Ima takvih osim Frane još dosta, oni znaju sve što su za ovu hvale vrijednu ideju dali, oni osjećaju koliko su dobra time učinili čak i kada osjećaju da nema smisla i da se njih nekoliko uzalud trudi…
Nekad imam osjećaj da je ćaća glavni zabavljač svih Duvnjaka u Zagrebu, ili je barem on sebi uzeo tu ulogu koja mu nekad tako prirodno pristaje samo da bi zainteresirao ljude i pomogao da se naša zajednica ovdje održi aktivna, međusobno potpomaže za dobrobit svih budućih generacija u Zagrebu odgajati dicu u onom duhu i živiti one vrednote koje su i naši preci stoljećima ponosno živjeli na tvrdom kamenu, a da u isto vrijeme budemo dovoljno otvoreni prihvatiti promjene koje će donijeti boljitak u onim područjima gdje možda Zagreb kao naš dom može biti bolji primjer.
Da je sriće došlo bi tamo ovakvih ljudi puno više da se imamo kome od srca nasmijat kad se ovako iskupimo njegovati i čuvati naše običaje. Ne znam kako to uspije, al’ uvik me iznenadi nekom svojom novom idejom petkom popodne dok razgovaramo, pa mi objavi šta planira priredit kad krene vec tradicionalno svake subote na Duvanjsku ligu, u našoj kući popularno znanu kao Liga prvaka. Svaku svoju ideju on se i potrudi provesti u djelo i u 2017. godini nađe čovik torbu s kakvom su prije 50 i ko zna koliko više godina, brojne generacije čobanovale po našim duvanjskim brdima po kojima s njim planinarimo kad odemo doli pa mi suze krenu od sreće dok udišem onaj zrak i gledam naša polja i planine, a ona me vitrina šiba po obrazima i daje dobru izliku za moje suze radosnice. I sjeti se tako Frano svoje mladosti na tim brdima i nađe on torbu i napuni je domaćom slaninom, lukom, rakijicom… i pravac na klupu vodit ekipu Mrkodola. Nekad i zaigra kad se ne može oduprijeti svojoj volji, iako mi narednih dana pokušava sakrit kako ga bole kosti dok šepa po kući i šuti jer zna da ćemo mu reći da je možda stvarno vrime da prestane igrati nogomet 2 puta tjedno dok se nije skroz ‘sasadio’, al’ on ne odustaje jer mu je ekipa tamo super i kako se to kaže: bolje da umre selo nego običaji. Imam osjecaj da su nekim ljudima duše i tijela u raskoraku: ima onih koji su u mladom tijelu neke starudije, ali ovaj naš je ko neki vječiti mladić koji prkosi godinama i starenju sa svojim smislom za humor, voljom za životom, uzbuđenjem kad na subotnjim polama i siru iz mišine susjedima Ličanima s tolko uzbuđenja prepričava kako je odradio neki posao da mu teta Ana kaze: ‘Pa Frano, ti stvarno voliš taj svoj posao!’ I voli, voli Frano sve sto radi i čime se bavi kao i njegovo bavljenje sportom i nema čime nije, više nego ijedan moj vršnjak uključujući i mene, a to je ono zašto nemaš osjećaj da stari i iščuđavaš se kud njega prije bole kosti nakon nogometa i golfa dok mu ne sračunaš godine i povežeš koliko toga čovjek u danu i tjednu obavi. Ne samo za sebe nego i za druge, pa se pokriješ po glavi kad skužiš da se ti u njegovim godinama nećeš moći kretati od zahrđalosti i visenja na mobitelu. Inspiracija je odrastat uz nekog takvog kome nista nije teško i sve radi sa smješkom bez obzira na sve. Eh, da se bar malo više ugledat na to!
I prisjećajući se ovog prizora od subote, sjetim se da uz ćaću ima tamo još ljudi koji na svoj način, svojom upornošću i žrtvovanjem svoga vremena omogućavaju ovakve manifestacije za koje bi bila prava šteta da izumru. Ne samo zato što bi ovaj ovdje gospodin s ‘rusakom’ bio u isto vrime razočaran jer nema njegove ‘Lige pravaka’ i sretan jer će moć još češće popustit kad ga nas dvi nagovaramo da ‘iđemo doli’ i kad ga njegov ćaća zove da ‘mora hitno doć vidit kako su iskopali cilo brdo gori kod križa’ da bi vjetrenjače sagradili, kao da ćaća nikad nije vidio to, al’ eto i on kao i svi mi samo traži razlog da mora otići što češće.
Stavljanjem po strani to što bi mi još češće imali kad ‘zaletit’ se vikendom u Duvno, prestajanjem održavanja ove ‘Lige prvaka’ i sličnih manifestacija, nestala bi jedna platforma za upoznavanje, druženje, umrežavanje, međusobno pomaganje itd. Mislim da bi to bila šteta za sve buduće potomke Duvnjaka, bilo onih čiji su roditelji ili didovi i babe već odavno doselili u Zagreb kao moji roditelji, ili oni koji će tek doći kao studenti ili jednostavno u potrazi za boljim životom, a tako i za one koji su svoje vrijeme i trud godinama ulagali ovdje da bi danas bili gdje jesmo, za one koji su Udrugu Duvnjaka Zagreb osnovali i godinama u nju ulagali svoje vrijeme i talente. Nadam se da naše tradicije neće nestati, da će uvijek biti netko tko će naći volje i vremena da bi se timski nešto odradilo, te da će uvik bit neki i nečiji, a po potrebi i inspiraciji svačiji ‘Ćaća’, da se ispuni slogan koji ponosno nosimo na majicama TOMISLAVE DOK TI IME TRAJE, ČUVAT ĆEMO TVOJE OBIČAJE!
Ima takvih osim Frane još dosta, oni znaju sve što su za ovu hvale vrijednu ideju dali, oni osjećaju koliko su dobra time učinili čak i kada osjećaju da nema smisla i da se njih nekoliko uzalud trudi. Ali nije uzalud, jednog dana kad se osvrnete bit će vam drago i bit ćete ponosni na sebe što ste bili dio toga i ako Bog da valjda će taj primjer motivirati i druge, bilo studente, bilo odrasle i obiteljske ljude, bilo umirovljenike da svi udruže snage pa da i dogodine i prikogodine bude ‘Lige prvaka’ i još puno lipih druženja na svačije zadovoljstvo.
www.tomislavnews.com / Nikolina Marinčić
