Kada smo danas pročitali tekst kako je ” uručena uredniku Večernjeg lista u BiH Jozi Pavkoviću ovjerena preslika Povelje Kulina bana koja se nalazi u Biblioteci Akademije znanosti Ruske Federacije u Sankt Petersburgu”, nemalo smo se iznenadili sadržajem teksta i od kuda ponovno Povelja i njezin povratak…
Naime, ova priča o Povelji Kulina bana bila je aktualna negdje tamo 2008. godine, kada je preslika jedne od tri “izvorne” Povelje dostavljen iz Dubrovnika na izložbu u Sarajevo, o čemu je iscrpno i s mnogo argumenata pisao prof. Radoslav Dodig (sada pokojni), a njegovo istraživanje objavljeno je u vidu reagiranja na tekst objavljen u “Oslobođenju”. Prvo donosimo danas objavljen tekst o događaju s početka “Pečata” o uručivanju preslika Povelje:
Na početku manifestacije „Večernjakov pečat“, koja se večeras održava u mostarskoj „Kosači“, ministar pravde BiH Josip Grubeša i predstavnik Veleposlanstva Ruske Federacije u BiH Aleksej Semenihin uručili su direktoru „Večernjakovog pečata“ i glavnom uredniku Večernjeg lista u BiH Jozi Pavkoviću ovjerenu presliku Povelje Kulina bana koja se nalazi u Biblioteci Akademije znanosti Ruske Federacije u Sankt Petersburgu. Podsjetivši da je Bosna i Hercegovina do sada više puta bezuspješno pokušavala vratiti Povelju, Pavković je kazao da je na „Večernjakovu“ inicijativu Ruska Federacija pozitivno odgovorila te da je najavila da će ustupiti BiH Povelju Kuluna bana na privremeno korištenje uz ispunjavanje određenih uvjeta.
– Kao prethodnicu originala Ruska Federacija danas nam je dostavila ovjerenu presliku Povelje Kulina bana. Želeći vjerovati da će najava povratka originalnog rodnog lista u BiH biti poticaj za dolazak dugo očekivanog europskog proljeća na ove prostore, proglašavam 16. Večernjakov pečat otvorenim – kazao je Pavković otvarajući manifestaciju tijekom koje će biti dodijeljena priznanja u više kategorija, uključujući i glavnu nagradu za osobu 2016. godine u BiH, piše Fena.
A EVO I CJELOVITOG TEKSTA PROFESORA RADOSLAVA DODIGA:
Obično se na naslovnici i na prvim stranama dnevnih novina nađu ljudi i događaji koji su obilježili protekli dan. Nasuprot tome, Oslobođenje od 19. travnja na naslovnici i sljedećim dvjema stranicama nudi priču o papiru.
piše: Radoslav Dodig
Točnije rečeno, o trgovačkom ugovoru između Dubrovačke republike i bosanskoga bana Kulina. Nadnaslov glasi ”Povelja Kulina bana konačno u našoj zemlji” a glavni naslov ”Povratak nakon 820 godina”. Naime, Državni arhiv u Dubrovniku ustupio je Županiji Sarajevo povelju Kulina bana, koja će biti izložena tri tjedna u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu. Kao što je poznato, dubrovački arhiv posjeduje dva primjerka ugovora između dubrovačkoga kneza Gervazija i bosanskoga bana Kulina, dok se treći primjerak nalazi u Biblioteci Ruske akademije znanosti u Sankt Peterburgu, kamo je dospio manipulacijama (čitaj krađe) ruskoga konzula u Dubrovniku Jeremije Gagića u prvoj pol. 19. st.
Premda je taj ugovor poznat stručnoj javnosti još od 1839., kada je prvi put objavljen, posebice nakon 1989., kada je Akademija nauka i umjetnosti BiH organizirala simpozij ”Osamsto godina povelje bosanskog bana Kulina” , pojedini sarajevski novinari počinju je otkrivati i pisati zadnjih pet-šest godina. Ništa ne bi bilo neobično da u tom pisanju nema panbosanske euforije i veličanja uloge Kulina bana i njegova ugovora kao ”najstarijega državnoga dokumenta kod svih južnoslovenskih naroda i država” (Oslobođenje, Povratak nakon 820 godina, 19. 4. 2008., str. 2., 5-7. redak odozgo), a koji je pisan ”na starobosanskom narodnom jeziku” (Oslobođenje, isti članak, 1. str., predzadnji redak). Istodobno, bosanski državni ego promiče se pod lingvističkim kišobranom bosanskoga jezika, kao najstarijega jezika i bosančice, kao temeljnoga pisma. Ergo, Bosna je nukleus-država, bosanski jezik je naš prajezik, a bosančica naše matično pismo. Red je provjeriti udarne naslovne tvrdnje bh. nezavisnoga dnevnika, kako sebi tepa navedeni dnevni list.
Kao prvo, smiješna je priča o najstarijem državnom dokumentu na Balkanu. Što bi rekli Hrvati, koji se mogu podičiti za nekoliko stoljeća starijim državnim dokumentima? I pučkoškolci u Dalmaciji znaju da je knez Trpimir 852. (dakle, punih 337 godina prije spomenuta ugovora) pisao darovnicu u Bijaćima kod Kaštela, gdje se lijepo titulira kao ”knez Hrvata milošću Božjom” (dux Croatorum iuvatus munere divino). Gdje su pisma pape Ivana VIII. knezu Domagoju 874. i pape Ivana VIII. knezu Branimiru 879.? U to ranosrednjovjekovno doba kad ti rimski papa napiše pismo, to je kao danas kad te Europska Unija primi u svoje krilo. A papa Ivan X.? On je pisao 925. pisao pismo hrvatskom kralju Tomislavu, ali i Mihovilu, humskome knezu (et Michaeli excellentissimo duci Chulmorum). Dok u Humskoj zemlji, današnjoj Hercegovini, početkom 10. st. postoji kneževa kancelarija, diplomacija i dvorska svita, u isto doba u nedefiniranoj Bosni nepismeni žitelji love jarebice i gdjekojega vepra. Ostalu gomilu povelja hrvatskoga kralja (opet rex, a ne banus) Krešimira IV. iz sredine 11. st. ostavljamo u pričuvi. Uzgred budi rečeno, srpski župan Stefan Nemanja 27. rujna 1186. (opet prije Kulina) sklapa Ugovor o miru i prijateljstvu s Dubrovačkom republikom.
Kao drugo, ugovor Dubrovačke republike, koju zastupa knez Gervazije (pučki Krvaš) i banovine Bosne, oko Sarajeva, Zenice i Visokoga, koju zastupa ban Kulin, nije baš prvorazredan državotvorni dokument. Evo što o njemu kaže povjesničar Vladimir Ćorović (Historija Bosne, Beograd, 1940., 168): ”To je sitniji ugovor unutrašnje prirode, kakvih ima vrlo često, čak i između pojedinih gradskih općina (pr. Splita i Trogira), u okviru izvesnih autonomija”. Takav ugovor sklopili su još ranije 1167. Omišani i grad Kotor, zatim 1190. Dubrovčani i pleme Kačića, pa 1207. Dubrovnik i Kotor. Čak je i humski knez Andrija 7. rujna 1241. sklopio sličan ugovor s gradom Splitom, o čemu malo Hercegovaca danas vodi računa. Dakle, sama Kulinova povelja de iure je tipičan srednjovjekovni trgovački ugovor o povlasticama. Današnjim rječnikom rečeno, dubrovački cilj bio je u slobodnu pristupu tržištu i nesmetano poslovanje.
Kao treće, jesu li starobosanski i bosančica tada bili glavnim jezikom i pismom na području BiH? U posebnu zborniku ”Osamsto godina povelje bosanskog bana Kulina“ (ANUBiH, Sarajevo, 1989.) N. Gošić taj jezik zove srpskohrvatskim (str. 18.), a dr. Asim Peco zove ga ”našim jezikom” (str. 62.). No ono što novinari iz bh. prijestolnice ne vide jest činjenica da je na vrhu sva tri primjerka latinski jezik i latinično pismo. On je osnovni predložak ugovora, ispod kojega se nalazi srednjovjekovni tekst, razumljiv Kulinu i njegovu dvoru. U tom jeziku na vrhu lijepo se u kršćanskom duhu križa, a na dnu kune u Evanđelje, a datira ”od rožestva Hristova tisuka (hm, vidi zanimljiva broja tisuća!) i stoi osamdeset i devet lita, miseca avgusta, u dvadeset i deveti dan, usečenia glave Ivana Krstitela”. Baš je enigma pogoditi osobine toga jezika, kao i vjerski Kulinov svjetonazor, gdje se godine broje po Kristovu rođenju (rimski običaj), a ne prema postanku svijeta (carigradski običaj).
Objavljeno u VL i Poskoku, 2008. godine
NAPOMENA: Nije nam namjera dalje istraživati što je istina o Povelji, jer vjerujemo istraživanju prof. Dodiga, samo želimo da se zna tko je i što već objavio, kao što ćemo objaviti i tko je preveo Dajtonski sporazum i tko se i kako izgubio u prijevodu?!
www.tomislavnews.com
