Kako napisati priču koju više ne pričam jer više nikoga ne zanima? Principi ljudskih prava i socijalne pravde su fundamentalni za socijalni rad. U svakom semestru petogodišnjeg studija najmanje jedan profesor ili jedna profesorica su nam to podvlačili. To, izgleda, ne vrijedi u praksi.
Mjesto: SBK
Autorica: Anonimno
Kad sam završila trogodišnji studij socijalnog rada (bachelor degree) silno sam željela raditi. 2012. godine sam se javila u jedan Centar za socijalni rad u Srednjobosanskom kantonu jer je djelatnica istog trebala na porodiljni dopust. Direktor je rekao da neće biti raspisan natječaj i da ja sa zvanjem bachelora ne mogu tu raditi. Ipak, u nedostatku kadra zvao me da radim. Imala sam Ugovor o radu na određeno radno vrijeme. 3 mjeseca. Taj su mi ugovor produžili još dva puta i ja sam ukupno radila na tom radnom mjestu 9 mjeseci.
Nisam pretenciozna, ali sam u tom poslu jako dobra. Za tih 9 mjeseci napravila sam mnogo i ukazala na stvari za koje tada nisam znala da ne smijem. Postala sam smetnja. Djelatnica koja je bila na dopustu se vratila i ja sam prestala raditi. Nakon par mjeseci, zajedno sa još jednim kolegom bachelorom, počela sam raditi u svojstvu volontera. Direktor je od samog početka potencirao kolegu. On je muškarac, on će se snaći na terenu, on će voziti, on se može zaštiti od korisnika/ca sklonih nasilju. Ja sam i dalje radila punom parom, ispravljala krive Drine, pronalazila rješenja gdje ih nitko nije tražio i davala svoj maksimum. Bila sam socijalna radnica.
U Centru za socijalni rad gdje se novac za jednokratnu novčanu pomoć dijeli prema nacionalnim ključu – a ne prema relevantnijim kriterijima, gdje se nasilnici šalju kući – a žrtve izoliraju, gdje se djeca ne sklanjaju s ulice jer imaju „genetsku predispoziciju“ da ne uspiju u životu, gdje se Konvencija o pravima djeteta ne primjenjuje, gdje se pod starateljstvo stavljaju osobe kojima nije oduzeta poslovna sposobnost, gdje se suglasnosti za maloljetničke brakove dijele šakom i kapom – a mjere upozorenja i nadzora nikad, u Centru gdje korisnici/ce direktora traže po lokalnim ugostiteljskim objektima jer je rijetko na radnom mjestu i gdje direktor svoje djelatnice oslovljava sa „mala“; nije dobrodošla socijalna radnica koja je u isto vrijeme i zagovornica ljudskih prava, feministkinja. Etički kodeks je nešto što se u tom Centru nikad nije spomenulo. Gluho i daleko bilo.
Nakon samo par mjeseci volontiranja počelo je šikaniranje, izuzimanje iz aktivnosti, govorkanje iza leđa te isključivanje do te mjere da bih radni dan završavala u suzama. Volonterski rad je završen a ja sam u međuvremenu završila i magistarski studij, položila vozački i državni ispit. Kolega se nije maknuo s mjesta, a nije imao ni potrebe.
Nakon dvije godine u istom Centru je raspisan natječaj za prijem dvije osobe. Eh! To vam je bio proces! Sad je, odjednom, dovoljno biti bachelor, ne treba vam ni državni ispit ni vozačka dozvola. Ništa, trebate se svidjeti direktoru. Ja sam se prijavila na taj natječaj, bila sam druga na listi. Nisam primljena. Primljen je kolega, četvrti na listi. I kolegica koja se svidjela direktoru, peta na listi. Nemojte misliti da pretjerujem. Ja sam uložila prigovor. U obrazloženju odgovora na prigovor je pisalo da je kolega primljen jer je muškarac, a kolegica jer je direktor odredio da je ona podobnija za rad u Centru. Nijedno nije imalo ni približne kvalifikacije mojima. Ja nisam imala novaca za tužbu. Obratila sam se Ombudsmanu za ljudska prava. Oni šute već godinu dana.
Ono što ne može stati u ovu priču je gubitak apetita, volje za život, laži koje su iz tog Centra krenule o meni. Znate, duševna bol o kojoj ste negdje mogli čuti nije izmišljena. Razgovarala sam ja sa direktorom. Njegovo je obrazloženje sljedeće: „ti si odličan radnik, ali ja odlučujem“. Neograničena vladavina. Zakon jačeg.
Moja savjest, kao ni etički kodeks, meni ne dozvoljava da iznosim silne detalje o postupcima Centra, nekih djelatnika/ca tog Centra, niti o karakteru direktora. Ali vam mogu reći da je rad u javnim ustanovama osobama koje nisu „uhljebljene“ težak. Ja nisam imala pozadinu, nisam stranački podobna i nisam ovca. Jednom prilikom mi je direktor rekao da mogu imati posao ili se praviti pametna. Takav komentar je bio njegova reakcija na moje znanje. Gazio mi je dostojanstvo kad god je imao priliku, ušutkivao me, nazivao „malom“ ili „onom“. Krenula sam pohađati edukaciju za vođenje postupka hraniteljstva, no onog trenutka kad je direktor shvatio da ću postupke hraniteljstva moći voditi samo ja, više nisam mogla ići na edukaciju jer je bila „bespotrebna“. Kolegicu, koja je moja dobra prijateljica, i dan danas maltretira, optužuje je za kojekakve teorije zavjera, vrši strašan pritisak na nju i vrijeđa je. Udžbenički primjer mobbinga.
Kad sam počela pisati ovu priču obećala sam sama sebi da neću pisati jezikom očajnika, no čini mi se da je drugačije nemoguće. Stojim ja na nogama, ali svaki susret s tim čovjekom je za mene susret s ponorom. Možda ovo nije radnička priča kakvu ste očekivali, možda mislite da se radnički horori, zloupotrebe i mobbing događaju samo u privatnom sektoru. Činjenica je da se to dešava svakome tko ne prihvaća biti dio uništavačke mašinerije. Čak i u državnom sektoru. Ja sam pet godina života protraćila na taj Centar. Na zajednicu koja se udruženim snagama okrenula protiv osobe koja joj je silno željela pomoći. Znam, ogromna greška. Danas imam obiman liječnički karton, metu na čelu i kartu za Njemačku.
Radničke priče su isključivo autorsko djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja. Centar za građansku suradnju Livno, ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije.
