Ivica Mrkonjić samo je želio obnoviti kuću svoga djeda, a sad mu bogati turisti plaćaju 7800 eura za tjedan u kamenom raju pokraj Imotskog
Je, isplatilo se, ali ne bih stvarno nikome poželio da gradi kuću petnaest godina, to nikako – duboko je uzdahnuo Ivica Mrkonjić pred njegovim Lujića dvorima. On uzdahnuo kad se sjetio, kaže, da je petnaest Novih godina dočekao štemajući kamen, a mi od ljepote, jer nisu džabe njegove vile ušle u izbor stotinu najljepših kuća u Europi.
– U Imotskom vatromet, ljudi čekaju Novu godinu – a ja radim. Svaki dan vozio sam poslije posla iz Splita, pa odmah iz odijela u trliš, i udri dok god san ne padne na oči – priča diplomirani ekonomist Ivica Mrkonjić-Luić, u kakvom se znoju rađala njegova kamena ljepotica – ili još preciznije – njih dvije; kuća do kuće, vila do vile, kapaciteta dvadeset osoba u kojoj tjedan dana u niskoj sezoni stoji 3500, a u visokoj čak 7800 eura (bruto op.a.) pa tako više od pet mjeseci – od Uskrsa nadalje.
A klijentela – sukladno luksuzu u vilama od pet zvjezdica u malim Zmijavcima kod Imotskog – probrana.
– Skandinavci, Englezi, Nijemci, Židovi, menadžeri, vlasnici velikih, renomiranih firmi, filmski producenti iz Londona. Elita – kaže Ivica, a ja ga vraćam na početak priče, kad je sa svojih dvadeset i osam, a danas mu je četrdeset i pet, počeo s ocem Ivanom, koji je u Njemačkoj na svojoj muci kao gastarbajter “izučio” građevinu – slagati prve vace.
– Toga je toliko bilo na hrpi, ja mislim da je ovdje sto punih kamiona kamena došlo, da su me prijatelji zafrkavali da sam mogao cijelo Imotsko polje popločat. A u prvi mah ja sam htio samo obnoviti kuću moga djeda i oca u kojoj smo rođeni brat i sestra i ja, koja je građena tridesetih godina prošlog stoljeća; međutim, u hodu sam se učio obrađivati kamen i sve me to dovuklo do toga da napustim posao u “Brodomerkuru” i u potpunosti se posvetim turizmu – kaže Ivica i objašnjava da jednostavno pored svojih obveza na poslu i silnih radova na kućama – nije više mogao stići na sve strane, pohvatati konce – pa je sve nade prije tri godine odlučio položiti u turizam koji je i u Imotskoj krajini tada bio u začecima.
– Kamen sam dovlačio isključivo s brda okolo Zmijavaca, jer sam naučio da treba rabiti materijale iz okoliša u kojem se kuća gradi, i to najviše u krugu od petnaest kilometara, a da bi se njegova boja stopila s prirodom – priča naš sugovornik i provodi nas kroz vile u vlasništvu Luićevih – kako im je obiteljski nadimak; koji goste ostavljaju bez teksta.
A gosti koji su trenutno u vilama naručili su svog DJ-a i kuhara, pa guštaju.
Ivan i Ivica, otac i sin – stavili su im još na raspolaganje dva bazena – mali i veliki, saunu, teretanu, vinoteku, konobu, masažere… Ako se tu zateknu ponovno i u zimskim, hladnijim mjesecima, imaju i podno grijanje, a grijat će se i bazeni jer je Mrkonjić mlađi aplicirao za sredstva EU-a kojima će pokriti troškove novih toplinskih instalacija.
“Do sada sam dobio 40 tisuća kuna za bazene od države, a ovo drugo smo sve uspjeli izvući sami. Ja sam radio, brat je u Njemačkoj, mater je kuhala za radnike kojih je ovdje na dane znalo biti i po dvadeset, pa se može reći da smo svi u ovo ugradili jedan dobar dio života.”
A, pitomo mjestašce uz Imotsko polje – očito ima ono nešto.
– Gosti vole mir, prirodu, uživaju u bicikliranju. Odu do Makarske, okupaju se, prošetaju, a onda kažu da su jedva dočekali pobjeći od gužva i vratiti se u ovaj svoj raj, u oazu za odmor i dobru spizu. Obično naručuju domaća jela iz naših restorana, i onda kad ih se posluži mesom ispod saća i domaćim kruhom, pričaju o tome danima, pa zaključiš da nisi ni svjestan što ovdje sve imamo – veli Ivica dok ćakulamo uz zelenu Vrljiku.
Tri godine su njegovi Lujića dvori jedna od turističkih zvijezda u ponudi agencije “Nova sol”, a svaka je sezona bolja od prethodne.
– I sve se bukira već do veljače. Evo, već imam rezervirano devet tjedana za 2018. godinu, ljudi se vraćaju, preporučuju jedni drugima – i uživaju. Tu su na pola sata vožnje od mora, od Makarske rivijere i da nam je još brza cesta do Zagvozda, gdje bi nam bio kraj. Gosti vole odlaziti i u Međugorje, i posebno u Mostar iz kojeg se vraćaju oduševljeni – kaže Ivica, koji će se, sada kad je biznis odlično krenuo – konačno malo odmoriti od svega.
– Petnaest godina poslovni su me partneri pozivali da dođem na ljetovanje, zimovanje, a ja sam svaki slobodan trenutak kad nisam radio, odmah sjedao u auto i iz Splita vozio u Zmijavce. Susjedi, prijatelji iz sela igraju buće, druže se u kafiću, opuštaju, a je se uhvatim te kuće od jutra do sutra pa gradim, razgrađujem, podižem paralelno jednu kraj druge na dvije tisuće kvadrata. U početku me otac učio poslu, ali kad sam se ja uhvatio tog kamena, sve sam nadmašio i ništa mi više nije nemoguće napraviti u njemu – veli Ivica, koji ne isključuje mogućnost da se jedan dan, ipak, vrati i svojoj struci u kojoj je također bio uspješan, a posao ga je znao voditi i po bijelom svijetu pa je brzo shvatio da ovakve vile, poput njegove, u netaknutoj prirodi, a u blizini velikih gradova – imaju prođu.
– A, tko zna, kad sve sjedne na svoje mjesto, a ja tu još znam, kad nema gostiju, uređivati, dograđivati, šminkati, možda se opet zaposlim kao ekonomist – ostavlja otvorenom i tu mogućnost ovaj Zmijavčanin sa splitskom adresom.
Kaže, pošteno, da ga je, valjda zbog tog silnog uloženog truda – i sreća pratila. Uvijek bi se, što se materijala koje je koristio tiče – našao na pravom mjestu i u pravo vrijeme.
– Kad je u Imotskom bilo maslina, a moje imaju i po sto godina! I to sam ih dobio besplatno. Čovjek krčio stari maslinik kod Šibenika, vadi masline i to takve da ih samo zamisliti možeš, ja pitam bi li mi ih dao i koliko stoje, a on veli plati samo prijevoz i to je to. I evo ih, gosti se oduševe kad ih vide. Ma, milina – drago mu je što okućnica svojom raskošnošću ne zaostaje za interijerom u kojem prevladava bidermajer, ali, priznaje, miješalo se tu još stilova i sve će on to – kaže – na kraju fino uskladiti da bi ugodio i najistančanijim ukusima.
U međuvremenu, nada se, i Turistička zajednica Imotskog i lokalna uprava trebale bi napraviti nešto da, što se sadržaja tiče – ožive ovaj kraj.
– Biciklističke staze praktički već postoje, pa samo trebaju dobiti svoja imena, i moći će se aplicirati za novac EU-a, a baš je u cikloturizmu budućnost Imotske krajine. Priroda je predivna, netaknuta, i dolazak takvih turista produljio bi sezonu svima, a ne samo nama koji imamo luksuzne objekte. Što se sadržaja tiče, grijeh je da nam tu dolaze gosti dubokog džepa, a da uvečer šetaju i nemaju gdje potrošiti novac. Nama se turizam dogodio sam od sebe, ali kad je već tako, sad bi bio red da ga osmislimo, da planiramo što i kako dalje, da turistima boravak u Imotskome učinimo što ugodnijim kako bi druge pozivali da nam dođu.
A, hvala Bogu, dolaze, i svake ih je godine, ne samo kod mene, nego i kod drugih iznajmljivača, sve više i više – optimističan je Ivica.
www.tomislavnews.com /izvor: Slobodna Dalmacija
