Fra Bonaventura Duda, franjevac-svećenik, blago je u Gospodinu preminuo danas oko 9 sati u Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva…
Fra Bonaventura Duda živio je jednostavan i svet život i smatran je najuglednijim franjevcem na hrvatskom jezičnom području. Preminuo je jutros u Varaždinu u 94. godini života.Većinu života živio je i djelovao u Franjevačkom samostanu sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu.
Bio je teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU, zanosni propovjednik Božje riječi.
– Mnogo sam u životu htio i uspio napraviti, no moje je najveće dostignuće to što sam franjevac – kazao nam je svojedobno intervju fra Bonaventura Duda te dodao kako ga je tijekom cijeloga života pratila dobra kob, u skladu sa svećeničkim imenom koje nosi.
Kad smo prije tri godine s njim razgovarali, nekoliko mjeseci nakon njegovog 90. rođendana dočekao nas je u svojoj provinciji uz blistav osmjeh. Odmah smo ga pitali kako je.
Čita i bez naočala
– A, čujte, sad sam ipak star, ali moram vam reći da me zdravlje izvrsno služi. Kad sjedim, dobro sam, a dok hodam, malo me muče noge. No sve u svemu, nemam bolesti – objasnio nam je tada dodajući, na naše čuđenje, kako može čitati i bez naočala. Smiren je, spokojan,kazao nam je, jer sve poslove koje je planirao obavio je na vrijeme.
U svom bogatom životopisu ističe uz Zagrebačku Bibliju još osnutak Glasa Koncila, te poslove Kršćanske sadašnjosti, kao najveće pothvate u kojima je sudjelovao. Ipak, u svojoj skromnosti, fra Duda je tada istaknuo kako je najviše ponosan na franjevačko naslijeđe. U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, čiji je dopisni član, njegov doprinos opisali su:
“Znanstvenik je i stručnjak te kulturni djelatnik, filozof i povjesničar, napose hrvatske teologije i školskih institucija, etnolog, glazbenik, književnik, prevoditelj, urednik, osnivač i suosnivač institucija, društava, edicija, skupova itd. U svjetskim je razmjerima istaknuti bibličar, ekumenist, praktičar i pisac, realizator obnove u Katoličkoj crkvi”, piše, među ostalim, na stranicama HAZU.
S deset godina javio se časnim sestrama
– Ma, znate što, mnogo sam toga u životu htio i uspio napraviti, no moje je najveće dostignuće i posao to što sam franjevac. Od najranije mladosti volio sam franjevce iz Krka i Košljuna. U jesen 1929. imao sam oko pet godina. Dok su ljudi išli u crkvu sudjelovati s našim osnovcima na blagdanu zaziva Duha Svetoga, u jednom momentu pošao sam prema školi i doviknuo majci:
‘Ja se gren (idem) zapisat’. A mama: ‘Ma ti si još premlad!’ Već tada, kao dječak od pet godina, slutio je da će njegov život biti povezan s Crkvom.
– Stasao sam i odrastao u Rijeci kod tete koja je preuzela brigu o meni, i u tim godinama u meni se oblikovala odluka o tome kako bih trebao živjeti – nastavio je fra Bonaventura. Priča kako se, kada mu je bilo deset godina, javio časnim sestrama u Rijeci sa željom da postane ministrant. Odbile su ga, rekavši mu da je premlad. Godinu poslije otišao je franjevcima na Trsat i tadašnjem gvardijanu kazao da im se želi pridružiti. Sretan je, istaknuo je, što su mu omogućili školovanje.
Fra Bonaventura Duda u Rijeci na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u HNK Ivana pl. Zajca na kojoj je 2014. dobio nagradu za životno djelo
Žarko se molio da dobije ime svog učitelja
– Bio sam izabran među mladićima jer sam se isticao znanjem, željom i voljom. Imao sam veliku volju učiti i želju biti fratrom. Teško je i lagano biti fratar. Nećeš se ženiti, imati seksualnih želja, biti ćeš na raspolaganju za svaki posao na koji te stave…Ja sam uživao u svakom trenutku, govori, prisjećajući se kako je žarko molio na grobu svog profesora Bonaventure Ćuka da upravo on ponese to ime.
Prema franjevačkim pravilima, u jednoj provinciji nisu se smjela ponoviti dva ista imena. Gvardijan je u posljednji tren pristao na ime Bonaventura. Fra Duda doista je postao vrhunskim teologom, a na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu tijekom godina predavao je čak 10 kolegija.
Tijekom njegova života izmijenilo se osam papa.
– Možda su najljepša definicija papinske službe riječi Ivana XXIII.: “Moja je obitelj cijeli svijet, na sve ljude mislim, za sve njih se molim” – objašnjava fra Bonaventura.
Rado govori o tri značenja riječi crkva. Voljujuća, to je ova na zemlji, gdje su vjernici to bolji što se više “bore“ da u sklopu svoga živo-ta ostvare suživot s Kristom. Trpeća crkva na ovoj zemlji, to je onaj njezin dio koji je vjeran Kristu, unatoč progonu i mučeništvu, a na drugom svijetu to su duše u čistilištu dok ne prijeđu u slavnu Crkvu. Crkva spašena, to su svi spašeni vjernici u vječnom životu.
– Crkva ne izuzima svoga vjernika iz društva, nego mu potpomaže – kazao nam je.
Šetao bi Mirogojem i uživao u tišini
Fra Bonaventura je bio poznat propovjednik. Propovijedao je u malim zajednicama i na velikim skupovima, a najčešće u svojoj maloj crkvi sv. Franje na Kaptolu. Ustajao bi u 5.30 kako bi sudjelovao u zajedničkoj molitvi, a najradije bi šetao Mirogojem gdje bi uživao u miru i tišini.
– Evo, franjevac sam od svoje sedamnaeste godine, zavolio sam franjevački red, ali volim služiti ne samo vjernicima nego i svim ljudima koji me vrlo često traže. Ljudi me vole – kazao nam je s ponosom. Nikada nije mislio da će doživjeti toliko godina pa s mirom u srcu, istaknuo nam je tada, čeka je svoj susret s Bogom u vječnosti.
www,tomislavnews.com / Izvor : www.24sata.hr
