugima nerazumljivo, da ne kažem slijepo.
Svi odlaze. Ovdje ostajemo samo nas dva,
moj kolega iz susjednog mjesta i to je priča sva.
Prolazi još jedna zima preko stare kuće i njenog praga,
sve teže to podnosim, ponestaje mi snaga.
I bojim se da moje srca uistinu ne sazna,
da sve ovo nije neka teška, odviše sumorna kazna.
Nema plave ograde, nema kave u ulici jednosmjernoj,
ma ne zovi me, ni ne piši, jednostavno nemoj.
Pusti neka prođe, neka ode skupa s tišinom,
sklopi oči, svaki uzdisaj srca potopi sa vinom.
Kad bi barem bio ptica, da raširim svoja krila,
prema toj cesti nosila bi me neka jaka, magična sila.
Ovako, samo imam prijatelja koji kao ja ne može poć’,
s kojim ću ispred crkve stajati točno u ponoć.
Autor : Nikola Vranjković
www.tomislavnews.com/ na fotografiji : Posušje
