Kada čovjek u Bosni i Hercegovini dođe u potrebu zatražiti neku zdravstvenu uslugu, osjeća se napeto unaprijed. Ne samo zbog normalne ljudske brige za svoje zdravlje, nego zbog sustava koji tu istu napetost širi.
Osjeća se neravnopravno i manji je od makovog zrna. Manji je od onog, hijerarhijski, najnižeg uposlenika ustanove u koju je ušao. Naučeni na takav zapušteni položaj više od dvadeset godina, ljudi se odlučuju na najbrže i najlakše načine, idu na sreću, na poznanstvo ili na plaćanje. Ako je sreća u pitanju, to je baš kao i svaka igra na sreću. Možete naletjeti na pravog i savjesnog medicinskog radnika i otići kući sa dozom optimizma ili ćemo biti grubo upozoreni na položaj koji nam je predodređen, riješen u minut i pol, da se ne čeka, i poslani kući sa dodatnom brigom i teretom. Računati na sreću nije dovoljno ako se slučaj imalo zakomplicira, dovoljno je otići na drugi ili treći odjel. Varijanta poznanstva uvijek dobro dođe na našim prostorima, riješi se brzo, situacija je malo ljubaznija. Ali ni ovo ne prolazi ako se slučaj zakomplicira, poznanstava nikad dosta. Plaćanje je odavno postala najsigurnija varijanta, platiš i donekle si siguran, pod uvjetom da je doktor stručan i da sve riješi.
Ljudi su se pomirili sa ove tri opcije i svatko ima svoja iskustva, netko dobra a netko nezamisliva, malo je reći da je mašta granica. Međutim, koju god varijantu koristili ništa nam neće pomoći da se osjećamo sigurno i ravnopravno, zaštitimo svoja prava, utječemo na poboljšanje sustava, zaštitimo svoju investiciju koja nije mala, niti da se osjećamo kao ljudi. Mnogi će reći, to je kod nas tako, tko će time upravljati, previše je složeno a mi ovakvi kakvi jesmo, šuti, živa glava, politika, nacija, vjera itd. Nadležni će sve uraditi da nas uvjere kako je zdravstvo toliko kompliciran sustav i jednostavno ne može bolje. Nažalost, većina ljudi tako misli, pa čak i liječnici, ljudi koji su u svim razdobljima razvoja čovjeka i duha bili u prvim redovima. Što nam se to dešava?
Nedostaje sustav, reći će mnogi, jeste, nedostaje, ali ovaj put samo u praksi. Naše zdravstvo je, gledano sa pravne regulative poprilično dobro, ali to se na terenu sve nekako prolije. Ulazeći istraživački u ovu problematiku sa aspekta zaštite potrošača, jer je pacijent potrošač zdravstvenih usluga, odmah smo uočili dvije glavne stvari. Zakon o pravima , obvezama i odgovornostima pacijenata FBiH je napisan u skladu sa svim europskim vrijednostima u koje se u zadnje vrijeme moderno zaklinjati. On je odličan i vrlo dobro regulira problematiku i odnose, i s pravom postavlja pacijenta u centar svake priče. Potrebno je naglašavati uvijek i uvijek iznova, mi nismo samo potrošači zdravstvenih usluga, mi smo i financijeri čitave te priče, direktnim i/ili indirektnim uplatama. Dakle, sa potrošačkog i pravnog aspekta, možemo konstatirati da imamo odlične pravne temelje iz kojih proističu mehanizmi zaštite. I oni su jako dobri. Problem je što je ovaj Zakon donesen 2010. godine i što se sve političke strukture odnose prema njemu kao da ne postoji. Pravni i društveni mehanizmi ovog Zakona su totalno ignorirani, kako na razini svake županije, tako i na razini Federacije.
Pacijenti, potrošači, građani, samim tim gube kontrolu i mogućnost korekcije zdravstvenog sustava, a ona im je zakonski zagarantirana u skladu sa svim civiliziranim, ekonomskim i potrošačkim normama zapadnog svijeta. A mehanizam je jednostavan. Svaki načelnik ili gradonačelnik, svaki županijski ministar, a pogotovo federalni, dužan je osnovati zdravstveno vijeće preko kojeg će se objavljivati javno, svakih šest mjeseci, sve vrste prigovora, bili oni neosnovani ili ne, na što se oni odnose kao i odluku nadležnog tijela za rješavanje prigovora unutar zdravstvenih ustanova. Također je važno da se svaka incidenta situacija mora objaviti i u skladu sa ovim mehanizmom i tako tretirati. Ako ne postoji vijeće na općinskoj razini, zdravstvene ustanove su dužne slati izvješća županijskim savjetima a oni ih objavljivati. Tako se dobiva javna kontrola i javno prati proces ispravljanja problema, prijedloga za unapređenje sustava itd. Na ovaj način svaki pacijent, potrošač i građanin ima mehanizam koji je na njegovoj strani, i on je javan i transparentan. A sustav se kontrolira svakih šest mjeseci. Nije potrebno govoriti koliko smo izgubili u zadnjih sedam godina. Koliko važnih informacija, koliko dobrih prijedloga za korekciju problema, teško je i zamisliti. Važno je istaći da je ovaj mehanizam vrlo važna karika kada je riječ o identificiranju i promoviranju istaknutih liječnika, važnih građana koji daju veliki doprinos u društvu, pa tako i definiranju njihovog društvenog i financijskog statusa.
Nakon analize sustava kada je ova problematika u pitanju, zaključak je vrlo jasan. Deset županijskih ministara, i što je deprimirajuće, i federalni ministar, koji bi trebao prvi stati iza ovog Zakona, vrše opstrukciju kada je u pitanju primjena Zakona na terenu. Jedenaest ljudi u Federaciji je odgovorno za nefukcioniranje ovog mehanizma i na taj način, oduzimajući sva prava pacijentima, potrošačima i građanima, razvaljuju sustav dubinski, pravno i financijski, stvarajući teške tenzije između pacijenata i liječnika, liječnika i liječnika, pogoduju stvaranje interesnih skupina koji financijski i strukturalno razvaljuju naš zdrastveni sustav. Za primjenu ovog Zakona nisu potrebne nikakve financije, vrijeme, niti nekakve organizacijske sposobnosti, samo poštivanje Zakona od strane ministara. Za šest mjeseci poštivanja ovog Zakona, svi bismo dobili prve informacije, i na taj način bi se pokrenuo oporavak zdravstvenog sustava, znali bismo probleme i učestvovali bismo u njihovom rješavanju. Trenutno, sustav i mehanizam nam je otet. Iz neznanja i amaterizma nije, na to smo prvo posumnjali. U dokumentu koje je objavilo Federalno ministarstvo zdravstva na temu Stanje zdravstva u Federaciji BiH za 2016. vrlo jasno stoji izrečeno:
„Implementacija ovog zakona je zajednička obveza i Federacije BiH i kantona, obzirom da je ovo zakon koji je donesen u okviru podijeljenih ovlasti u području zdravstva između Federacije BiH i kantona, a suglasno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Naravno, implementacija ovog zakona je obveza zdravstvenih ustanova, privatnih praksi, zavoda zdravstvenog osiguranja, zdravstvenih profesionalaca, tijela vlasti, ali i pacijenata kojoj posebnu pažnju treba posvetiti u narednom razdoblju. Prepoznavanje i zaštita prava pacijenata je jedan od elemenata valorizacije stupnja demokracije i našeg društva!!!“
Naravno da znaju. Dakle, priča je vrlo jednostavna i jasna, jedanaest ljudi mora i može pokrenuti zdravstveni sustav, onako kako Zakon nalaže, ušpricati dozu optimizma, osigurati kvalitetu usluge, javan i transparentan rad. Pokrenuti kotač. Nekad je teško naći do koga je nešto u svim ovim našim problemima. Začudo, u zdravstvu je vrlo jasan put, kada je ozdravljenje u pitanju. I šest mjeseci poštivanja Zakona i radnih običaja od strane ovih jedanaest ljudi. Bez novca. Bez nekog posebnog rada i truda. Samo poštivanje Zakona. S toga se vrlo važno postaviti prema ovim nadležnim ministrima, kako građani, tako i mediji, nevladine organizacije i nadležni istražni organi. Priču o zdravstvu, ozdravljenju sustava, nije potrebno širiti, pogotovo kada su vam u startu uskraćena sva prava od strane jedanaest odgovornih pojedinaca i brutalno izbijeni iz ruku odlični mehanizmi zaštite. Nekad je jako važno znati do čega smo došli.
Marin Bago
Udruga Futura
