Prošlo je godina dana od kako je izgrađen župni dvor u Prisoju. Nebo je bilo vedro, ali na južnoj strani nekako se mračilo kao nikada do tada. Sunce je užeglo kamenjar na Privali. Ljudi su radili uz često pristojkivanje, zamoreni od žege.
Nekako, padao je i veliki blagdan Petrov-dan, baš kada će. grabovački župnik doći u Prisoje i na njihovu groblju govoriti misu, pa Prisojane spopade još veća tuga, jer nemaju svoje crkve ni svog župnika. Pa ipak, najsvečanije se obuče sve i staro i mlado i otiđe na obližnje groblje, k svetoj misi. Došao je i fra Rafo Dugonjić, koji se suviše postarao i bio sav bijel i pogrbljen. Prisojani su ga jako voljeli, pa su sve nade polagali u njega i čvrsto vjerovali, da će samo njegovim zagovorom moći ostvariti svoju staru želju. Bila je gdina 1914. Fra Rafo je završio misu i zaputio se na ručak ka Ikanu, a pratilo ga je veće društvo starijih ljudi Prisojana. Kod Ikana ručalo se dobro. Tri šilježeta ispečena su na ražnju, a bilo je i vina i rakije, te se tako ručak protegao sve do četiri sata popodne. Upravo se Fra Rafo opraštao sa svojim seljacima iz Prisoja, kad li stiže jedan seljak iz Duvna, noseći čudne i nevjerojatne glase. Pukla bomba u Sarajevu. Ubila careva nasljednika i car zove sve pod oružje. Nije trebalo puno vremena ta je vijest doprla i u zadnju seljačku kolibu. To bijaše ujedno i posljednji posjet fra Rafe Dugonjića. U istinu, malo je dana iza toga prošlo, a selo je opustjelo.
Mladi ljudi otiđoše u soldaciju. Bijeli župni dvor počeo je siviti, a na Buško-blato kao i nad sve ostale krajeve nadvila se crna tuga i nesreća, nesreća rata.
___ ___ ___
Nema, brate, više ni lova kao što je bilo. U ovim godinama jedva da vidiš zeca a kamo li srnu, — govorio je Jure Gogušić, poznati prisojski lovac svome društvu jednog ranog jutra, promatrajući ravno Buško-blato s jedno visoke stijene na planini Tušnici. — Eto, vidite braćo, za ovih nekoliko ratnih godina i tri poratne nestalo šume, sve nam ogoljeno, sve opustjelo i nevolja ne samo da je poharala seljačke domove, već i planine. A i samo jezero preko zime više nije bogato. Nestalo je velikih jata divljih gusaka i pataka a prošle zime ja ne vidjeh baš ni jednog labuda. Narod je već i zaboravio ribu prirediti po starom običaju, jer je prosto nema. — Ah, biti će. opet svega, ako Bog da! — javi se strahovito širok i jak čovjek Bozo Ivančić, koga je sam Bog sačuvao na svim mogućim frontovima Prvog svjetskog rata. Vratio se kući sa širim plećima, nego li što je otišao i pripovijeda se, da je mogao nositi dvjesta oka. — Nego slušaj ti, Gogušiću, reci ti meni, šta bi od naše župe? Eno, Grabovčani nam prisvojiše i ispaše dolje, u polju, pa naš će se župni dvor prije razrušiti, izgleda, nego li što će biti naseljen. Kako umri Ikan, kanda s njim umri i naša briga za našu župu. Ja čujem, da je u Grabovicu došao novi mladi župnik fra Klemo Dokić. On voli lov — kažu — pa ne bi bilo zgoreg, da ga ovamo jednom pozovemo i tako usput se s njime porazgovorimo. Gogušiću nije trebalo puno, i on još iduće nedjelje posjeti mladog grabovačkog župnika fra Klemu, pokaza mu svoju dvocijevku i usput mu odnese nekoliko jarebica, koje je baš tog jutra ulovio. Otac fra Klemo mlad i stasit Hercegovac, žestok, sa bijelim pramenom kose iznad desnog uha, odavao je odlučnog i čvrstog čovjeka. Gogušić mu nije trebao puno pripovijedati i on objeručke prihvati poziv za zajednički lov. Što smisliše to i izvršiše. Nedjelju dana kasnije prije no što je i zora zarudjela, uputili su se Kamešnici sa povećim društvom, među kojima bijahu Božo Ivančić i Račvo Ljubičić. Nakon završenog lova pozva ih sve fra Klemo u Grabovicu, te zajedno ručaše i tu se zametnu razgovor. — Ma Oče, fra Klemo, bi li ti nama znao štogod reći, je li išta ostalo zapisano od pok. Rafe Dugonjića, da i mi Prisojani imamo pravo na svoju župu i da nam je to sam provincijal obećao prije desetak godina, kad je razgledao nas župni dvor? — odpoče prvi Jure Gogušić.
— Je, je Jure! Sve je to meni poznato i u župnim knjigama imade puno tragova o tome, a pok. fra Rafo je posebno zapisao, da su sva njegova nastojanja ostala uzaludna u pogledu izgradnje župnog dvora u Grabovici, jer Grabovčani kao da ne žele zasukati rukave. Zato je. tražio, da se Prisojanima mora dati priznanje i tamo župu osnovati. No, osim toga, ja ću ti, brate, reći živu istinu. Ja nemam nade da će Prisojani dobiti uskoro svoju župu, jer u provinciji danas ima malo fratara. I njih je rat strahovito prorijedio, a mlađi naraštaj baš koncem rata ubi strašna španjolska bolest. Nego, vi opet sa svoje strane pukrenite to pitanje, a ja sam pripravan učiniti sve i vaš pravedan zahtjev zagovarati — Tako im je govorio fra Klemo.
Nakon toga društvo se raziđe, a u Prisoju nastojanjem Jure Gogušića ponovno oživi želja Prisojana za samostalnom župom, a pogotovo onda., kad zametnuše parnicu sa Grabovčanima u pogledu ispaše.
Prolazili su dani i mjeseci, ali od nadležnih crkvenih vlasti baš ni odgovora. Otac fra Klemo dobar lovac sprijateljio se sa Prisojanima naveliko, pogotovo sa Jurom Gogušićem, pa je zapeo svim snagama, da se preseli u Prisoje. U svojim nedjeljnim propovijedima uporno je apelirao na Grabovčane, da moraju konačno uvidjeti, da se župni dvor mora urediti, a i crkvu treba preuređivati, treba pokazati malo više volje i za gradnju vlastite škole.. Nu, Grabovčani nesložni nisu se mogli nagoditi, što i kako da započnu. Ovakovo držanje Grabovčana, inače dobrih vjernika i dobrih junaka, konačno dozlogrdi i ocu fra Klemi. Osobito ga ljutio nehaj njegovih predpostavljenih pse odluči na nešto, što nije u skladu sa lijepim redom, ali kad drugog izlaza nema, onda — govorio je sam sebi, mora se i tome pribjeći.
Jednog lijepog dana susretne se fra Klemo s Jurom Gogušiće.m u lovu ispod Zavelim planine. Tom zgodom započnu ovaj razgovor: ,
Pa baš ništa od naše župe fra Klemo — reče Jure Gogušić.
A šta ja mogu, brate — odgovori fra Klemo.
E, oče, ako ovako potraje, mi ćemo izvršiti grdan naum —nastavi Jure.
Izvršite sve što hoćete, samo nemojte počiniti grijeha prema Gospodinu Bogu Svemogućem i nemojte doći u sukob sa zakonom, jer znaš Jure, vlast je vlast. Kad koga ščepa, teško da ga pušta, — odgovori kroz smijeh fra Klemo
Lako ćemo mi za sve to, — reče Jure — samo oče Fra Klemo, da tebi krivo ne bude.
Nu, deder već jednom reci, šta ste to smislili? Znatiželjno ga ponuka otac Klemo.
A šta, evo ti kratko i jasno. Nas Prisojana ima 320 numera. Imamo sazidan dvor za župnika. Dajemo smoka crkvi dva puta više nego li Grabovčani, a brate vidiš, sad je nevolja zavladala, obuća skuplja negoli ikada prije, nadnica također skupa, dangubit
se ne može, i mi više ne možemo k crkvi u Grabovicu. Kad ti ne bi imao ništa protiv, ja bi jednog dana sa Račvom i Božom Ivančićem došao pred tvoj stan u Grabovicu, pa pokupiti crkveno ruho i tebe, a Grabovčani kako znadu.
Ah. brate, to je suviše opasno — prasnu kod toga u grohotan smijeh fra Klemo. — Pa to vi mislite oteti i fratra i crkveno ruho?
E, kad ne će da nas kroz toliko godina shvate i ne će da nam molbi izađu u Susret, mi nemamo drugog izlaza, već ovako, — reče Jure Gogušić i primiče se bliže fra Klemi, pa mu tiho reče: Oče, reci, bi li ti bilo krivo ili pravo.
Fra Klemo se ozbiljno zamisli i nakon duge šutnje reče:
— Moram dobro promisliti i ako uvidim da je pravo, ja ću već javit.
Te godine kao da je sam Bog sipao i dan i noć blagoslov na Buško-blato, osobito na Prisoje i njegove podvornice. Ono malo muškaraca što je preživjelo svjetski rat, pripovijedalo je, da nikad tako nije rodilo. I sa tugom u srcu spominjali su pok. Ikana Kvrgića, jer je on kod ovakovih rodnih godina znao svašta pripovijeti. A onda, mladima su predbacivali, da su kukavice, jer da je živ pok. Čolo i Stojan, svakako bi oni već do sada imali ne samo župnika već i veliku crkvu. To podjarivanje osobito je boljelo
Juru Gogušića i njegove dobre drugove Bozu Ivančica i Račvu Ljubičića, jer u to vrijeme oni su bili vodeće glave u selu. Gogušić je s nestrpljenjem očekivao odgovor fra Klemin i naravno o svom planu nije nikome ništa govorio, dok ne bude nešto imao za reći. Obavljale su se zadnje vršidbe, hambari punili i bogata zimnica pripremala. Vrijeme je bilo lijepo, da nije moglo biti ljepše. Svaka kuća svoju dovršanicu zalila je rakijom i vinom, koliko je god tko htio. U tim danima izbi u Prisoje pred kuću Gogušića fra Klemin dijak, noseći mu pismo. Naravno da se Gogušić jako obradovao. Brzo je otvorio pismo i počeo čitati:
“Dragi Jure! Bio sam u Mostaru i kod nadležnih crkvenih vlasti tražio ponovno, da se osnuje župa u Prisoju. Predložio sam, ako nikako, a ono da se župa iz Grabovice preseli u Prisoje. Nu, moje starješine sve su to uzele olako. Mene je to jako zapeklo. Neka Bog oprosti, i odluči se na tvoj prijedlog. Naravno, ti ćeš šutjeti kao zaliven i nitko ne smije ništa znali. Pripazi, da sve prirediš, kako se Grabovčani ne bi dosjetili, jer, ne daj Bože, moglo bi doći do kavge, a onda i do krvi, a što sve skupa nije milo Gospodinu Bogu Svemogućem. Sada, izaberi dan, bolje reći crnu noć, a ja ću sve prireditida navalimo Račvi na pleća, pa ćemo uvečer omrknuti u Grabovici, a osvanuti u Prisoju. Jesi li me razumio? Dakle, prekosutra u subotu na noć mislim, da bi bilo najzgodnije tako, da bi već u nedjelju mogao govoriti misu u Prisoju. Neka Bog blagoslovi tebe, tvoju družinu i tvoj podhvat!
otac fra Klemo Dokić.”
www.tomislavnews.com / Izvor: http://hrvatskonebo.com/Foto: Prisoje.net: stare fotografije Prisoja
