Dođe mi ponekad da zapišem svoje misli, stavim ih na papir i konačno maknem iz glave. I krenem pisati, pa brisati, pa ponovim postupak i tako unedogled…
Ne pronalazim riječi kojima bih započela rečenicu, ali nije do mene, jednostavno sve mora biti komplicirano.
Zapravo, mi sami kompliciramo svoj život kako bi nam bilo zabavnije. Ma, ne! Mi mislimo kako nam je zabavnije ako kompliciramo svoj život. Čudna smo mi neka sorta, zar ne? Kad je vani sunčano, mi bi da malo pada kiša. Kad smo okruženi gomilom ljudi, mi bi malo mira od sviju. Kako uopće možemo biti sretni kad smo vječito nezadovoljni trenutačnom situacijom?
PIŠE : ANTONIJA ADŽIĆ/ www.tomislavnews.com
Velika je istina da zaista počinjemo cijeniti nekoga tek kada više nije kraj nas i nešto tek kada to izgubimo Iako se tješimo kako uvijek cijenimo sve i svakoga u dubini duše znamo kako lažemo sami sebe.
Dok putujemo kroz život upoznajemo različite suputnike. S jednima dijelimo isti put, s drugima se raziđemo na prvom raskrižju, a u treću skupinu spadaju ljudi koji su nas postavili na samom startu. Zamisli, stavili smo ih tek na treće mjesto, kao neke slučajne suputnike, kao da im je to bila dužnost. Onda, kad razmislimo, ipak ih vratimo na prvo mjesto. Tamo gdje pripadaju, oduvijek i zauvijek! Roditelji su to. Jedni i jedini koje imamo. Oni koji nas bezuvjetno vole. Oni koji nam podižu krila kad zaboravimo letjeti. Oni kojima smo mi na prvom mjestu, oduvijek i zauvijek.
Znaš i sam da možeš imati mnogo braće i sestara, mnogo rodbine i prijatelja, a poznanika još više, ali samo je jedan tata i jedna je mama.
Ponekad zaboravimo da je tome tako, znamo to i ti i ja.
Kad nam, kao djetetu, ne ispune svaki hir mijenjali bi ih za bilo koje druge roditelje. Kad nam, kao tinejdžerima, uvode red u kreativni nered naše sobe i život općenito, najradije bi ih lansirali na Mars. Kad nam, već odraslima, ‘sole pamet’ pričama kako su oni naših godina radili tako i tako, razmišljali o tome i tome – poklonimo im blago teleći pogled. Jer, koga briga kako ste vi, mi ćemo ionako po svom.
A onda, baš kad pomislimo da smo i sami sebe uvjerili u to, surova realnost nam pljune posred čela.
Kao da bi uopće neki drugi tata davao bolje savjete od tvog tate. Neka druga mama sigurno ne bi znala spremiti tvoje omiljeno jelo onako kako to radi tvoja mama.
Ma kao da bi zagrljaj tih, nekih drugih roditelja, uopće bio konkurencija sigurnoj luci koju pruža zagrljaj samo tvog tate i tvoje mame.
Uhvatiš tako samu sebe kako bi , ipak, radije da su zauvijek negdje tu, kraj tebe. Poželiš da te grije toplina njihove blizine, a znaš da se moraš zadovoljiti samo telefonskim razgovorom. Udaljenost ne pita, a vrijeme leti, u trenu će se njihova koža naborati i godine će im se poznavati na licu. I doći će vrijeme kad ćeš ti njih držati za ruke da im olakšaš korake. I doći će trenutak kad ćeš priznati sama sebi da ih zapravo nikad ne bi ni zamijenila za druge.
Dotad, zahvali Bogu što su dio tvog života, mnogi više nemaju tu sreću.
www.tomislavnews.com/ Foto: ilustracija
