Ne ljutim se kad me netko zovne ili smatra “usidilicom”, jer ja nikada nisam imala mira, a kamo li sjedila, pa ni danas kad sam u mirovini. Teško sam mijenjala životne navike, ali, tako se sada čini, lako muškarce. Ili su oni, možda, ostavljali mene?
Tako razmišljam dok polako spremam svoje stvari i prebirem po uspomenama.Nakon tridesetak godina provedenih u svomu udobnom domu, ipak sam odlučila preseliti k Emilu, a svoj stan iznajmiti. Ne usuđujem se prodati ga, jer sam oduvijek voljela materijalnu sigurnost i bilo mi je vrlo važno imati svoj krov nad glavom, svoj topli dom. Užasavala me pomisao da bih mogla ostati na ulici ili biti podstanarka, plašila sam se siromaštva i pomisli da bih jednoga dana ostala bez igdje ičega.
Možda zato cijeli život, a nakupila sam već podosta godina, čeznem za duhovnim bogatstvom i zadovoljstvom koje nikada nisam osjetila, za toplinom i iskrenom ljubavlju. U svojim vezama nikada nisam bila sigurna, ali ni oprezna. I dok sam odjeću, obuću i šminku brižljivo birala, uvijek dokazujući svoj profinjeni stil, prijatelje i ljubavnike jednostavno sam uzimala, prihvaćala ih kako je koji dolazio. Mnogi su zato ušli u moj život, a da nisu taknuli mogu dušu, zarobili moje srce. Malo ih se zadržalo dulje, ali nitko zauvijek. Doduše, često sam pomislila da je naišao onaj pravi, da je to to, ali uvijek sam se prevarila, preračunala. Moj život je, kada danas o njemu razmišljam, jedno veliko emocionalno razočaranje, a kojega, možda i na sreću, nisam bila svjesna. Možda nisam ni sada kada uživam s Emilom.
Emil? Više mi je od šezdeset godina, upravo sam umirovljena, dakle, više ne idem na posao, ne srećem svoje kolege, nemam obveza, a sama ne mogu? Moram nekoga imati, ako ništa drugo, da mi razbije dosadu. Donedavno sam mislila kako je moj život odveć vrijedan da bih ga s nekim podijelila ili nekomu povjerila, u ruke predala. A eto, dođe neko vrijeme ili donesu zrele godine, pa odlučih pokušati stvoriti zajednički dom, uskladiti život s nekim, a je li to Emil, tek ću vidjeti.
Eto, Emil bi svaki čas trebao stići kamionom i ukrcati moje lijepe i skupocijene stvari, a ja još dvojim jesam li dobro odlučila?! No, sigurna sam da će moj divni namještaj još ljepše izgledati u prekrasnoj vili u koju je moj dragi Emil uložio dugogodišnju ušteđevinu, a radio je najteže, ali i najbolje plaćene poslove na njemačkim bauštelama. Toliko je radio da, kako sada kaže, za žene i ljubav nije imao vremena. Sada sve to želi nadoknaditi upravo sa mnom.
Sreli smo se sasvim slučajno ili nas je sudbina uputila jedno na drugo na jednoj dobrotvornoj priredbi. Zaboravih reći kako sam godinama slobodno vrijeme provodila u raznim humanitarnim udrugama, a kao medicinska sestra voljela sam pomagati ljudima, svoj poziv sam doslovce shvatila-uvijek pomagati drugima, posebice onima kojima je pomoć prijeko potrebna. Posjećivala sam stare, bolesne i usamljene, liječila ih i tješila, živjela od zahvalnih pogleda u njihovim očima. Darivala sam ljubav, toplinu i utjehu drugima, a sama za istim čeznula. Od dana kada me ostavio Goran do trenutaka kada sam srela Emila prošlo je pet godina i to je bilo najdulje razdoblje moje samoće.
Kada mi je na toj dobrotvornoj priredbi pružio ček na vrlo visoki iznos i rekao da ga daruje djeci bez roditelja, znatiželjno sam ga pogledala. Osjetila sam kako to dolazi od srca, a iz njegovih blagih očiju isijavala je dobrodušnost.
-Ne gospođo, nisam pogriješio, mnogo dajem jer imam više nego mi je potrebno, imam dovoljno-rekao mi je kada sam pročitala iznos na čeku i upitno ga pogledala. Kada su mi se ljudi obraćali s „gospođo“ uglavnom nisam reagirala, nisam se ljutila, pa ne znam zašto sam ga tada brzo ispravila kazavši kako nisam gospođa nego gospođica! Nije me pogledao podsmješljivo ili drsko, nego sa zanimanjem, ispitivački i moram priznati da mi je, nakon više godina, krv počela brže kolati venama, a obrazi gorjeli, osjećala sam to. Stidljivo sam oborila pogled poput djevojčice.
Dok čekam Emila i prisjećam se susreta s njim, stojim nad otvorenim kovčegom svojih uspomena. Razmišljam što učiniti s tim: ponijeti ga sa sobom i riskirati mogućnost da Emil jednoga dana zatraži ključ i dozna sve o mojoj prošlosti ili ga ostaviti u svomu stanu i povremeno dolaziti kako bih gledajući uspomene u njemu ponovno proživljavala najljepše trenutke, pročitala stara pisma, milovala sitnice koje mi mnogo znače, razgledala fotografije iz mladosti…Taj kovčeg je oduvijek za mene imao posebno, čarobno značenje, nagnuta nad njim lakše sam podnosila samoću. Otvarajući ga, uvijek sam iznova vidjela sve one kojima sam poklanjala ljubav, svoje vrijeme, mladost i zlatne godine, one koji mi sve to nisu znali ili nisu htjeli uzvratiti, ali i sve one koji su voljeli mene i klečeći me molili za ljubav, ali ja nisam mogla voljeti njih!
Kao dobra arhivistica svoje sam uspomene složila kronološkim redom, po danima, mjesecima, godinama, desetljećima. Prvo ljubavno pismo napisano Filipovim nevještim đačkim rukopisom i drhtavom rukom. Bio je maturant, a ja u drugom razredu gimnazije. Prva ljubav, nevini skriveni pogledi, drhtaj pri dodiru ruku i-ništa više. Potom Zdenko, vječiti student i umjetnička duša, njegova pisma u stihovima u meni su probudila silan zanos. Bio mi je sve i željela sam da naša ljubav traje vječno, ali on se samo poigrao mojim osjećanjima. Bila sam mlada, naivna, a povrijeđena i teško sam patila kada me ostavio, mislila sam da nikada nikoga više neću voljeti kao njega. Ah, mladost-ludost!
A onda je došao Miro. Sjećam se, Bože kako me sjećanje još dobro služi, spremala sam maturu i najčešće s knjigom u ruci sjedila na obali rijeke. Pojavio se iznenada, niotkuda. Ništa me na njemu nije privlačilo, ništa na njemu nije bilo od mog idealnog muškarca: nije bio crn, ni visok, nije imao bademaste oči ni baršunastu kosu, nije pisao pjesme, nije bio romantičan, nimalo. Bože, i danas se pitam kako sam ga i zašto zavoljela, ludo. Zbog njega nisam otišla na fakultet nego se zaposlila u svom malom mjestu u bolnici. Kod Mire sam zavoljela sve što mi se na muškarcu do tada nije sviđalo, ali je imao „ono nešto“, jednostavno me opčinio. Jednoga dana mi je kupio i zaručnički prsten.
-Ali, nemoj ga nikomu pokazivati, neka do vjenčanja to bude samo naša tajna-, zahtijevao je, a ja sam ga poslušala. Znao je kako će me dobiti i vjerovala sam mu punih šest mjeseci. Uživao je u mojoj mladosti, a ja sam lebdjela na krilima ljubavi, sve do dana kada je rekao kako mu se sviđa moja najbolja prijateljica. Bila sam očajna, ali sam se šutke povukla i sada priznajem-samo razmišljala kako se oboma osvetiti! Nisam ništa smislila, pa sam pobjegla iz našega grada.
Upisala sam Višu medicinsku školu, patila i usput učila, bježala od društva, posebice muškog, plašila se nove ljubavi, nove veze, novog razočaranja. Čula sam da su se Miro i moja prijateljica vjenčali, ta me vijest jako bolno pogodila, ali vrijeme je zaliječilo moje rane, a ožiljak, još jedan na srcu, je ostao.
Kada sam diplomirala odmah sam dobila posao u bolnici, u velikom gradu, a udvarači su me salijetali, imala sam ih, govorio je moj šef“na svakom prstu po šest“. Zabavljala sam se, ludo provodila, nije tu bilo ni lj od ljubavi, ali kao da sam se htjela osvetiti muškom rodu, zavodila ih i ostavljala, nemilosrdno.
Malo tko je znao da duboku u sebi čeznem za pravom, istinskom ljubavi, da čekam svoga princa na bijelom konju, kojega se neću moći odreći i koji me nikada neće napustiti. Godine su prolazile, a on se nije pojavio, osim u mojoj mašti.
Prebiram dalje po kovčegu svojih uspomena. Vidi, zbirka pjesama meni posvećena! Viktor, drag i nježan mladić, pjesnička duša. Kako sam i koliko dugo trčala za njim, a kada sam ga sustigla i napokon upoznala, kada sam postala njegova muza kojom je bio očaran, opčinjen, već sam se bila umorila od njegovih stihova, od njega i nisam pristala na njegovu romantičnu prošnju, ostavila sam ga, nisam osjetila da je to to, a možda, da sam bila strpljivija…Sretala sam ga i poslije, pratila njegove književne uspjehe, pa potom i političke, postao je „netko“, često mi je telefonirao, ponekad bih smo se našli na kavi, još me uvijek volio, ali ja nisam željela obnoviti vezu kako ne bi pomislio da je to zbog njegove uspješne karijere. Sada ga viđam često na televiziji, čitam o njemu u novinama: nije se oženio, izjavljuje da se vjenčao s pjesmama, a samo ja znam da sam još uvijek njegova muza i-volim njegove stihove, ali ne i njega, Viktora.
Gledam dalje-šipka iz Davorove slomljene noge!Bio je moj pacijent, mladi i lijep. Zašto se zaljubio u mene, a po godinama mogla sam mu biti majka. Ali on nije prihvaćao moja uvjeravanja da sam prestara za njega. Bio je spreman slomiti i drugu nogu, samo da bih ga što dulje njegovala. Veliko, ali drago dijete! Danas je poznati nogometni trener, sretno oženjen i otac dvoje djece. Zašto mi još uvijek čestita svaki rođendan i sve blagdane, zašto mi šalje darove i telefonira kasno u noći, teško mi je objasniti. Još teže: zašto se ja svaki put javim i dugo, dugo pričam s njim?! Hoću li mu reći i broj telefona u Emilovoj kući, kamo se kanim preseliti? Razmislit ću, jer sam se s godinama naviknula i zavoljela te naše kasnonoćne razgovore. Zar ću ih se sada morati odreći? Gledam u kovčeg: koliko još pisama, poklona, uspomena. Još nisam odlučila što s njima, a Emil samo što nije došao.
Evo ga: zlatni lančić s privjeskom.metkom! Ljubav iz zadnjeg, nedavnog rata. Šime je bio zapovjednik, a ja šefica saniteta, doduše u godinama, ali svi su cijenili moju sposobnost i hrabrost. Iskusila sam ljubav ratnika i tvrdim da nitko tako snažno, strasno ne ljubi kao vojnik-ratnik, jer svaki put misli kako mu je to posljednji put, kako se s ratišta neće vratiti. Nije bio mnogo mlađi od mene, ali me zvao, zapravo mi tepao „moja stara“. Nisam se ljutila, pa i bila sam najstarija među njima, ali i jedina žena. Mladi bojovnici su me poštivali, prema meni se ponašali kao prema majci, a ja sam im pomagala koliko god je to bilo u mojoj moći: previjala sam njihove rane, slušala njihove ljubavne jade, tješila ih kao će vrijeme sve zaliječiti…
A zapovjednik? Bio je prekaljeni ratnik, došao je braniti domovinu nakon što je preživio na nekoliko svjetskih ratišta. Neustrašiv i strog, za svoje potčinjene bio je strah i trepet, danju najhrabriji ratnik, a noću najnježniji ljubavnik. Milovao me i šaputao umilne riječi, a potom strastveno ljubio, davao se potpuno, svaki put kao vodi odlučujuću bitku. Bila je to godina koju sam dobro zapamtila. A onda je, jednog snježnog zimskog popodneva, moj zapovjednik teško ranjen. S glavom u mome krilu stigli smo u bolnicu i.Bogu hvala preživio! Nakon rata je otišao u Ameriku svojoj obitelji, ali me nije zaboravio. Nakon nekoliko mjeseci stigla je od njega neobična pošiljka: paketić u kojemu je bio lančić na kojemu je bio privjesak metak izvađen iz njegovoga tijela. Na metku su bili ugravirani naši inicijali, kakva uspomena, pa ne mogu to baciti!
Na dnu kovčega ugledala sam obično bijelo dugme. Božidar! Voljeli smo se samo jednu noć, ali strastveno. U zanosu sam pokidala dugmad s njegove košulje i jedno ostavila za uspomenu. Nikada neću zaboraviti to divno divljanje i pitam se zašto smo se i kada pripitomili.
Zanesena, prebiram i dalje po kovčegu uspomena: zlatni broš-Ivan! Ključ od Franina stana u koji nikada nisam ušla, a čekao me, dugo, dugo, nisam došla nikada. Osušena žuta ruža koju mi je Branko darovao davne kišne večeri, koju smo proveli u hotelskoj sobi na obali mora, jednog mora, jedne jeseni.
Zvuk motora vraća me u stvarnost-stigao je Emil! Čujem kako se radnici penju stubištem, znam da moram brzo odlučiti. Ne, ne dam svoj kovčeg uspomena, ne želim se od njega rastati, neću ga se odreći! Zaključat ću ga i ponijeti sa sobom, a ključ nikada nikomu neću dati, na to imam pravo! Emil mi je drag, ali su mi drage i dragocjene moje uspomene, i svejedno mi je jesu li svi ti muškarci, koje sam voljela ili su me voljeli, živi ili mrtvi. Ponijet ću svoje uspomene , svoja sjećanja na njih, neka me cijeli život slijede, jer-to sam ja!
www.tomislavnews.com
