Jozo ode kud zavazda gre se. Ad confessionem onome kome je bio vjeran cijeloga života, kojim se uznosio i zanosio i u snagu vjere umotavao kao najdragocjeniji dar koji je došao baš od njega – Boga Svemogućeg…
Kao vuk je trpio, stisnutih zuba grizao je svoju sudbinu, a smiješak je do kraja zadržao za svoju porodicu i prijatelje. Kad sam ga prije nekoliko mjeseci, na promociji moje knjige u Tomislavgradu, upitao kako je, on je na trenutak zašutio ne skidajući pogled s moga lica i rekao : “Dobro sam, kume, ipak dobro. Kako je derano i nije tako krvavo”. Znali smo obojica da je stvarnost potpuno drugačija. Ni ovoga puta nije dao muci da svojom gorčinom potare nadu koja je i te noći iskrila iz njegovih očiju. To je bio onaj Jozo kojeg sam poznavao, čovjek i umjetnik nade koja je ko zna otkada kormilarila njegovim čestim putovanjima u snoviđenje. U ono stanje koje je slično Heraklitovom svjetlu koje čovjek pali “kad mu se ugasi vid” i tačka u kojoj se do jedinstva sjedinjuju i susreću živo i neživo, nesvjesno i svjesno i po čijim rubovima titraju početak i svršetak u zatvoranom krugu. U takvom prividnom kaosu otvaraju se mnoge zaključane kapije različitih tajni. Ko ih, budan u svom snu, uspije otkriti i protumačiti već je na putevima umjetnosti. Jozo je bio ponajbolji čitač tih tajnovitih znakova.
Da ništa nije naše, znao je to Jozo. Zato je nesebično dijelio ono što se dalo dijeliti, a najviše pažnju svojoj obitelji, prijateljima, kolegama, učenicima pa, čak, i slučajnim poznanicima. (Pričao mi je, prije nekoliko godina, jedan crnogorski pisac dok sam boravio u Petnjici na književnoj večeri, kako mu je Jozo kao urednik “Oslobođenja” na nesebičan način pomogao da kao suradnik bude angažiran u tadašnjem renomiranom listu, a da mu za to nikada nije tražio protuuslugu.)
Kao i mnoge druge slične njemu i Jozu je spašavala religija umjetnosti u kojoj je najčešće nalazio svoj mir. Pošto se ne možemo vjenčati sa srećom, svako od nas, bez izuzetka, mora tragati za njenim zrncima. On ih je nalazio, ponajprije u svojim novinskim napisima, pa onda u pričama, slikama i skulpturama. Njega više nema, ali ono što je ostavio iza sebe kao intelektualac i pisac osiguralo mu je život. Samo rijetki umiru da bi živjeli. Jozo se svojim djelom sačuvao od zaborava. A strah od zaborava u svijesti svakoga od nas je razarajući.
Hodio sam mnogim zemljama, ali nigdje nisam doživio tako potpuni mir kao na prostorima Duvanjskog polja. Mir obasjan zavičajnom svjetlošću zasjenjuje sve ostale ljepote. Nebo je tu kao odraz savršena ideje, a polje miriše na ljudsku dušu. Zato se mi Duvnjaci tako lahko prepoznajemo svuda po svijetu. Da Jozo nije ništa napisao od onoga što ga svrstava u red priznatih hrvatskih pisaca, bio bi prepoznat po mirisu duvanjske duše.
Njega više nećemo susretati na ovim našim životnim stazama jer je on otišao tamo gdje je “zavitarno i lipo” i gdje idu duše dobrih ljudi. Ali će ostati tragovi njegovih stopa na duvanjskoj zemlji, onoj istoj o kojoj je tako lijepo i s neviđenom ljubavlju znao govoriti i pisati.
Ako pisanje predstavlja plemstvo duha, onda se Jozo, već odavno, svrstao u plemiće. Očajnički se sukobljavao sa vremenom jer je znao da je vrijeme mrtvo ukoliko mu se ne ubrizga “krv svjedoka”. On je svjedočio potpuno i cijelim svojim bićem. Lingvisti vjerovatno ne griješe kad kažu da jezik kojim pisac piše određuje njegovu viziju svijeta. U Jozinom slučaju to se potpuno obistinjuje. “Dumanski jezik” fra Ivana Ančića Dumljanina sasvim je odredio ekspresivnu potku Jozinog jezičnog izraza. I ne samo njegovu.
Kad mi je nedavno poslao rukopis svoje nove knjige “Ljudi i tice” želeći čuti i moje mišljenje, napisao je:
“Dragi kume, pišem Ti ponovo, tek koji redak i šaljem nekoliko mojih pričica, samo da imaš uvid u ono što pišem… no bit će vremena, ako Bog da, pa ćemo se čuti i vidjeti.”
Čuli se jesmo još nekoliko puta, ali, nažalost, vidjeli nismo.
Jer, Jozo je otišao onamo kud se zavazda gre…
www.tomislavnews.com/ Abid Jarić
P.S.
Drago Uredništvo Tomislavnews.com,
dirnula me vijest o smrti Joze Mašića, moga prijatelja, kuma i kolege.
Najviše što sam mogao učiniti je da napišem In memoriam. Nadam se da ćete imati razumijevanja i ustupiti mi prostor na vašem cijenjenom portalu, napisao je profesor Jarić u poruci.
